Kad god Äovjek zastane pred bjelinom papira, ili prazninom zaslona (u modernijoj varijanti), s nakanom da ipak neÅ¡to kaže (jer je neÅ¡to potrebno reći) razmiÅ¡lja o nereÄenom iz kojega trebaju poteći rijeÄi koje će dati odgovore na pitanja vremena (i prostora) u kojem Äovjek jest, biva, postoji. I nada se da će ono Å¡to se pretoÄi u slova iznjedriti misao jaÄu od praznine kojom, nažalost, jeÄi i prostor i vrijeme.
Za tomislavcity piše: Marko Tokić
Ljudi su ti koji kreiraju stanje stvari, stanje duha, u koje uranjaju sve oko sebe. Tko danas kreira duhovni svijet u kojem živimo? Nakon Å¡to je pobuna protiv Boga dosegla svoju puninu Äovjek je slavodobitno u devetnaestom stoljeću proglasio Njegovu smrt i uzdigao sebe na prijestolje. Od tada je proÅ¡lo Äitavo stoljeće ljudske suverenosti koje je umjesto velikih oÄekivanja urodilo pustoÅ¡i u kojoj je apsurd postao dometom, a snaga i moć argumentacija pohlepe koja se, uvijek i iznova, iskazuje kao nezasitnost. Zlatno je tele ponovno postalo ono Äemu se klanjaju ne samo moćnici svijeta nego puci i narodi, jer na drugom kraju iste priÄe bijeda je iz koje izniÄu jal i zavist (ili kako bi to naÅ¡i stari Duvnjaci rekli nenavidnost) kao i snovi u kojima se po istom obrascu obožava isto to zlatno tele kao cilj, svrha i smisao.
Bog je mrtav. I ako je Bog mrtav je li Äovjeku sve dopuÅ¡teno? Tri dana u kojima Krist poÄiva u grobu, tri dana praznine koja pritišću svijet puninom uzaludnosti i besmisla traju već viÅ¡e od jednog stoljeća. I jesmo li iÅ¡ta nauÄili?
NaÅ¡e vrijeme kažu ne vjeruje velikim priÄama ili nas zavaravaju ili lažu. Zar ne živimo vrijeme u kojem je samoustoliÄenje Äovjeka na mjesto jednog i jedinog mjerodavnog mjerila svega Å¡to jest nije priÄa koja se već da raspoznati i po rezultatima i po dometima. Nismo li u proÅ¡lom stoljeću doživjeli dva velika svjetska rata i nismo li u apsurdnoj ravnoteži straha dosegli mogućnost vlastitog samouniÅ¡tenja? I zar to nije priÄa koja nadmaÅ¡uje sve druge priÄe od postanka svijeta ma kako ga obrazlagali, kao posljedicu velikog praska (Äega?) ili nekako drugaÄije? I kako je nastalo to Å¡to je prasnulo i Å¡to je bilo prije toga Å¡to se poÄelo Å¡iriti nakon velikog praska? Mitovi. Mitovi, niÅ¡ta drugo nego novi i niÄim dokazani mitovi. ÄŒovjek, uvijek i iznova, kada se naÄ‘e u neprilici posegne za priÄom.
Å to može Äovjek kad je neminovno uronjen u kulturu i civilizaciju, kada je svuda oko vas prevladavajuća kultura smrti i kult moći. Å to može Äovjek, kako bi rekao TuÄ‘man, u tom i takvom svijetu. Svijetu u kojem je jedina svrha postojanja imati, posjedovati i uživati dok se joÅ¡ može, jer užitak i zadovoljstvo su krajnji Äovjekov domet. U potragu za užicima. OpaÅ¡ite se maÄevima jer oni osiguravaju moć, a moć je sredstvo ispunjenja želja. Gazite inaÄe će vas zgaziti. Uživajte jer evo dan je na izmaku. I smrt se primiÄe.
Nakon tri dana u grobu On je uskrsnuo. O tome svjedoÄe oni koji vjeruju. Mi, manjina u svijetu, u kojem jesmo, u kojega smo uronjeni moramo svjedoÄiti Njegovo uskrsnuće. Odbaciti bezbožnu prazninu i svijet kao razvalinu bez smisla i nade. Moramo, svugdje tamo gdje jesmo, Å¡iriti svjetlo neumrle nade i ponuditi obrazloženja smisla u kojega vjerujemo, odbaciti apsurd naÅ¡e egzistencije i potvrditi smisao naÅ¡eg postojanja.
Krist je uskrsnuo.
I nama je za njim s vjerom u Boga Äovjek može pronaći viÅ¡e ciljeve vlastitog postojanja koji vode uzdignuću Äovjeka iz bijede svakodnevnog života, jer tako Äovjek ostvaruje smisao koji nadilazi humanizaciju prirode i poživotinjenje Äovjeka. Ako se Äovjek otme sirenskom zovu udovoljenja vlastitoj požudi on će osjetiti zov plemenite nade da ima smisla ulagati se u mnoge stvari koje po kriteriju ovozemnog probitka nemaju opravdanje. Tako se Äovjek uzdižući prisjeća vlastitog poÄetka i daha Tvorca koji ga uvijek iznova poziva na uskrsnuće.
Ustani iz mrtvih i hodi.
bpz.ba
