Kad gori kuća moga oca i moje
majke,
ja mogu stajati mirno, jer se moje riječi vatre ne boje.
Ali — kad gori kuća moga oca, u pepeo zauvijek
odlazi i njegova slika na zidu, i njegov okamenjeni uzdah,
i njegov mrki pogled koji stremi
u daljinu,
i njegov znoj koji se miješao sa zemljom, i njegov glas koji je nadjačavao
vjetar, i njegova
večernja molitva i njegov podnevni smijeh — te dvije rijeke,
te dvije splavi
kojima sam oplovio svijet.
Kad gori kuća moga oca i moje majke, ja možda
mogu biti
na nekom dalekom rtu dobre nade, tako
da do mene ne dopire miris paljevine, ali –
u crno zgarište zauvijek liježe,
kao u kolijevku,
i moj prvi plač, i moj prvi korak, i moj prvi crtež u pepelu,
i moja prva dječja maštarija, i prva pšenična vlat
sa svijećama za božićno slavlje,
i prva materinska riječ – taj temelj na kome je počivala
cijela zgrada, taj krov nad glavom, to nebo
s oblacima od uspavanki, s oblacima od bajki,
kad gori kuća…
Kad gori moja kuća, kao da gori i moja prva pričest i
crkveni toranj
i angelus i duša moja moje duše, i s njom
i molitvenik moje majke, i dan sastanka, i dan pozdrava.
Kad nestaje u plamenu kuća moga ocva i moje majke,
moje se tijelo može skameniti, može se i zagrijati, ali –
mene, ali čovjeka, ma gdje se zatekao, više nema.
Čovjeka više nigdje na ovom svijetu nije.
(Anđelko Vuletić, 1991.)
