Gledao sam kako Zlatko doslovno proživljava Kalvariju, Kristovu muku od prije 2000 godina!
“Da je ovo Istina i samo istina, svjedoÄim svojom duÅ¡om, svojim svećeniÅ¡tvom i patnjom Kristovom koju sam uživo vidio.”
Donosimo vam svjedoÄanstvo fra Joze GrbeÅ¡e o susretima s vlÄ. Zlatkom Sudcem. SvjedoÄanstvo je napismeno predano i tada odgovornom biskupu Županu kao i drugim odgovornim ljudima u Crkvi.
Zlatka sam upoznao u listopadu 1999. kada je držao seminar u naÅ¡oj župi sv. Jeronima. DoÅ¡ao je tada zajedno s mojim dragim prijateljima Milkom i Jackom Ricov. Postali smo prijatelji, Äini mi se odmah, istog trenutka susreta na uzletiÅ¡tu. Bio je s nama pet dana, održao izvanredan seminar i ostavio trajne peÄate.
Zlatko je ponovno k nama doÅ¡ao 4. sijeÄnja 2001. Cilj njegova dolaska je uÄenje engleskog jezika. Upisali smo ga na DePaul University gdje uÄi jezik. S nama treba ostati do kraja veljaÄe. Ubrzo nakon njegova dolaska dogovoreno je da održi jedan seminar u New Vorku. Prije odlaska na seminar posjetio je jednog bolesnog Äovjeka ovdje u Chicagu, Zvonku VuÄića. Njegova kćer Anna je prevodila prvi seminar na engleski jezik u naÅ¡oj župi, te je s grupom Amerikanaca ljetos putovala na seminar u “Betaniju†na Mali LoÅ¡inj. Zvonko se razbolio odjednom, rak je zahvatio veliki dio tijela i bio je u bolovima. Zlatko je otiÅ¡ao k njemu, ispovijedio ga, dao mu sakramenat pomazanja i razgovarao dugo s njim i s obitelji. Po svjedoÄanstvu Zlatkovu to je bilo izvanredno iskustvo.
Zvonko je postao novi Äovjek koji je samo molio kao i svi oko njega. On je rekao Zlatku da je spreman posvjedoÄiti o svemu Å¡to mu se dogodilo na jednom seminaru. Bili smo stalno u kontaktu s obitelji i molili se. Zlatko je otiÅ¡ao u New York održati seminar 2., 3. i 4. veljaÄe zajedno s Annom VuÄić koja je prevodila seminar na engleski jezik. Na sam dan seminara, u 12 sati, u petak 2. veljaÄe, Anin otac Zvonko je preminuo. Ana je otiÅ¡la u newyorkÅ¡ku crkvu i molila i pitala Gospodina Å¡to uÄiniti. Odgovor je stigao brzo: majka je zvala iz Chicaga i rekla Ani da ostane na seminaru i da doÄ‘e doma tek u nedjelju jer će tada otac biti izložen u Funeral Home (mrtvaÄnici, napom.). Tako je i bilo. Seminar je održan, Zlatko je spomenuo Zvonku, njegov (radi koliko je moguće potpune vjernosti donosim nepromijenjene i najsitnije greÅ¡ke, napom.) kćer Anu koja je ostala ipak na seminaru. Za Zlatka je to bio znak da je i sam Zvonko tu i da svjedoÄi ono Å¡to je obećao. Bio je to dogaÄ‘aj pun radosti i emocija.
Ana se vratila kući u Chicago u nedjelju prije podne, jer je otac bio izložen od 2 do 9 popodne. Ja sam otiÅ¡ao na uzletiÅ¡te “Midway†po Zlatka naveÄer u 8 sati. Zrakoplov je sletio na vrijeme i odmah smo s uzletiÅ¡ta otiÅ¡li kući, u župu. Ovo spominjem zbog slijedećeg dogaÄ‘aja.
Sutra u ponedjeljak, 5. veljaÄe Zlatko, fra Jozo GrubiÅ¡ić, župnik i ja smo otiÅ¡li na sprovodnu misu za pok. Zvonku. Na misi je sudjelovalo fra Slavko, kustos, te mnoÅ¡tvo naÅ¡ih hrvatskih svećenika u prepunoj crkvi svijeta. Sve je bilo lijepo. Fra Nikola je propovijedao divno, a na kraju mise Zlatko je rekao par rijeÄi o pok. Zvonki, njegovoj dobroti, njegovoj vjeri, njegovoj želji da svjedoÄi pred tisućama ljudi. I onda je Zlatko dodao, “iako je on taj dan umro, tog petka je doÅ¡ao na seminar. Njegova kćer Ana je ostala na seminaru svjedoÄiti i prevoditi.†Bile su to snažne rijeÄi uza sve ostalo Å¡to je Sudac rekao. I narod i svećenici su plakali. Misa je zvarÅ¡ila. Mi smo otiÅ¡li doma. Obitelj je otiÅ¡la na groblje, pokopala oca i prijatelja, vratila se na ruÄak, te onda doma.
Kada su stigli doma, poÄeli su o svemu razgovarati. Slijedeće jutro jedna roÄ‘akinja je rekla: “KonaÄno sam shvatila tko je ono bio u mrtvaÄnici i molio nad Zvonkom i pozdravljao se s Anom… pa to je onaj svećenik Å¡to je doÅ¡ao na misu…†U tom Äasu je Anina tetka rekla kako on uopće nije bio u mrtvaÄnici. Žene su ostale skamenjene. Naime, nekoliko njih je reklo kako ga je vidilo u mrtvaÄnici, no on tu nije mogao biti, jer je bio u NY (New Yorku, napom.). Ja sam osobno tome svjedok, jer sam ga podigao s uzletiÅ¡ta i odveo u naÅ¡u župu sv. Jeronima. U MRTVAÄŒNICI DAKLE NISMO BILI! Kada su ti ljudi shvatili ustvari Å¡to se dogodilo, nastao je plaÄ, stres, panika, jedno Äudno stanje za sve njih. Mnogi od njih su rekli kako na misi nisu mogli gledati vlÄ. Sudca, jer su osjećali kako on vidi kroz njih, vidi sve… Sudac je na to rekao kako “Oni ne mogu u mene gledati ne zbog mene, nego zbog svojih grijeha.†Kada je Zlatku sve ovo ispriÄano, on je potvrdio da je to u stvari bila bilokacija, dakle da je odjednom bio na dva mjesta, da se u Duhu naÅ¡ao na spomenutom mjestu. Vidio je ljude, opisao je toÄno u detalje lijes, gdje su stajale slike, cvijeće, Å¡to je pokojnik imao na sebi, kakva je to bila prostorija itd. Svi smo ostali zapanjeni, jer on jednostavno to nije mogao znati. Ove detalje je i sama Ana potvrdila Zlatku na telefon oko 5:45 sati, u utorak, naveÄer, 6. veljaÄe. Zlatko je sluÅ¡ao i potvrÄ‘ivao. Nakon toga je rekao: “Dosta, sve razumijem, Äut ćemo se poslije. DoÄ‘i k nama ovdje i sve ispriÄaj.†Spustio je sluÅ¡alicu. Zlatko je otiÅ¡ao nakon toga u svoju sobu.
DOGAÄAJ
Da podsjetim, Sudac je ovdje kod nas već viÅ¡e od mjesec dana. NI JEDNOM ja nisam uÅ¡ao kod njega u sobu. Uvijek smo razgovarali na doljnjem katu, u blagovaonici, sobi za dnevni borak ili u mom uredu. Ja nisam nikada imao potrebu otići gore. Kada sam neÅ¡to trebao zvao sam ga odozdo te bi se on javio. Te veÄeri, ja ni sam ne znam zaÅ¡to sam otiÅ¡ao k njemu u sobu. Bili smo razgovarali da će Ana doći i posvjedoÄiti nam sve ovo gore napisano i da ćemo zvati fra Slavka, kustosa i fra Marka Puljića (koji je ovih dana doÅ¡ao iz Michigana na sastanak) da budu s nama.
MeÄ‘utim kada sam ja doÅ¡ao k njemu u sobu oko 6:10 naveÄer, on je drhtao, krvario, bio je u nekoj muci. Budući da smo prijatelji, zvali smo jedan drugog “Pajdoâ€. Ja sam mu rekao: “Pajdo, molim te smiri se. Ne boj se. Ja sam tu Å¡to god ti treba, kaži mi ako ti treba vode ili bilo Å¡to drugo za osvježit se!†On se sav previjao, nije mogao uspravno stajati, naslonio se na moje rame, plakao je jako, krvarilo mu je lice, križ mu je krvario, ruke i noge (o. Sudac je stigmatiziran i ima križ utisnut u Äelo, napom.). Kao da ga je bolio svaki dijelić tijela. Onda mi je govorio: “Pajdo, hajde ti iziÄ‘i, želim te poÅ¡tediti, ne želim da vidiÅ¡ tu moju muku.†Nisam razumio o Äemu govori! Onda se opet naslonio na moje rame i plakao.
Odjednom u tisućinkama sekunde, ja ne znam kako, on je zavÅ¡io na podu, do izlaznih vrata. ÄŒudno, ne znam ni ja kako, ali ja sam se u istom Äasu naÅ¡ao do njega na podu, kleÄeći! On je ležao na leÄ‘ima, raÅ¡irenih ruku te prolazio kroz užasnu patnju. Glava mu je poprimala nekakav Äudan Äudesan izgled, pun boli, kosa je sva bila razbacana, lice krvavo, popljuvano, usta su bila kao “razvaljenaâ€, užasno raÅ¡irena, oÄi “izvaljeneâ€, s pogledom negdje daleko. Ja sam vidio ljudsku bol, patnike i bolnice, ali ovako neÅ¡to ni blizu, sve boli zajedno koje sam u životu vidio nisu deseti dio ovoga. Njegova glava je sliÄila na Kristovu. Ja sam konaÄno shvatio da on doslovno proživljava Kalvariju, Kristovu muku od prije 2000 godina. Njegove ruke su bile maksimalno raÅ¡irene, prsti skvrÄeni puni boli koje su se okretali i izvrćali na sve strane. Dobio sam dojam da ne može podići ruke, rijeÄ je o prikivanju na križ, njegove noge su prolazile kroz užasnu patnju iako nisam posvećivao pozornost donjem dijelu tijela. On je sav drhtao, plakao, znoj iz kose i Äela je bio kao velike kaplji kiÅ¡e ili snijega. Onda ga je uhvatio hropac, teÅ¡ko disanje, duboki uzdasi, krikovi, jauci… sve to kao posljedica užasne boli. Ja nisam nikoga drugoga vidio u sobi, nisam vidio treću osobu ili osobe, ali je muka bila tako jaka da sam mislio da ga tisuće ljudi tuku, mlate, pribijaju. Bojao sam se da će udariti glavom u pod, pa sam cijelo vrijeme njegovu glavu držao na svojoj ruci. Kada sam vidio patnju, grÄevitu patnju na njegovoj ruci, odnosno rukama, onda sam ga držao za ruku. On me je tako stisnuo da sam mislio kako moja ruka i sve kosti na njoj pucaju. Onda se odjednom propinjao. Tijelo mu je iÅ¡lo negdje gore, propinjalo se u luk, dok je glava ostala na podu na mojoj ruci. Ja sam dobio dojam kao da ga netko s leÄ‘a tuÄe, kao da ga netko neÄim užasnim udara pa on pokuÅ¡ava to izbjeći, propinjući se sve viÅ¡e. Bio je savijen. Možda najbolja usporedba su atletiÄari koji pregibaju tijelo (kad prave most) u vježbama za nastupe.
Sve ovo vrijeme on je krvario, znojio se, a lice kao da nije bilo njegovo. Ako smijem usporeÄ‘ivati, onda me to jako podsjećalo na jedan film o Isusu u kojem je prikazana Isusova agonija na križu. Taj izgled glave neću nikada zaboraviti, tu patnju u njegovim oÄima neću nikada smetnuti. Rane (stigme, napom.) koje je on zadobio prije nekoliko mjeseci su krvarile.
Odjednom, ja ne znam kako, kao opet u dijeliću sekunde, on se naÅ¡ao na sredini sobe, na koljenima sav ÄuÄnut savijen. Ja sam se ponovno naÅ¡ao odmah do njega. Kako? Ne znam! ÄŒinilo mi se kao da ga netko po leÄ‘ima tuÄe, neÄim straÅ¡nim, pa on pokuÅ¡ava umanjiti bol. I tada je bio jak hroptac, užasno teÅ¡ko disanje, uzdasi od kojih se ledi krv u žilama, presavijanje koje ja ne mogu opisati jer tu patnju nemam s Äim usporediti.
Nakon toga odjednom, kažem odjednom, jer ja nisam shvatio kako, on se naÅ¡ao ponovno na podu na istom mjestu. I njegov prvi pad na pod, i ovo drugo mjenjanje stava Äinilo mi se kao da se radi o dvije dimenzije, kao da postoje dva Äovjeka, sad je jedan ovdje, a drugi ondje. Dok jednog gledam drugi nestaje. Ne znam. Ja sam slijedio te njegove pokrete, ali slijedio u tisućinkama sekundi. Kako? Ne znam! Onda je na podu bila ista patnja. Moram reći ovu važnu stvar. Iako ja sebe smatram jako racionalnom osobom, ali ujedno i dosta emocionalnom, (nije mi teÅ¡ko zaplakati kad odlazim u bolnice i viÄ‘am ljudsku bol, posebice kada je netko blizak), u ovim trenucima ja nisam bio tužan, ja nisam osjećao gorÄinu, tugu, bol, ja sam osjećao jedan veliki mir koji me potpuno preplavio. Taj mir duÅ¡e i sada osjećam u sebi kao neku baÅ¡tinu toga. To je mir koji ne može opisati niti jednu (“jednuâ€je greÅ¡ka u tipkanju; pravi smisao se dobiva ako se zamijeni sa “jednaâ€, napom.) drugu (greÅ¡ka, ispravno: “druga†napom.) radost koju sam u životu imao.
Ubrzo nakon patnje, Zlatko je KLONUO, glava mu je jednostavno pala preko moje ruke, njegove ruke su klonule kao mrtvaÄke, tijelo se smirilo i gotovo ukoÄilo. Nije se micao ni Äim, niti pokazivao znake života. Ja sam shvatio to je SMRT. On je preda mnom bio MRTAV ÄŒOVJEK. Potpuno zamro. Nije bilo nikakvih znakova života. Tek tada mojom glavom je prolazilo tisuću pitanja, Å¡to sada, kako sada, Å¡to će sada biti, Å¡to će reći njegov biskup, Crkva, fra Slavko, kustos, fra Jozo, ljudi, Chicago… ne znam, ne mogu sve spomenuti Å¡to je prolazilo mojom glavom u tim trenucima. Htio sam zvati fra Jozu, ali sam u tom trenutku, dok sam gledao njegovo mrtvo tijelo, provjeravao njegov puls na Å¡akama i dok se niÅ¡ta nije micalo, ja sam stavio svoju ruku na njegovo srce želeći vidjeti da li je živ. Tog trenutka ja ne znam, da li sam ja fiziÄki osjetio, dotakao i osjetio da je on ipak živ, ili je to bio moj unutarnji osjećaj. Ne znam, ali sam shvatio da je živ! Smrt je trajala otprilike ne viÅ¡e nego dvije minute, možda i manje. U trenucima dok sam ja joÅ¡ prevrćao po glavi Å¡to će biti, on je pomakao glavu na mojoj ruci. Dakle, shvatio sam ŽIV JE. Bio sam neopisivo radostan! Neopisivo! Ja sam cijelo ovo vrijeme kleÄao. Onda je on opet u jednom brzom Äasu naÅ¡ao se na drugom dijelu sobe. Ja sam bio odmah do njega. Sjedio sam ispuženih nogu na podu. Tada se on okrenuo prema meni, naslonio svoju glavu na moju ruku i nogu i brzo, vrio brzo izgovarao rijeÄi molitve. Meni su one zvuÄale hebrejski. Nakon toga nastavio je jako brzo ponavljati rijeÄi “Totus Tus†(greÅ¡ka, ispravno je: “Totus Tuusâ€, napom.), Å¡to na latinskom znaÄi “Sav tvojâ€. To je ponavljao tako brzo da ja ne mogu imitirati, kao da ste radio vrpcu stavili i onda ju ubrzali.
Kada je to zavrÅ¡ilo, on se uspravio, ja sam mislio da se povratio potpuno u prijaÅ¡nje stanje. On je kleÄao i ja sam kleÄao. U tom Äasu sam mu rekao: “Zlatko, molim te blagoslovi me!†On je poÄeo moliti nada (mnom, napom.) “Prijatelju, neka te Bog blagoslovi i Äuva, da ti snage, daruje ti…†Taj predivni blagoslov je trajao sigurno oko dvije minute. Nisam ga u stanju ponoviti! Zatim je on kao sjeo na pod, otvorio oÄi i pogledao me rekavÅ¡i: “Pajdo, pa zar si ti sve ovo vrijeme bio ovdje?†Ja sam mu odgovorio potvrdno. On je poÄeo plakati, jako je plakao. Onda je rekao ono Å¡to je rekao na poÄetku, Å¡to ja tada nisam mogao shvatiti: “Pajdo moj, ja sam te tjerao van, a ujedno sam molio i želio da ostaneÅ¡, da ima netko sa mnom podijeliti tu bol.†Plakali smo zajedno. Tada me on upitao koliko je sati. Bilo je negdje oko 6:45. Ciieli ovaj dopaÄ‘aj koji sam opisao trajao ie otprilike 15-20 minuta. Nakon toga Zlatko je plakao, zagrlio me i govorio da je to sve zbog njegovih grijeha, da ga Bog zato stavlja na kuÅ¡nju, daje mu patnju. Ja sam govorio suprotno, dugo smo razgovarali o tome. On je želio ispovijed. Noge i ruke i križ su mu i dalje krvarile. Križ, Äelo i njegova kosa imali su jedan predivan miris, miris kao ulja, smirne, tamjana, cvijeća, biljki, odnosno svega toga zajedno. BijaÅ¡e to jedan predivan miris.
Ostavio sam ga sama, rekao je da će malo doći k sebi i odmah sići dolje k nama. SiÅ¡ao je dolje i sjedio sa mnom i s fra Jozom. Uskoro je doÅ¡la Ann VuÄić. Sjedili smo. Ja sam mu rekao kako je dobro da se malo oprao i oÄistio. Na to on kaže: “Nisam se uopće prao nakon Å¡to si ti iziÅ¡ao iz sobe. Nisam iÅ¡ao u kupaonicu.†Ja sam ostao Å¡okiran, jer znam kako mu je bilo lice, Äelo, obrazi… prije nekoliko minuta.
Sjedili smo tu noć dugo, dugo, priÄali o dogaÄ‘aju, a Ana nam je potanko ispriÄala sve ono Å¡to sam naveo u prvom dijelu teksta.
ZAKLJUÄŒAK
Gore spomenuti dogaÄ‘aj ostavio je izuzetan peÄat na moj život i posebice na moje svećeniÅ¡tvo. Iznad svega to su milosti kojih se ne osjećam nimalo dostojan. To se sve dogodilo 6. veljaÄe, na uoÄnicu 8. godiÅ¡njice mog svećeniÄkog reÄ‘enja. Bit ću radostan ako ovo kratko svjedoÄanstvo i onima koji ga budu Äitali bude inspiracija za bolji život Ljubavi i bližeg zajedniÅ¡tva sa Spasiteljem koji je pretrpio užasnu bol za sve nas.
Fra Jozo Grbeš
U Chicagu, u župi Sv. Jeronim
 SvjedoÄanstvo predano:
1. Fra Slavko Soldo, kustos hrvatskih franjevaca za Ameriku i Kanadu
2. Biskup krÄki, Valter Župan (biskup vlÄ. Sudca)
Dodatak:
Moram dodati da sam nekoliko tjedana nakon ovog dogaÄ‘aja zamolio jednog prijatelja Amerikanca da mi u Chicagu pokuÅ¡a pronaći smirnu, dakle ulje kojim su Židovi uobiÄajeno pomazali svoje pokojne. Ivanovo evanÄ‘elje o tome govori ovako: “Josip iz Arimateje donese smjesu oko sto litara smirne i aloje. Tada uzeÅ¡e Isusovo tijelo te ga, prema židovskom obiÄaju sahranjivanja, obaviÅ¡e paltnom s mirodijama…†(Iv 19,39-40). Prijatelj mi, Amerikanac nakon puno traganja pronaÅ¡ao je trgovinu u kojoj je naÅ¡ao smirnu i donio je u jednoj boci! Zanimljivo: NJEN MIRIS BIO JE APSOLUTNO ISTI MIRISU KOJIM JE MIRISALA ZLATKOVA GLAVA TE NOĆI NAKON MUKE! bpz.ba