Današnji dan pun emocija, ne samo obljetnica 104. brigade, na današnji dan je počelo stradanje nas, naših života, naših domova, naše mladosti, naše starosti, vjenčanja, građa, radosti! Na današnji dan se sjetim onih koji su dolazili iz okupiranih dijelova, njihovih pogleda, nesigurnosti, neizvjesnosti, osvrtanja, nade da će se vratit. Sjetim se onih koji krenuše bez opreme, organizacije, iskustva na prve crte, srcem, ko u snu. Sjetim se trenutaka kad sam bez riječi, nijema, samo očima i izrazom lica, prijatelju po rovu trebala reći da prijatelj nije preživio, ili ćutnjom putem veze! Sjetim se osmjeha, života u očima svih onih sa kojima se pozdravljah kad kretaše na smjene i prate me i dan danas oči onih koji padoše i ostaše utkani i oni i njihova mladost i njihova krv u ovo gdje smo mi danas. I boli me kad vidim da smo mi koji smo preživjeli spremni preći i pogaziti, njih, njihove živote i sve što dadoše za nas. Ne bole me reakcije, postupanja i stavovi onih koji nas otaviše 1992, oni su za mene nebitni bili i tad i sad, boli me izdaja nas koji smo bili jedno, boli izdaja prijatelja iz istog rova, voda, bojne, boli me izdaja njihova, boli i ne prestaje…..
Autor:Lucija Matić
