Ovo je “NaÅ¡” put, prijatelju,ovo….

Međunarodna krizna grupa (ICG) u svome najnovijem, ujedno i zadnjem, izvještaju u kojem obrađuju teme iz Bosne i Hercegovine, na potpuno suprotan vrijednosno-teorijski način od dosadašnjeg analizira društveno-političku problematiku Bosne i Hercegovine.

U ranijim izvješćima analitičari ICG-a nisu se ustručavali poricati činjenični ustavni okvir BiH odnosno koncept konstitutivnih naroda zauzimajući se za centralizaciju i unitarizaciju kao političko-administrativni koncept najprimjereniji za BiH. Sada tvrde da BiH treba ozbiljnu ustavnu rekonstrukciju na način da novi aranžmani trebaju favorizirati federalistička rješenja, dok su centralistička pogubna.

Značajan prostor daju i entitetu s hrvatskom većinom za koji smatraju da je dobro rješenje, a obrazloženje bošnjačkoga odbijanja toga rješenja im “zvuči prazno”. Kao model za formiranje teritorijalno diskontinuiranih entiteta s većinom koju u svakome od njih čine pripadnici po jednog konstitutivnog naroda nude model po kojem djeluju infrastrukturni sustavi energetskih javnih poduzeća (elektroprivreda). Preporučuju i ponovno razmatranje prudskih principa iz 2008. godine.

U izvještaju su skrenuli pozornost i na zaboravljenu činjenicu kako je „na početku Federacija BiH bila federacija ne kantona, već dvije političke zajednice i oblasti pod njihovom kontrolom” i da su u Federaciju na jednakopravnim osnovama ugrađeni Republika Bosna i Hercegovina sa svojim vojnim snagama (Armija BiH) i Hrvatska zajednica (kasnije Republika) Herceg-Bosna sa svojim vojnim snagama (Hrvatsko vijeće obrane).

Zanimljiva je i konstatacija analitičara ICG-a da novi pristup ne podrazumijeva negiranje postojanja tri naroda Bosne i Hercegovine te da niti jedan ustavni projekt ne može uspjeti ako ne tretira građane onakvima kakvi jesu, a oni jesu u ogromnoj mjeri podijeljeni u tri zajednice.

Uvod

Međunarodna krizna grupa (International Crisis Group – ICG), think-tank pod snažnim utjecajem administracije SAD, objavio je 10. srpnja 2014. izvještaj o BiH pod nazivom “Budućnost Bosne” (Bosnia’s future), koji u velikoj mjeri odstupa od dosadašnjih takvih dokumenata ICG-a. U najnovijem, ujedno i posljednjem izvještaju o BiH, na iznenađenje velikog broja aktera, mogu se prepoznati čak i elementi podrške ideji uvođenja entiteta s hrvatskom većinom.

Od osnivanja 1995. godine, ICG je imala godišnje proračune koji su se mjerili milijunima dolara. Trenutno ima 26 ureda diljem planeta, a upošljavala je više od 100 stručnjaka različitih profila, uglavnom iz oblasti društvenih i primijenjenih znanosti. Oni su obradili više od 50 aktualnih i potencijalnih konflikata diljem svijeta, napisavši više od 1.000 izvještaja posvećenih kriznim situacijama, distribuiranih ogromnoj ciljnoj skupini od preko 150.000 zainteresiranih aktera iz oblasti diplomacije, vanjske politike, međunarodnog gospodarstva, sigurnosti, ljudskih prava i srodnih oblasti. Samoj BiH je posvećeno čak 66 takvih izvještaja, od ukupno 203 koji su posvećeni Balkanu.

Ovaj je think-tank osnovan u vremenu ekspanzije takvih društveno-političkih aktera koji nominalno spadaju u organizacije građanskog društva, ali slobodu javnog djelovanja koju pruža takav vid organiziranja najčešće koriste za zastupanje određenih stavova i vrijednosti koji su prepoznatljivo bliski akterima iz ostalih društvenih sektora – javnog (političke vlasti na svim razinama – lokalnoj, regionalnoj, međunarodnoj) i privatnog (gospodarski subjekti svih vrsta). Ta je ideološka, vrijednosna i politička bliskost sasvim legitimna, s obzirom da se preko think-tankova u javnu sferu plasiraju stavovi i sustavi vrijednosti, te na njima zasnovane politike, koje objektivno postoje i imaju izrazitu društveno-političku relevantnost, ali ih zbog svog specifičnog položaja i načina funkcioniranja akteri javnog i privatnog sektora ne mogu uvijek eksplicitno ili efektivno zastupati.

Bliskost s administracijom SAD

Problemi u ovoj oblasti javljaju se kada se vrijednosna i politička suglasnost i veza između nekog think-tanka i aktera iz javne ili privatne sfere pokušava prikriti, ali i kada određeni think-tank ili grupa njih pokušaju u javnom prostoru stvoriti ili osigurati monopol na stavove, vrijednosti ili politike koje zastupaju, odričući legitimitet svim akterima čija je javno-zastupnička aktivnost usmjerena drugačije. Dosljednost i koherentnost stavova, vrijednosti i politika koje je ICG zastupala, barem u BiH, uglavnom su otklanjali mogućnost nastanka prve vrste problema jer je njezina orijentacija u veoma visokoj mjeri korespondirala s orijentacijom vlade SAD. Druga je vrsta problema, međutim, vezana na svojevrstan monopol u javnoj sferi ili makar u “ekspertnoj zajednici”, proistjecala upravo iz primjetne vezanosti ICG uz administraciju SAD, koja je među akterima javnog sektora u BiH, kako onima iz same zemlje tako i iz inozemstva, uživala praktično monopolsku poziciju u političkom, financijskom, sigurnosnom, pa i medijskom, ideološkom i društveno-znanstvenom smislu.

Koristeći takav položaj svog moćnog političkog saveznika, po mnogim mišljenjima i nalogodavca, ICG je u BiH uglavnom zastupala stavove utemeljene na društveno-političkom konceptu građanske države, koja na temelju načela individualne slobode, ljudskih i građanskih prava i demokracije kao vladavine većine nastoji nadići etničke i vjerske identitete i pokušava spriječiti ili razriješiti njima motivirane sukobe u cilju stvaranja i prosperiteta moderne političke zajednice.

Zastupajući takve stavove ICG je gotovo uvijek podržavala tendencije ka centralizaciji BiH, tj. razvlašćivanju entiteta u korist državnih, te županija u korist entitetskih (federalnih) tijela vlasti, izazivajući time najčešće negodovanje i protivljenje aktera iz reda srpskog i hrvatskog naroda.

Centralizacijom protiv konstitutivnosti

U svojim izvještajima ICG se nije ustručavala ni implicitno osporavati sam koncept konstitutivnih naroda, na kome se temelji i sam Ustav BiH, protežirajući time ne samo centralizaciju kao političko-administrativni koncept najprimjereniji za BiH, već i svojevrsnu unitarizaciju kao širi društveno-politički koncept. Taj koncept faktički vodi asimilaciji sva tri konstitutivna naroda u “Bosance”, što je izraz kojime su u tim izvještajima najčešće zbirno nazivani bosanskohercegovački Bošnjaci, Srbi i Hrvati i svi ostali građani BiH. U postojećim okolnostima u BiH, u kojoj su Bošnjaci polovica stanovništva, takva unitaristička tendencija ima karakter bošnjačke hegemonije, te je najveći dio bošnjačkih aktera, bez obzira jesu li sebe deklarirali kao političke Bošnjake ili integralne “Bosance“, zdušno podržavao rad ICG-a. Kod Srba i Hrvata je, s druge strane, prevladavao načelno negativan stav ne samo prema aktivnostima ICG-a, već i prema cjelokupnom konceptu think-tankova, pa i građanskog društva u cjelini, čime su Bošnjacima i njihovim inozemnim saveznicima praktično prepustili “NVO-diskurs” sa svim njegovim prednostima i mogućnostima.

Za društveno-političke procese u BiH najrelevantnijii su, a samim tim i dodjeljuju ovome think-tanku najveći dio suodgovornosti, izvještaji ICG-a iz 2000. i 2001. godine. U njima se međunarodni dužnosnici pozivaju na striktnu kontrolu rada pojedinih banaka na temelju procjena o stranačko-političkoj orijentaciji njihovih uprava, razmatranje zabrane rada pojedinih političkih stranaka na temelju pretpostavljenoga većeg utjecaja ratnih zločinaca u njima nego u drugim političkim subjektima, te čak i na izravno angažiranje na “modeliranju” političke i uopće društvene scene bosanskohercegovačkih Hrvata s ciljem njene umjetne diverzifikacije, s čime su čak dovođeni u vezu i institucionalni modaliteti povratka izbjeglih i raseljenih.

Najnoviji izvještaj ICG-a

Izvještaj ICG-a o BiH objavljen 10. srpnja 2014. godine, premda nosi naslov sukladan već uobičajenoj unitarističkoj orijentaciji (“Budućnost Bosne”) pokazuje bitno drugačije značajke od ranijih, kako na razini analize stanja u zemlji, tako i preporuka koje se adresiraju ključnim akterima i grupama aktera. Autori su izvještaja, međutim, te nove tonove koji su prilično iznenadili i dosadašnje kritičare i pristaše rada ICG-a, prezentirali u na prvi pogled teško razumljivoj i nekonzistentnoj mješavini s temeljnim vrijednosnim i ideološkim načelima na kojima se i do sada temeljio njihov rad. Stoga je od velike važnosti identificirati na koji je način aktualni društveno-politički trenutak u BiH i njezinom okruženju utjecao na analitičare ovog think-tanka da primjene ovako neuobičajeni, za neke i zbunjujući pristup. To je važno prije svega zbog izuzetno velikoga dosadašnjeg utjecaja ICG-a i političkih centara moći suglasnih s njome u glavnim stavovima. Uslijed toga se primijećene promjene u sadržaju i stilu izvještaja i nadasve njegovih preporuka mogu promatrati i kao indikatori realne promjene politika ključnih aktera u i oko BiH, što u suštini znači promjenu cjelokupnog političkog konteksta.

Sam je naslov izvještaja na tragu dosadašnje prakse ICG-a, koja dosljedno umjesto zvaničnog, međunarodno priznatog imena Bosne i Hercegovine koristi zemljopisni termin “Bosna”. U sažetku izvještaja sasvim su očekivane, barem za čitatelja ranijih izvještaja o BiH, oštre kritike dezintegracijskih tendencija koje proturječe do sada angažiranim međunarodnim resursima i pozitivnim promjenama okruženja, suprotstavljenih ciljeva i interesa tri etničke zajednice, time izazvanih političkih kriza i nemogućnosti aktualnog ustava da ih riješi, te svevlasti političke elite koja izmiče učinkovitoj kontroli birača i elementarnoj odgovornosti. Očekivan je i naglašeno pozitivan stav prema zimskim prosvjedima, te razočarenje uslijed njihovih praktično nepostojećih sustavnih efekata, kao i načelne pohvale ipak primjetnim efektima međunarodne podrške na nadilaženju posljedica rata i osuda neučinkovitih reakcija vlasti na svim razinama na nedavne poplave.

Dobrom poznavatelju dosadašnjeg rada ICG-a se kao prvo iznenađenje u izvještaju nameće konstatacija da “Europska unija (EU) postavlja pred BiH zadaće koje ona ne može ispuniti”. Ovaj otklon od dosadašnje gotovo a priori podrške ICG-a međunarodnim akterima u BiH i po pitanju BiH, pogotovo ako je njihova aktivnost imala naredbodavnu ili formu davanja zadaća, doduše nije usmjeren prema akteru koji je najčešće bio sklon takvom pristupu (SAD). Taj je otklon učinjen prema Europskoj uniji, čiji su odlazeći dužnosnici u mandatu 2009.–2014. stavljali najsnažniji fokus na provođenje presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić–Finci” kao nužnom preduvjetu za početak procesa pridruživanja BiH. U svakom slučaju, u izvještaju je na više mjesta dat veliki značaj nužnosti da za ustavni preustroj zemlje ključnu odgovornost preuzmu domaći politički akteri, koja je istaknuta i vrlo smjelim i eksplicitnim preporukama za ukidanje Ureda visokog predstavnika i Vijeća za implementaciju mira.

Ne unitarizmu, da federalizmu

Još je veće iznenađenje operacionalizacija od ranije uobičajenih tvrdnji da “bosanski lideri, uz međunarodnu podršku, moraju započeti ubrzanu potragu za novim ustavnim utemeljenjem zemlje” te da je “srce problema u Aneksu 4. Daytonskoga mirovnog sporazuma, poznatog kao ustav“. Kao i ranije, Ustavu BiH zamjera se da “on definira BiH kao državu dva entiteta, efektivno, ali ne i eksplicitno federalnu, ali također i državu tri konstitutivna naroda (Bošnjaka, Hrvata, Srba), i paralelno s time, svih građana”. Unatoč također očekivanoj osudi primjene etničkih kvota koje “pružaju sinekure dužnosnicima, sve udaljenijim od zajednica koje zastupaju”, praktično revolucionarna promjena stila i konotacije izvještavanja ICG-a objelodanjuje se najprije priznavanjem da manjkavosti Ustava proističu i iz “nekoliko izmjena koje su nametali sudovi i međunarodni dužnosnici” (instance čije su odluke do sada bile ne samo bespogovorno prihvaćane, već i podržavane od strane ICG-a kao antipod aktivnostima korumpiranih i etnički zaslijepljenih nositelja izabranih političkih funkcija). Još revolucionarniju promjenu predstavlja tvrdnja da je u BiH “potreban novi ustroj: normalna federacija, teritorijalno definirana, bez posebne uloge konstitutivnih naroda, ali takva da odgovara interesima svoje tri zajednice i pravima svih građana”.

Ovu su radikalnu konceptualnu promjenu u odnosu na dosadašnji centralizacijsko-asimilacijski diskurs, koji je zamijenjen plediranjem za teritorijalno definiranu normalnu federaciju, analitičari ICG-a odmah pokušali zaštititi od mogućih optužbi za “izdaju bosanske stvari” za koju su se već desetljećima dosljedno zalagali. Ta se zaštita sastoji u ponovnom vraćanju na načelno-teorijsku razinu, na kojoj se i dalje delegitimizira koncept konstitutivnih naroda, pa i samo uvažavanje političke relevantnosti etničke pripadnosti: “Bosna mora napraviti raskid sa svojim političkim sustavom utemeljenim na konstitutivnim narodima i njihovim pravima”. Dojam koji čitatelj u tom trenutku stječe da je teritorijalno definirana federacija koja treba odgovarati interesima tri zajednice “zalutala” u stari, dobri izvještaj ICG-a, ipak se raspršuje kada autori daju teorijski ključ kojime povezuju stare načelno-teorijske pretpostavke s novim ustavnim i organizacijsko-političkim preporukama. Taj ključ se sastoji u prijedlogu da se nastavak proskribiranja konstitutivnih naroda “ublaži” priznavanjem postojanja tri političke zajednice, od kojih se svakoj priznaje multietničnost, preko također revolucionarnog (u odnosu na dosadašnju praksu) priznanja da se gotovo svi pripadnici nacionalnih manjina i kategorije “Ostali” u političkom smislu identificiraju s jednom od tih zajednica čiji su stvarni centri u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru.

Entitet s hrvatskom većinom je dobro rješenje

Uvođenje kategorije političkih zajednica, dodatno legitimiziranih isticanjem njihove multietničnosti, koje bi zamijenile konstitutivne narode, otvara autorima izvještaja mogućnost da u daljnjoj operacionalizaciji koncepta teritorijalizirane i de-etnicizirane “normalne federacije” skinu svojevrsni tabu i s možda najdosljednije dezavuiranog konkretnog rješenja – entiteta s hrvatskom većinom:

“Nema ničega nužno pogrešnog u vezi s hrvatskim entitetom. On bi mogao riješiti mnoge probleme: ne bi bilo više potrebe za kantonima i odnosi između države i entiteta, kao i između entiteta i općina, mogli bi biti konzistentni u cijeloj Bosni”. Kao podrška ovoj zaista radikalnoj promjeni priznaje se da je „na početku FBiH bila federacija ne kantona, već dvije političke zajednice i oblasti pod njihovom kontrolom: Muslimansko-hrvatska Federacija”. Federalni partneri bili su Republika Bosna i Hercegovina sa sjedištem u Sarajevu sa svojom vojskom i odvojena Hrvatska zajednica (kasnije Republika) Herceg-Bosna, sa svojim vojnim krilom – Hrvatskim vijećem obrane“.

Još je možda značajnije od toga priznanja, koje može imati snažne implikacije i na ustavno-pravne dogovore o preustroju FBiH, priznanje da je

“glavna prepreka entitetu s hrvatskom većinom politička: to je veoma uvredljivo za Bošnjake. Ipak, obrazloženje njihovog odbijanja zvuči prazno“.

Ovaj je stav potkrijepljen pretpostavkom da su strahovi od referenduma o istupanju “hrvatskog entiteta” iz BiH neutemeljeni, s obzirom da to za skoro 20 godina nije učinila ni teritorijalno mnogo kompaktnija RS.

Promjena vrijednosno-teorijskog okvira i odnosa prema konkretnim modelima

Pored preporuka sažetih u sažetku izvještaja, promjena pristupa ICG-a prema BiH je u njegovom zaključnom dijelu na načelnoj razini, ali istovremeno dovoljno konkretno da bi bilo i društveno-politički relevantno, izražena u pogledima na stanje, položaj i perspektive svake od tri “političke zajednice”:

“Stvaranje mogućeg novog pristupa građanstvu i identitetu ne podrazumijeva negiranje postojanja tri naroda Bosne ili usvajanje građanskog ideala bosanskog patriotizma. Niti jedan ustavni projekt ne može uspjeti ako ne tretira građane onakvima kakvi jesu, a oni jesu u ogromnoj mjeri podijeljeni u tri zajednice”.

“Bosanski patrioti i bošnjački narod kao najbrojnije skupine, nose najveću odgovornost za uspjeh zemlje. Bosanski patriotizam će možda jednom usvojiti većina građana, ali njegove pristalice bi se morali osvrnuti na razvojni put jugoslavenskog identiteta, u kome je pritisak s ciljem prilagođavanja građanskom idealu prije ojačao nego što je oslabio hrvatski, srpski, slovenski i bošnjački identitet. Jedinstvo se ne može nametnuti ili postići kroz inozemni pritisak. Ono se treba graditi na angažiranju i širokoj suglasnosti svih segmenata društva – što predstavlja više od proste većine stanovništva. Niti se RS može zaobići putem parlamentarnih manevara. Bolji put za bosanske patriote da dostignu promjenu u karakteru RS-a je da se vrate tamo, da postanu dio njezinog građanskog života na svim razinama i prihvate da je većina Srba lojalna tom entitetu.

Objektivno, Banja Luka je u najsnažnijoj poziciji. Ona je nadišla inozemne diktate OHR-a i spriječila preuzimanje njezinih nadležnosti od strane države. Dayton joj daje značajan dio zakonodavstva. Ona može potopiti Bosnu, ali bi taj brodolom najvjerojatnije povukao i RS na dno jer bi se našlo malo aktera spremnih da nagrade entitet koji je izazvao drugu bosansku katastrofu. Srpski lideri bi trebali razumjeti da RS treba funkcionalni bosanski okvir da bi funkcionirala. Bilo bi važno priznati teret patnji Bošnjaka od ruku onih koji su stvorili RS. Sarajevo još uvijek vidi RS kroz prizmu ratnog vremena; teret promjene toga je na RS-u.

Značaj Hrvata nadilazi njihovu malobrojnost: Bosna ne može biti reformirana ili pouzdano upravljana bez njihovog pristanka. S nezadovoljnim Hrvatima, ona se lomi na dva približno jednaka tabora, koji imaju malo toga zajedničkog: bosanske patriote i revizioniste. Hrvati i bosanski patrioti, međutim, zajedno čine kritičnu masu. Članstvo Hrvatske u EU povećava njezinu privlačnu snagu u Bosni. Ipak, bosanski Hrvati ne mogu tražiti jednaku zastupljenost u bukvalno svakom smislu niti inzistirati na prezastupljenosti na temelju svog statusa konstitutivnog naroda. Iskustvo pokazuje ograničenja takve zakonske fantastike. Njihovi ključni interesi su samouprava i mjesto za državnim i entitetskim stolovima, uz mogućnost da izaberu ko će ih za njima zastupati“.

Ovim je prilično nepristranim razmatranjem pozicije “političkih zajednica” bez naglašenog favoriziranja niti jedne od njih, otvoren put i za mnogo objektivniju nego ranije analizu mogućih ustavno-institucionalnih modela za preustroj političkog sustava BiH. Novi je i prilično izbalansirani temelj te analize izražen na sljedeći način: “Bosna je u praksi snažno decentralizirana federacija i to će i ostati. Nema ničega pogrešnog u tome kao temeljnom pristupu: decentralizacija je u porastu u cijeloj Europi. Problemi Bosne u tom smislu djelomično izviru iz borbe za moć između različitih razina vlasti, a djelomično iz njezinih unikatnih karakteristika: ona je istovremeno federacija dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Posljednji problem je akutniji jer drži veći entitet FBiH zaključanim u skoro permanentnom političkom konfliktu, zaoštravajući odnose Bošnjaka i Hrvata i blokirajući put ka EU”.

U samoj analizi ustavnih modela, parcijalne promjene sustava, npr. isključivo na razini izbornog zakonodavstva, smatraju se nedovoljnim, a dogovori lidera postignuti 2008. godine, čija je provedba bila neuspješna uglavnom zbog sumnjičenja od strane političkih konkurenata za “izdaju” unutar svakog od konstitutivnih naroda, preporučuju se za ponovno razmatranje.

Kao jednako legitimno s ostalim mogućim rješenjima razmatra se podjela FBiH na entitete s bošnjačkom i hrvatskom većinom, uz opstanak RS-a kao entiteta sa srpskom većinom i uvođenje četvrtog, “federalnog” entiteta u Sarajevu kao prijestolnici.

Kao model za formiranje teritorijalno diskontinuiranih entiteta s većinom koju u svakome od njih čine pripadnici po jednog konstitutivnog naroda nude se infrastrukturni sustavi energetskih javnih poduzeća koja već duže vremena djeluju u BiH.

Kao alternativa uređenju utemeljenom na teritorijalnim entitetima spominje se ono utemeljeno na ranije uvedenom konceptu političkih zajednica, uz mogućnost njihovoga jezičnog definiranja po belgijskom modelu, koje bi dobile i ustavne političke ovlasti, ali bi trebale zadržati svoj prethodno utvrđeni multietnički karakter. Zanimljivo je da autori izvještaja pri analizi ovog modela prihvaćaju izborne jedinice za zastupanje triju zajednica, koje bi se formirale na temelju samih rezultata izbora. Prihvaćaju bez ikakvih primjedbi i svrstavanje političkih stranaka u etničke kategorije, pri čemu stranke bez etničkog predznaka svrstavaju u bošnjačke.

Još jedno od do sada u javnoj sferi BiH razmatranih rješenja koje se u izvještaju neočekivano tretira kao legitimno je ukidanje Federacije BiH, umjesto ukidanja njezinih županija. Time bi se ukinula sama kategorija entiteta, a županije bi po statusu bile izjednačene sa RS-om i Distriktom Brčko, što autori smatraju alternativnim putom do „normalne“ teritorijalne federacije.

Glavni se rizici prepoznaju u velikoj teritorijalnoj i populacijskoj disproporciji između novonastalih federalnih jedinica, te u pretpostavljenom odsustvu volje političkih elita u RS-u da se ta disproporcija nadiđe formiranjem nekoliko jedinica na teritoriju tog entiteta, makar i uz nepovredivost njegovih sadašnjih granica.

Stječe se dojam da autori izvještaja “čist građanski model” uključuju u analizu samo iz formalnih razloga, kako ne bi potpuno razočarali pristalice svog dosadašnjeg rada. S obzirom da taj model skrupulozno, ali nedvojbeno odbacuju kao neprimjenljiv i neprimjeren, pitanje je koliko su u tome uspjeli.

Sukladno tome, načelno je prevladavajući dojam čitatelja cijelog izvještaja ICG-a da je ovaj think-tank, koji je skoro dva desetljeća dosljedno javno zastupao stavove, vrijednosti i interese dominantnog dijela međunarodne zajednice u BiH, predvođenog dužnosnicima SAD, kao i dominantnih aktera bošnjačke društvene i političke scene, sada dosta radikalno promijenio orijentaciju. Ta se promjena orijentacije ne može objasniti ako se promatra neovisno o činjenici da ICG završava svoj angažman u BiH, zemlji u kojoj je značajno utjecala na društveno-političke procese zahvaljujući svojem savezništvu s dominantnim centrima moći, te stekla širok krug pristaša koji je promatraju čak kao svojevrsnog glasnogovornika njihovih stavova. Stoga se završetak angažmana ICG-a u BiH praktičnim odustajanjem od višedesetljetnih konstanti svoga javno-zastupničkog rada, te otvaranjem prema mnogo realističnijim modelima i projektima kojima je do sada bila izrazito nenaklonjena, može objasniti upravo promjenom odnosa moći među ključnim međunarodnim akterima zainteresiranim za BiH.

Naglo širenje angažmana svih struktura SAD u drugim dijelovima svijeta, mahom na starim i novim kriznim žarištima u koja su SAD izravno upletene, te snažan napredak procesa integracije u EU na Balkanu, kao i institucionalno i političko snaženje same EU, prouzročilo je i promjenu fokusa i prioriteta same ICG. Ona, na sreću, nije neposredno pred svoj odlazak radikalizirala svoju dosadašnju retoriku, čime bi sebi bliskim snagama u BiH ostavila u “zadaću” bespoštednu borbu za neostvarive i destruktivne centralističke i unitarističke projekte, na štetu njih samih i cijele zemlje. Posljednjim svojim službenim obraćanjem im je, naprotiv, skrenula pažnju na nužnost uvažavanja etničke heterogenosti BiH, te sukladno tome i iskrenog razmatranja decentralizacijskih, konsocijacijskih i federalističkih institucionalnih modela. Taj je prijelaz analitičare ICG-a stavio pred nezahvalan izazov očuvanja ideološke koherentnosti, koji je razriješen prije svega nastavkom inzistiranja na neprimjerenosti koncepta konstitutivnih naroda, ali uz uvažavanje “nove” kategorije “političkih zajednica”, koja opet implicira mnogo fleksibilnija ustavno-pravna rješenja od do skora zastupanih.

Treći entitet kao konceptualizacija političke stvarnosti

Bez obzira na određenu teorijsko-konceptualnu nekonzistentnost, te ideološko-političku nekoherentnost spram prethodnih izvještaja i preporuka koje smo imali priliku dobivati od ICG-a, ovaj izvještaj ima iznimno veliku specifičnu težinu i potencijal za normalizaciju i relaksiranje političkih odnosa u BiH. Nakon 20 godina djelovanja u BiH i na Balkanu, i više stotina izvješća ICG je, napokon, počeo uvažavati elementarne društvene činjenice i političku realnost BiH. Do sada se poželjna, ideološki projicirana stvarnost pokušavala nametnuti svim političkim akterima u BiH bez obzira na njihove jasno izražene i zastupane legitimne interese koji se nisu uklapali u tu, ICG-ovu viziju “Bosne” i “Bosanaca”. A elementarna je činjenica da u BiH osim Bosne postoji i Hercegovina, a statističko-politička realnost da osim par postotaka Bosanaca (i Hercegovaca), u BiH postoje tri političke zajednice, tri nacije, tri konstitutivna naroda: Bošnjaci, Hrvati i Srbi, te da oni zajedno čine preko 90 % stanovništva BiH. Pored toga što su politička realnost, Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi su i ustavna kategorija. Svaki ozbiljan analitički pristup bosanskohercegovačkoj stvarnosti trebao bi uvažavati spomenute društveno-političke i ustavno-pravne činjenice.

I analitičari ICG-a su, napokon, uvidjeli da rješenja za nagomilane probleme u BiH valja bazirati na uvažavanju navedenih činjenica, a ne na njihovom ideološki motiviranom negiranju, na konceptualizaciji političke stvarnosti, a ne na njenoj dodatnoj ideologizaciji.

Jedan je od modela unutarnjeg uređenja koji uvažava i odražava te činjenice i model tri političke zajednice, tri federalne jedinice, tri entiteta. ICG je ovim izvještajem priznala da je koncept tzv. trećeg entiteta, ne samo jedan od legitimnih modela preustroja država, nego da, po njihovom mišljenju, glavni prigovori tom konceptu-modelu “zvuče prazno”. Time je poslala jasnu poruku onim političkim akterima i skupinama koje smatra najodgovornijim za budućnost i uspjeh BiH.  ICG
Stručni tim IDPI

Institut za društveno-politička istraživanja, Mostar, Bosna i Hercegovina | Institute for Social and Political Research, Mostar, Bosnia and Herzegovina (bpz.ba)