Duh Božji je onaj koji pokreće, preokreće, izokreće i radi čuda u čovjeku

Sveti Franjo je svakako jedan od onih tipova bez kojih ne mogu baš najbolje zamisliti moj život. Dobro, ako ga ne bi bilo kao povijesnog lika ili kao nekoga kome se divim, ne bi propao svemir. U ovoj godini posvećenog života, svakako može biti primjer. U ovom tjednu kad se malo intenzivnije moli za duhovna zvanja, sveti Franjo se nameće opet kao primjer Božjeg zahvata u životu običnih ljudi koji odjedanput postaju neobični.

Duhovno zvanje. Zove se zato što ima veze s Duhom Božjim. I taj Duh Božji je najzaslužniji što je od Franje postao sveti Franjo. Taj Duh Božji je onaj koji pokreće, preokreće, izokreće i radi čuda u čovjeku. Od običnog materijala, običnog čovjeka kojeg su u nekim fazama života doživljavali kao trubadura, vođu mladeži. Od materijala kojeg su nekim drugim fazama doživljavali kao spadalo, zgubidana, vucibatinu i lakrdijaša. Pa opet u nekim trećim i četvrtim fazama mnogi su ga htjeli imati negdje blizu sebe, a da je živio u naše vrijeme, vjerojatno bi vladala velika pomama za selfijima s Francescom Bernardoneom. Eto, s takvim materijalom Bog čini čuda.

Duhovno zvanje podrazumijeva prisustvo Duha Božjega. Franjo mu je čitav život pravio mjesta. I uvijek je, izgleda, smatrao kako je u njemu nedovoljno mjesta za Boga, pa se uvijek silno i iznova trudio pronaći način kako napraviti sve viÅ¡e i viÅ¡e mjesta u svom tijelu, biću, srcu i životu za Boga. Jedan očit primjer je ono Franjino poznato skidanje odjeće pred asiÅ¡kim biskupom. Odreknuće od vlastitog oca. Franjo je počeo popravljati crkve u Asizu i okolici i tako pokuÅ¡avao posluÅ¡ati Božji glas koji mu je rekao da popravi crkvu koja se ruÅ¡i. No, te popravke je radio tuÄ‘im novcem. Prodavao je tuÄ‘e stvari i od tog (tuÄ‘eg) novca je pokuÅ¡avao popraviti crkve. Kako je samo bio u krivu…

To skidanje, to vraćanje odjeće vlastitom ocu je imalo kronične posljedice. Franjo ostaje bez ičega. Ne može viÅ¡e ‘dati zadovoljÅ¡tinu’ Bogu tako Å¡to će mu davati novca i misliti da je s tim ispunio sve evanÄ‘eoske zahtjeve. EvanÄ‘elje je ipak malo zahtjevnije. I danas to vrijedi. Nije evanÄ‘elje ubaciti Å¡togod u koÅ¡aricu za milostinju, s vremena na vrijeme sudjelovati u kakvoj humanitarnoj akciji, odnijeti s vremena na vrijeme neÅ¡to u Caritas ili ponekad volontirati u pučkoj kuhinji. EvanÄ‘elje je puno dublje i intenzivnije. EvanÄ‘elje ne prestaje. Ono se neprestano dogaÄ‘a. Ono je neprestana vijest koja se Å¡iri. Svugdje.

U Starom zavjetu oznaka i riječ koja se koristi za Duha Božjega je – ruah. Taj ruah zapravo označava Božju prisutnost. Nije samo prisutan tamo gdje bismo na prvi pogled pomislili. U hramu, u crkvi, u Vatikanu… A to je ono Å¡to je Isus pokuÅ¡avao dokazati nama ljudima. Kako je Bog prisutan u malenima, slabima, bolesnima, gubavcima, gladnima, ožalošćenima, ostavljenima, zatvorenima, umirućima, greÅ¡nicima, obespravljenima, izranjenima… Duh Božji je prisutan u njima, oni su djeca Božja, kao i svi ostali. NiÅ¡ta manje, niÅ¡ta viÅ¡e. Sveti Franjo proÅ¡iruje te vidike na živu i neživu prirodu. Vidi Božju prisutnost (ruah) kud god se okrene. I nekako lakÅ¡e živi EvanÄ‘elje i evanÄ‘eoske savjete. I daje čitavoga sebe, a ne viÅ¡e mrvice ili ono Å¡to mu je viÅ¡ak. Sveti Bonaventura, pisac Franjinog životopisa, piÅ¡e o njemu kao o onoj siromaÅ¡noj udovici koja daje Bogu sav svoj žitak u ona dva novčića. Novčići svetoga Franje su njegova duÅ¡a i tijelo, jedina dva novčića koja je mogao ponuditi Bogu, jer je ostao bez svega ostaloga. Bez obitelji, bez novca, odjeće, prijatelja, položaja u druÅ¡tvu, ugleda… Ostaje on sam. A opet radostan. Radostan Å¡to može samoga sebe dati Bogu.

Tako i duhovno zvanje i život koji odgovara na Božji poziv ne može i ne smije biti sitničarenje i davanje Bogu nečega Å¡to nam je suviÅ¡ak, kao Å¡to su to davali svi oni ljudi koji su danomice ulazili u hram i stavljali poneÅ¡to u tu hramsku riznicu ili hramsku Å¡krabicu. Ostaviti sve i poći za Njim… Položiti svoj život za Boga… Sve i položiti život zvuči dosta filmski, čak i romantično. Ali, tek kad počneÅ¡ osjećati pravo značenje tih riječi, odnosno tih životnih putova, shvatiÅ¡ koliko Bog traži od tebe. Majka Terezija je govorila da Bogu treba sve davati s osmijehom. I shvatim koliko trebam biti jak za uputiti tada osmijeh, tada kad bih najradije eruptirao poput Etne i razbacao sve oko sebe poput kakve divlje zvijeri. Shvatim koliko za takav osmijeh trebam biti zahvaćen Duhom Božjim.

Duh Božji je onaj koji vodi. I Crkvu. I pojedinca. I to tamo gdje se ni sam ne bih nadao, ali ni usudio. Pritom ne mislim samo na geografske odrednice. Duh Božji me tjera na rizik, na odvažnost, na put koji je proÅ¡ao sveti Franjo kad je ipak odlučio poljubiti gubavca koji mu se dotad gadio. Prepustim li se Duhu Božjem, mogu zaboraviti na sebe… Možda se tog dijela najviÅ¡e bojim(o)? bpz.ba