Marija LIbrenjak “Najduža   noć”

0
970
Najduža   noć
Nekako, ususret Božiću, 40 godina u duši mojon tuga caruje.
Bijaše nedilja pozapodne,  20. prosinca ‘ 81.
Mater oborila fibra u postelju. Pokraj nje na otomanu njena ćer Vjera, moja starija sestra.
Od posljedica pada s postelje od tri miseca, iako rođena zdrava curica, invalid u tilu, ali života krcata u duši.
Nakon dva moždana udara osta logon ležat s nepunih dvadeset.
Uprih vatru i varih
 užnu, dvoreć  malog brata, mater i čeljad drugu.
Vanka snjig zame pute zeki, lapta li lapta… Procvale pahuljin voćke,ni prolića sram ji nije. Mosuri kite strije izne stare. Ponistre se cakle…
Dokonin čarolija…
Doklen san sestru bidnu pitala, stade jon nešto u grlu…Jedva prozbori:
– Spasi me, Marija moja!
Mater onemoćala bolno jaukala.
Odvezoše sestru mi dragu pozapodne rođak i brat stariji na Prvu pomoć.
Što oni doživješe na tom putu bez sna, pripovidat im se ne da. Zatomiše sićanja o mladosti jednon, života žednog, na putu bez povratka…
Ćaća i brat stariji ( s jeseni nevistu nan dove), u Slani stinon dežurali.
Bolnicu u Splitu zvali.
Tiših i od prije mater žalosnu.
Sklupčala se u sestrinu fotelju u kužini, ka’ i sadak, zurila u pokvareni televizor. Zvuci s radija tišili ranjenu mladu dušu.
Okolon 2 i po obnoć, s mirisin, okusin i farbon zime…uđe ćaća potuljen u kužinu, skide kapu i tiho reče:
– Ošla je poza sinon mojin prvin i ćer moja Vjera…
Jedito vatra planjca iz starog špajera.
Zanimila san.
Ćaća će:
– Teško je, najteže, dicu svoju nadživit…
Ipak, Bogu fala ,jerbo je ćer moja prvo mene partila.
Sad i umrit mogu, žalostan, a miran… bez  brige komen ću je pozasebon ostavit…
Brat je mali na otomanu kunja…
Takon evo, sviće još jedna zima, ni za likariju snjiga…
Čaća, pozanjin i mater anđelin svojin ošli, a meni se srce cipa, ka i one  noći prvo četerest sumorni’ zima…
Restu nova  draga dica,  meni side rese  sićnjin izrovano lice, u očimon živi ljubav zamućena zagasitin osjećajen krivice.
Kadno me ćarica kadikak i usri zime samotne beznike  obuzme, zazivam dragih mojih ime i sve ka da neće, sestra mi šaplje:
– Marija moja, spasi me!
U Karakašici  21. prosinca 2021.
Marija Librenjak “LUNA MAGNUS STRIP “ | Bpz.ba