Šeks: Znate li tko je objavio dokumente koje meni ne daju?; Rojs: Imam originale, evo što se događalo u Posavini

0
565

Vladimiru Šeksu još nije jasno zašto je Europski sud za ljudska prava stao na stranu Republike Hrvatske u njegovoj tužbi

Vladimiru Šeksu, bivšem predsjedniku Sabora i istaknutom dužnosniku HDZ-a, još nije jasno zašto je Europski sud za ljudska prava stao na stranu Republike Hrvatske u njegovoj tužbi zbog uskraćivanja prava na pristup povjerljivoj dokumentaciji iz vremena bivšega hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, piše Slobodna Dalmacija.

Šeksu su ti dokumenti trebali za pisanje knjige “Rašomon na Savi – Dokumentarna kronologija rata u Bosanskoj Posavini”. Knjiga je u međuvremenu objavljena na više od tisuću stranica, ali njezin autor nikako se nije mirio s odlukama ravno pet instanci u Hrvatskoj, počevši od Ureda tadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović pa do Ustavnog suda, te je prije godinu dana podnio tužbu Sudu u Strasbourgu.

Odluka je donesena u rekordnom roku i po njoj stoji ono što su tvrdile vlasti u RH, odnosno da bi objava 25 transkripata s oznakom “državna tajna – strogo povjerljivo” utjecala na našu nacionalnu sigurnost.

– Još nisam iščitao presudu u cijelosti, radi se o dvadeset i pet stranica teksta i to se sada prevodi – kazao nam je u petak ujutro Šeks.

Ipak je pristao komentirati odluku, iako je dan prije ostao suzdržan u izjavama za medije:

– Načelno, ono što mi je rekla odvjetnica, da je Europski sud dao povjerenje državi čija su tijela provjerom utvrdila da je to u funkciji očuvanja nacionalne sigurnosti i da bi prijevremenom objavom tih podataka, koji su zaštićeni, klasificirani, došlo do njezine ugroze, odnosno da ta zaštita države preteže nad interesom povjesničara, istraživača, znanstvenika i pisaca poput mene.

image

Vladimir Šeks

Damir Krajac/Cropix

Dva tijela hrvatske državne vlasti uvidom u sve te dokumente to su ustanovila.

– Kvaka je u svemu tome što tu nema obrazloženja koji bi to konkretno bili podaci koji bi mogli ugroziti nacionalnu sigurnost. Primjerice, ja sam od Državnog arhiva i Vijeća za zaštitu tajnosti podataka dobio oko deset tisuća dokumenata koji su bili označeni kao državna tajna. Vijeće je onda skinulo oznaku tajne i ja sam ih dobio na uvid te koristio u svojim do sada objavljenim knjigama “Moja sjećanja na stvaranje hrvatske države”, prvi i drugi dio, “Domovinski rat”, “Državni udar” 1 i 2… Ja sam sve to dobio i koristio, a na opće iznenađenje nisam dobio nekih dvadeset i pet dokumenata.

Među njima ima nečeg što je uistinu pitanje kako je moguće da se ne skida oznaka tajnosti. Primjerice, razgovor predsjednika Tuđmana s vodstvom Zajednice prognanika i izbjeglica 1992. godine, pa onda razgovor predsjednika s vodstvom HDZ-a Brodsko-posavske županije. Dobio sam odobrenje da se skida oznaka tajnosti s dva razgovora Tuđman – Galbraith, a za jedan je zadržana. Sve skupa se zbilo u razmaku od mjesec dana. Ili, recimo, razgovor s tadašnjim papinskim nuncijem – navodi Šeks.

Odbija špekulacije da bi sve ovo bila dnevna politika, posljedica njegova odnosa s tadašnjom predsjednicom ili nešto slično.

– Ma, ne! To je Vijeće pod njezinim uredom, ali ona s time nije imala veze. To je samo formalno, isto kao što je samo formalna moja tužba protiv RH, jer druge opcije ni ja, ni bilo koji drugi građanin nema kada smatra da su u njegovu slučaju pogriješila državna tijela, sudovi…

Imate stotina primjera tužbi koje se podnose protiv RH, počevši od toga da su neki bili neopravdano u pritvoru, zatvoru, pa zbog uskrate nekih drugih prava, gdje im domaći sudovi na čelu s Ustavnim sudom ne daju za pravo. To vam je slučaj bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Krunislava Olujića, kojeg su Državno sudbeno vijeće i Ustavni sud zbog nedostojnosti maknuli s mjesta predsjednika i koji je dobio novčanu satisfakciju. Nije vraćen, ali obeštećen je s par tisuća eura zbog nepravilnosti u postupku. Ja nisam tražio nikakav novac, već samo to da se ustanovi da je neispravno primijenjen zakon – pojasnit će.

Ipak, najnelogičnije od svega mu je uskraćivanje jednog konkretnog dokumenta, stenograma razgovora predsjednika Tuđmana.

– Taj isti dokument koji je meni Vijeće uskratilo objavljen je, a što sam ja pretragom ustanovio, u jednom od izdanja Feral Tribunea pod nazivom “Stenogrami o podjeli BiH”. I tu se, kao i u sedamdeset, osamdeset posto svih dokumenata koje sam tražio, radi o razgovorima, pregovorima, sastancima predsjednika s domaćim i međunarodnim političarima. I zato mi je sve još nejasnije – ističe.

Vladimir Šeks još nije siguran hoće li iskoristiti neki od pravnih lijekova, koji su mu na raspolaganju kod istog suda.

– Imamo jedan mogući, ali ću šanse za uspjeh raspraviti sa svojom odvjetnicom Višnjom Drenški-Lasan – poručio je.

Šeksovu knjigu o padu Posavine od prve do zadnje stranice pročitao je umirovljeni general i svjedok tog vremana iz prve ruke Ljubo Ćesić Rojs. Ne samo to, već tvrdi da je on bio taj koji mu je dao najviše materijala.

image

Ljubo Ćesić-Rojs

Darko Tomas/Cropix

– Meni je knjiga dobra zato što je iznio neke stvari koje još nitko nije. Recimo, tadašnju odluku da se ruši most između Bosanskog Broda i Slavonskog Broda. Pokojni general Petar Stipetić bio u je Đakovu kada je izdao zapovijed Vrbancu, on ju je napisao. Naši su srušili most u Brodu, nisu Srbi. Ja imam tu sve originale, to sam ja dao Šeksu, jedan pun registrator papira – rekao nam je Ćesić.

Je li Šeksov primarni motiv pri pisanju knjige bila obrana tadašnje hrvatske državne politike, koju se godinama poslije teretilo za prodaju Posavine, pitali smo Rojsa.

– On ih nije branio, već govorio, pisao istinu. Ja sam mu dao i razgovor LisicaMeter Sočković i kada Lisica kaže “nemojte bre da rušite, trebat će i hrvatska i srpska deca sutra da idu preko njega”. Ili kada isti srpski genaral govori da se povuče hrvatska vojska iz Bosanskog, a oni neće tući Slavonski Brod. A onda su poslije smrti govorili da su Tuđman i Šušak prodali Posavinu. Imam ja to sve, sve se zna, kao što je i Stipe Mesić preko Britanaca dao sve transkripte, pa su u Sarajevu objavljene dvije knjige Tuđmanovih transkripata. Od tada više nema tajni, a ja ima dvadeset godina da govorim da je Mesića trebalo suditi za veleizdaju – kaže Rojs i otvara pitanje transkripta u kojemu se on nalazi:

– Radi se o točno osam od ukupno nekih tristo, koje je Miro Tuđman uzeo nakon predsjednikove smrti i odnio pod objašnjenjem da je to privatni arhiv. Tuđman i ja zadnji smo put razgovarali 20. studenog 1999. godine, točno dvadeset dana prije njegove smrti. Sada je umro i Miro i tko zna gdje je to.

Inače, u tom razgovoru sam predsjedniku govorio tko su pravi vlasnici nekih novina, kako za njega izdaju i nose mu na čitanja jedna, a za ostatak Hrvatske druga izdanja istog broja – ispričao je Rojs za Slobodnu Dalmaciju.

O Šeksovu slučaju razgovarali smo i s Ivanom Zvonimirom Čičkom, predsjednikom HHO-a, koji drži da je zakon taj koji mu je uskratio kvalificirane dokumente.

image

Ivan Zvonimir Čičak

Dragan Matic/Cropix

– Ne može jučer Kolinda ili danas Milanović odlučivati hoće li nešto dati ili neće. Ovdje mi nije jasno zašto je Šeks tužio Republiku Hrvatsku. Rekao bih da prije tjera mak na konac. Vrijeme je da se sve objavi, jer već dosta toga kola u medijskom prostoru. Tiče se i arhive iz doba komunizma koja je, po mojim informacijama, još pod ključem u MUP-u.

Imate istu praksu i drugdje u svijetu, pa se tako u Americi tek danas znaju pojaviti dokumenti iz Kennedyjeva vremena – zalaže se Čičak.