Negdje u magli, negdje u sjeni ostat će sami i zaboravljeni. Jesmo li mi Hrvati dostojni naÅ¡ih djedova, naÅ¡e tragiÄne povijesti, naÅ¡eg politiÄkog usuda i svoje povijesne sudbine?
Odgovori se još uvijek ne naslućuju. Ili?!
 piše: Marko Tokić
Nitko viÅ¡e i ne zna kada su zapoÄeli stopostotni hrvatski ratni vojni invalidi svoj protest u Savskoj, kao i sve u Hrvatskoj postaje nevažno i prolazno Å¡to ne ispunja Å¡opingholiÄarske naslade, znatiželju voajera koji poput kanibala hrane vlastitu duÅ¡u tuÄ‘om nesrećom i bijedom ili pak ne utažuje glad za iluzijom raja u kojoj sve možeÅ¡ biti i sve možeÅ¡ imati (i use i na se i podase ili nadnase kako ti se svidi). Ispražnjeni od stvarnosti i zbilje života dogaÄ‘amo se u ritmu realytija (od onih u kojima se rasprodaje vlastita intima i ponosi se onim Äega bi se pametan stidio do onih u kojima se iskazuju odreÄ‘ene vjeÅ¡tine da bi se stvorio krkljanac u kojem je pobjeda sve ili niÅ¡ta a taÅ¡tina i ego rastu i hrane se svojim trenucima slave). Zalijepljeni za ekran ili ekrane gledamo i najveće glumce meÄ‘u glumcima ljude koji bi u normalnim okolnostima radili ozbiljan posao voÄ‘enja poslova za opće dobro (vodili i usmjeravali državu i narod) kako joÅ¡ uvijek biju bitke iz Drugoga svjetskoga rata i kako unatoÄ i viÅ¡e od pola stoljeća odmaka nije dovoljno da se to prepusti znanosti nego se ostrašćeno ispaljuju meci mržnje od strane pobjednika u one koji bi kao krivci joÅ¡ uvijek morali Å¡utjeti Äak i o nepotrebnoj uporabi sile (jer rat je bio zavrÅ¡en), o stradanju nevinih (zar Hrvat samim tim Å¡to je Hrvat već nije krivac i zaslužio kaznu), o smrtnim presudama bez suÄ‘enja tisuća i tisuća onih koji nemaju grobova ni imena jer su zatrpani u rudarskim oknima, kanalima, pokriveni jezerima da se zaboravi, da im se trag zametne i spomen zaboravi. I tako dok jaÅ¡u konji apokalipse i djeca komunizma nas uvjeravaju da je normalno Å¡to i danas postoji gotovo jednak broj primatelja partizanskih (i udbaÅ¡kih i jugooficirskih) i braniteljskih mirovina (onih zbog kojih je na hrvatsku državu pao teÅ¡ko breme njihova izdržavanja i kojega ona ne može podnijeti). Jeste li i kada Äuli da se o onim prethodnim mirovinama uopće govori na javnim medijima? Jesu li one ikada postavljane kao problem hrvatske države? Ne!!!
Nitko u hrvatskoj državi nije problem ni lijevih (i nekih navodno desnih, ne zaboravite kao Hrvat, uvijek ako vam je netko navodno previÅ¡e desno prije ili kasnije pojavit će vam se slijeva) do hrvatskih branitelja. Najopasniji su se pokazali oni koji su u obrani Hrvata i Hrvatske postali stopostotni ratni vojni invalidi. Ti drznici koji nisu htjeli umrijeti za Hrvatsku (Äime bi barem donekle rijeÅ¡ili problem), nego su se unatoÄ svim ranama i bolima usudili živjeti i joÅ¡ postavljati neugodna pitanja o odnosu politiÄkih elita (i državnih vlasti) prema Domovinskom ratu, ti ljudi s tjelesnim nedostatcima (koji ih Äine nesposobnima za život) usuÄ‘uju se, unatoÄ svim stresovima postaviti kao savjest druÅ¡tva. Zar nisu kao najveće žrtve rata ujedno i bolesnici koji nužno moraju imati i psiholoÅ¡ke posljedice i prema tome su neuraÄunljivi (makar kao njihov ministar bez branitelja)? Zar se nakon svega Å¡to je država uÄinila za njih (a oni niÅ¡ta za državu, jer ona je, zar ne, nastala partizanskom borbom, Titinim ustavom iz sedamdeset Äetvrte, nakon Å¡to je sve one koji su se zauzimali Äak i za njezinu ravnopravnost u Jugoslaviji neÅ¡to ranije poslao na ljetovanja od Golog do GradiÅ¡ke), dakle zar se nakon svega Å¡to je država uÄinila za njih i odvojila tolike novce da kupi njihovu Å¡utnju usuÄ‘uju govoriti. Sto posto za Hrvatsku!?
I hoćemo li mi uistinu zakazati?
Idemo li u Zagreb?!!
Drugoga svibnja u Zagrebu nije Thompsonov koncert nego svjedoÄanstvo Hrvatske stoji li iza naÅ¡e krvi u Vukovaru, Srednjoj Bosni, Kupresu, zadarskom zaleÄ‘u, Lici, Baniji i Kordunu, Slavoniji, stojimo li joÅ¡ uvijek kao nekada na tisućljetnoj želji da konaÄno budemo svoji na svome? Ima li u nama vjere da se unatoÄ svim zlouporabama naÅ¡e slobode isplatio san i vjera u Hrvatsku?
Prisjetimo se na trenutak kako smo slavili nakon Oluje, prisjetimo se na trenutak kako je lijepo bilo biti Hrvat 1998. kada su naÅ¡i deÄki u Francuskoj igrali za Hrvatsku, a mi ovdje znali da je Zvone Boban na Maksimiru zapoÄeo borbu za oslobaÄ‘anje Hrvatske. Danas je tužno Å¡to sebi i Vama moram postavljati ova pitanja, a joÅ¡ je tužnije recimo Å¡to me sumnja mori zna li i sam Zvone da je to uistinu bilo tako. Znaju li Prljavci Å¡to je bila Ruža hrvatska? I koliko joÅ¡ uvijek koÅ¡ta ona Äuvena konžerva ÄŒistog hrvatskog zraka? Tisuće djeÄaka je vjerovalo da vrijedi poginuti. I da ima stvari vrjednijih od života? I krenuli su voÄ‘eni dvojicom Franja (TuÄ‘manom i Kuharićem) u san o slobodi. I tisuće njih je na tom putu zastalo da bismo mi živjeli i joÅ¡ uvijek Äuli dah slobode „Iznad polja makova…“. S krunicom na ramenu, s molitvom na usnama suprot smrti, suprot svakoj zlosti… Nitko nam to ne može oduzeti, ako to mi ne uÄinimo sami.
Ne dopustimo stoga da drugi umjesto nas pišu našu povijest i grade našu budućnost otimajući nam sadašnjost gurajući nas u gospodarsku propast i ekonomsku bijedu. Došlo je vrijeme da se ponovno stane na branik Domovine: 100% za Hrvatsku.
Dolazak u Zagreb da se stane uz Äuru GlogoÅ¡kog stoga je dužnost svakog onoga koji joÅ¡ uvijek vjeruje da je Hrvatska, unatoÄ svemu i svima, cilj vrijedan života. Hrvatska slobodnih ljudi, Hrvatska rasterećena bitki za bolju proÅ¡lost, Hrvatska uspostavljena naÅ¡om krvlju i naÅ¡im snovima u Domovinskom ratu, hrvatska Hrvatska, majka i domovina.
Negdje u magli, negdje u sjeni ostat će sami i zaboravljeni. Jesmo li mi Hrvati dostojni naÅ¡ih djedova, naÅ¡e tragiÄne povijesti, naÅ¡eg politiÄkog usuda i svoje povijesne sudbine?
Vrijeme je da se stane opet kao nekada Hrvat do Hrvata, brat do brata: sto posto za Hrvatsku.
Idemo li u Zagreb?!! NiÅ¡ta se od sebe samo ne dogaÄ‘a. Za sve su potrebni ljudi koji vode i organiziraju, hrabre i potiÄu. Sami staju na Äelu i spremni su na žrtvu. Oni su svjedoÄili vlastitu ljubav (100% za Hrvatsku) i joÅ¡ uvijek svjedoÄe. Tijelo je njihovo slabo, ali im nisu ubili duh.
A nama?
