MATER MI NE DIRAJ!!
Ne diraj mi mater…Riječima, pogledom, šakama…
Neka je ona puna mana, neka je griješila, neka je ne razumiješ…Koga briga?
Mater mi ne diraj, na nju ne pokazuj, ne broji joj grijehe, ne mjeri joj riječi…
Njene su me ruke slabe poput grana topole dočekivale kada sam padala, spašavale me od lomova.
Ona me jedina grdnjom hvali i jedina me podrži i kada me ne razumije…
Mater mi ne diraj da se u meni ne probudi orkan, da ne polude sve moje zvijeri i proždru svu tvoju zlobu i spokoj…
Ona je sama sjedila noćima da tješi suze u mojim snovima.
Umorna do iznemoglosti skupljala zrnca snage da me pohvali, umiri, posavjetuje, ili pak da samo šuti sa mnom…
Jedino ona uzdiše kada mi se tuga mučki prikrade, brine dali sam gladna, što sam se zadržala, čeka me u noći upaljenim svijetlom i pogledom govori da će sve biti u redu…
Ona me hvali i kada nema razloga, sakriva svoju bol od mojih očiju, i čuva me i kada sam jača od nje…
Daje mi i više nego ima.
Neka je ona za tebe nikakva…Meni je blagoslov, svetinja i svjetlost…
Nemoj se rugati njenim teškim i slabim koracima..Ne stavljaj teret na njena teškim životom pogurena leđa, jer prenijela su ta njena leđa i previše teškog tereta…
Ne ismijavaj njene drhtave ruke jer te ruke su me odhranile, grlile, mazile i tješile…Te drhtave ruke svakodnevno za mene mole.
Ne zamjeri joj ako nekada iste riječi ponovi i po nekoliko puta jer i ona je meni po stotine puta ponavljala iste riječi dok me učila govoriti…
Nikada nemoj pljuvati po uskoj utabanoj stazi kojom je svakodnevno pješačila da bi mi donijela komadić kruha..
Nemoj nikada potcjeniti taj tvrdi hercegovački kamen koji je rezao njena bosa stopala dok je mukotrpno radila da ja nebi bila gladna…
Ne diraj mi mater pogledom, riječima, šakama…
