Neki dan bi veliki skup u Zagrebu, na Trgu bana JelaÄića. Branitelji već poÄinju brojati 200 dana od kada se smjestiÅ¡e pod Å¡ator ispred Ministarstva branitelja u Zagrebu. Rekli su da se bore za dostojanstvo svojih sudrugova i sebe, a ovim skupom da se bore za popravljanje položaja trenutno razliÄitih potlaÄenih u državi Hrvatskoj, državi kakvu oni jamaÄno nisu sanjali tijekom dugih ratnih godina.
Trenutno vladajući, koji izgleda ne će joÅ¡ dugo, proÅ¡iriÅ¡e okolo priÄu da oni zapravo ne znaju za Å¡to se bore, da nisu dorasli politiÄkom trenutku. Biskup Å aÅ¡ko, govoreći pred poÄetak skupa, u duboko ispunjenoj katedrali, saže sve u izriÄaj: »Oni osjećaju kako se režu grane koje su sposobne donijeti dragocjene plodove i pokazivati istinske hrvatske vrijednosti izrasle na stablu kršćanske kulture«. ÄŒujem kako mu spomenuti politiÄari jednako poruÄuju da nije dorastao politiÄkom trenutku. OÄito su takvi, ne samo oni iz katedrale, nego i oni koji se iskupiÅ¡e na Trgu diÄnog nam bana. Branitelji rekoÅ¡e da ih bijaÅ¡e 50-ak tisuća, a s njima isto tako i neovisni izvori, oni drugi rekoÅ¡e da ih bijaÅ¡e tek 10-ak tisuća. Meni se najviÅ¡e svidi jedna radijska izvjestiteljica. Morade na poÄetku svoga izvješća reći da skup brojaÅ¡e 10-ak tisuća duÅ¡a, ali malo kasnije doda da trg bijaÅ¡e pun. JamaÄno jedno od ovoga dvoga ne bijaÅ¡e toÄno. OÄito ono prvo. Hvala novinarki Å¡to ipak nije poklekla pred navalom tzv. kulture sjećanja.
Nju na SveuÄiliÅ¡tu u Mostaru, ako je vjerovati medijima i nekim knjigama, tumaÄe tako da bismo se trebali prestati baviti (samo)viktimizacijom i transagresijom te da bismo se trebali poÄeti baviti nacionalizmom i voljom za moći, suoÄiti se s proÅ¡lošću, jer sve su to prepreke prema izgradnji demokratskog i odgovornog druÅ¡tva. Opet neÅ¡to nije u suglasju kao u onom izvješću novinarke. SuoÄavanje s proÅ¡lošću je i suoÄavanje s vremenima turskog zlosilja, dolaska Austro-Ugarske, Prve Jugoslavije, Druge Jugoslavije, Domovinskog rata, igara meÄ‘unarodne zajednice s nama… No, o svemu tome dotiÄni ne govore. Za njih je pravorijek već donesen i trebali bismo se uklopiti u njega pa se viÅ¡e ne ćemo selektivno sjećati. Možda u tome pomogne i najavljeno spajanje dvaju sveuÄiliÅ¡ta u Mostaru. Vidim, nitko se ne buni, odluka je već donesena, Å¡to li.
Volimo spominjati kako je to u svijetu pa utecimo se malo njemu. Vijetnamski rat. Tko nije Äuo za njega!? Amerikanci napraviÅ¡e rusvaj i odoÅ¡e. Mediji su tutnjali i tutnje o tome. Sve znamo o tome ratu, naizgled. Znamo li iÅ¡ta o njegovoj muÄeniÄkoj naravi, pa i nakon »osloboÄ‘enja«? PoÄnimo s logorima. Vijetnam ih je imao prije, za vrijeme i poslije rata sa SAD-om. Zvali su se popravnima (kao nekada u Jugoslaviji) i u njima je nestalo na stotine tisuća nevinih ljudi. Ipak, bio je to samo djelić progonstva. Ljudi su takoÄ‘er ubijani tamo gdje su ih naÅ¡li. Sve zapoÄe nakon osloboÄ‘enja od Japanaca. Komunisti, pod vodstvom Ho Chi Minha, joÅ¡ od 1945. poÄeÅ¡e tamaniti svećenike, misionare, voÄ‘e suparniÄkih stranaka, Äak i komuniste koji nisu pristajali uz staljinizam. U sve se umijeÅ¡aÅ¡e Francuzi, ali komunistima uspije 1953. izbaciti Francuze i domoći se sjevera Vijetnama. ZapoÄe tzv. borba klasa.
Zbog neke odluke 1954. i 1955. kršćanima bi dopuÅ¡teno legalno napustiti sjever Vijetnama te otići na jug. Iskoristi to njih oko 600.000. MeÄ‘utim, meÄ‘u njih se umijeÅ¡a i Viet Cong, tajne borbene pristalice komunizma sa sjevera. NastaviÅ¡e ubijati. Godina 1964. to nasilje bi tako naraslo da su dotiÄni ulazili u mjesta s »crnim listama« na kojima su oznaÄene osobe za ubiti, oteti, zlostavljati. I SAD se umijeÅ¡aÅ¡e u sve. Rekosmo, pristalice kulture sjećanja već su to opjevale. Jedan od preživjelih iz vijetnamskih gulaga bio je kardinal Nguyen Van Thuan koji je 2012. umro u izbjegliÅ¡tvu u Rimu. Sv. papa Ivan Pavao II. 1988. ubijene proglasi svetim muÄenicima. Å to će biti dalje, vidjet ćemo. Na popriÅ¡tu su joÅ¡ Degar (sinovi brda), negdaÅ¡nji ameriÄki saveznici. Oni su ih prepustili njihovoj sudbini kad su se 1975. pod vodstvom Kissingera na brzinu povukli iz Vijetnama. Tko ih se danas sjeća i tko o njima govori? Komunisti jamaÄno, oni su joÅ¡ za njih neprijatelji naroda. Progon se nastavlja.
Ni neki dogaÄ‘aji iz Drugog svjetskog rata nisu bolje proÅ¡li u oÄima osobenih pristalica kulture sjećanja. Uzmimo za primjer Dachau. Koncentracijski logor. ÄŒuli smo o mnogoÄemu Å¡to se tu dogodilo, ali jesmo li Äuli da je bio glavni logor za uhićene svećenike iz Äitave Europe, od kojih je oko polovice potjecalo iz Poljske? Naravno da su mnogi ubijeni, ali nisu dobro prolazili ni preživjeli. Njih su u Poljskoj komunistiÄke vlasti optuživale da su ameriÄke uhode. MeÄ‘utim, o tome se ne priÄa. SluÄajno? Ma Å¡to bi se priÄalo kada se danas ne priÄa ni o onima koje ISIL revno ubija. Te grozne slike proÅ¡eću malo internetom i idemo dalje. Ipak, netko se i pokaje. Jedan od takvih je Danac Morten Storm. Nekada je pripadao radikalnim islamistima i borio se na njihovoj strani. Pa si je poÄeo postavljati razna logiÄna pitanja. Nije mogao na njih odgovoriti i polako je postao suradnik razliÄitih tajnih zapadnih službi. Tako je doÅ¡lo i do smaknuća Anwara al-Awlakija, visoko pozicioniranog Al-Kaidinog Äovjeka. Bili su nekada susjedi i prijatelji, djeca su im se igrala zajedno, ali… Izvješćuje o svemu tome njemaÄki Äasopis Zeit.
Kultura sjećanja poigrava se i s franjevcem JunÃperom Serom. Kip mu se nalazi meÄ‘u utemeljiteljima SAD ispred Kongresa. Neki, zajedno s predsjednikom Obamom, htjeli bi ga zamijeniti s astronautkinjom Sally Ride, uvjerenom lezbijkom. Njegov kip odskaÄe meÄ‘u drugim kipovima, njezin ne. A u rujnu bi ga papa Franjo trebao proglasiti svetim, dok se bude vraćao s Filipina. ÄŒekati nam je ishod. Dotle će izgleda već biti kanoniziran nadbiskup Oscar Romero. Njega ubiÅ¡e 1980. u El Salvadoru za vrijeme slavljenja sv. mise. Bio je blizak suradnik JosemarÃe Escrivá, osnivaÄa papinske osobne prelature Opus Dei. Onaj dan kad je ubijen proveo je jutro s Fernandom Saenzom na duhovnoj obnovi za svećenike koju je organizirala dotiÄna prelatura. On se prisjeća: »Ubili su ga tijekom posvećivanja kruha i vina. To je, izgleda, bio divan vanjski znak predanja njegovog života za narod, za siromaÅ¡ne, za pravdu, za mir.« Ipak, postupak muÄeniÅ¡tva nije iÅ¡ao tako jednostavno sve do ovoga pape Franje iz tih krajeva. Posrijedi su bila pitanja oko teologije osloboÄ‘enja, revolucionara i svega onoga Å¡to je oznaÄavalo Latinsku Ameriku tih godina, a i danas je sliÄno.
Sjećam se na ovome mjestu onih Isusovih rijeÄi da govorimo samo da, da ili ne, ne kada nas pitaju. Sva filozofiranja jesu samo gubljenje vremena. Tako je i sa sjećanjem. Ono mora biti utemeljeno na istini koja će nas osloboditi, reÄe Isus takoÄ‘er. Pa daj, pokuÅ¡ajmo je tražit otvorena srca i odbacimo jugokomunistiÄku paradigmu reinterpretacije povijesti.
Miljenko Stojić