Jugoslavenstvo: stvarnost ili paranoja
Kao ponajveća prijetnja hrvatskoj državotvornoj ideji, Äinilo se to nekome izmiÅ¡ljenim ili ne, i dalje, Äetvrt stoljeća nakon raspada bivÅ¡e države, opstoji jugoslavenstvo, barem kao mentalna kategorija .
Živjela je ta država u dvije svoje verzije, staroj i novoj, graÄ‘anskoj i komunistiÄkoj, sedamdeset i neÅ¡to godina. Propast je bila ugraÄ‘ena u temelje njezina postojanja. Sklepana zajednica razliÄitih naroda, razliÄitih civilizacija, vjera i kultura, tek s neÅ¡to sliÄnim jezicima. I s razliÄitim aspiracijama. Onaj najbrojniji narod shvatio je Jugoslaviju kao prostor proÅ¡irenja vlastite države na raÄun drugih naroda, a ostali, prije svih Hrvati, kao okvir u kojemu će biti moguće uspostaviti i živjeti ravnopravnost, bratstvo i suradnju. U najvećoj mjeri ova je država poÄivala na ideologiji, na nametnutom autoritetu jednog Äovjeka, na vojnoj i policijskoj sili i kao takva nije imala perspektivu. ÄŒim je nestao voÄ‘a, Äim se rasplinula ideologija, Äim se raspala partija (sjećate se posljednjeg njezina kongresa 1989.) raspala se i država. Ono Å¡to je uslijedilo poslije, kao i sve ono Å¡to se dogaÄ‘alo prije tijekom svih tih sedamdesetak godina bilo je tek muÄenje i ubijanje s jasnim ishodom.
E sad, unatoÄ takvom iskustvu, pravo je Äudo da svako malo u naÅ¡em javnom prostoru, u njegovu srediÅ¡tu i na njegovim marginama primjećujemo žal za tim proÅ¡lim vremenima i želju da se vrati ono Å¡to je povijesno odbaÄeno kao neuspjeli eksperiment. ÄŒak Å¡toviÅ¡e, kao ponajveća prijetnja hrvatskoj državotvornoj ideji, Äinilo se to nekome izmiÅ¡ljenim ili ne, i dalje, Äetvrt stoljeća nakon raspada bivÅ¡e države, opstoji jugoslavenstvo, barem kao mentalna kategorija, koje nipoÅ¡to ne bi trebalo podcjenjivati.
Vidjeli smo kako je nakon izjave nove predsjednice „mi smo Hrvatska, nismo regija“ gotovo paniÄno doletio britanski ministar vanjskih poslova u Zagreb. Imperijalne sile imaju neka svoja sjećanja i planove, geopolitiÄke i gospodarske interese, a te sile obiÄno znaju krojiti granice Å¡irom svijeta u Äistim geometrijskim oblicima, ne vodeći raÄuna o ljudima koje se trpa u takve granice, kao ni o njihovim željama i osjećajima. Iz Britanije su potekle ideje o „zapadnom Balkanu“, „jugoistoÄnoj Europi“ i „jugosferi“, ona je diktirala tempo haaÅ¡kim tužiteljima da stalno ucjenjuju Hrvatsku na njezinu putu u Europsku uniju dok i ostale države „sfere“ ne budu spremne za prikljuÄenje. Ali nije Britanija jedina. Puno je meÄ‘unarodnih inicijativa pokretano tijekom posljednjih dvadesetak godina s neugodnim vonjem crkotine, od Pakta o stabilnosti preko Vijeća regije do Brda-Brijuna. I dok nije rijeÅ¡eno hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini, Hrvatska je silom prilika, htjela ili ne htjela, vezana uz taj balkanski politiÄki prostor.
Franjo TuÄ‘man je s puno razloga inzistirao na ustavnoj zabrani stupanja u bilo kakve politiÄke asocijacije koje bi mogle dovesti do obnove nekakve balkanske zajednice, iako to ne može biti trajnim jamstvom i zaprekom. Jer, ono Å¡to smo gledali nakon prvog predsjednika bilo je usmjereno upravo na to. Dva su njegova nasljednika i nekoliko vlada, Å¡to po nagovoru izvana Å¡to vlastitim
sentimentima, naglaÅ¡avala hrvatsku pozicioniranost u regiji, shvaćenoj upravo kao prostor bivÅ¡e države, pri Äemu su posve zanemarene mediteranska i srednjoeuropska regija, zanemareno je Äak i da je Hrvatska ipak postala Älanicom EU-a. Puno se govorilo i (u)Äinilo na zajedniÄkim projektima na planu energetike, infrastrukture, trgovine, kulture, obrazovanja, pa Äak i obrane, pokrenute su zajedniÄke Å¡portske lige u skoro svim Å¡portovima, osim u nogometu, na Äemu se upravo radi. Planirale su se razliÄite zajedniÄke institucije i redoviti godiÅ¡nji sastanci na vrhu. Hrvatska je ponudila svoju lidersku ulogu. Urede dvojice bivÅ¡ih predsjednika, kao i ministarstva, zaposjeli su u velikoj mjeri politiÄari i službenici izrazito jugoslavenske i srbofilske orijentacije. Na nevjerojatan naÄin oživljen je kult Josipa Broza, odustajanjem od pokroviteljstva nad blajburÅ¡kom komemoracijom ili zaÅ¡titom Udbinih Å¡efova sadaÅ¡nja je vlast pokazala visok stupanj identifikacije s bivÅ¡im režimom. Skovan je pojam detuÄ‘manizacije kao odmak od tobože kroatocentriÄne i nacionalistiÄke politike devedesetih. ZAVNOH i „antifaÅ¡istiÄki pokret“ iz Drugog svjetskog rata, a ne Domovinski rat, istaknuti su kao pravi i glavni temelji suvremene Hrvatske.
Svoj golemi doprinos davali su i daju sredstva javnog priopćavanja i manipulacije. Nastupi beogradskih estradnih zvijezda u Zagrebu i hrvatskih u Beogradu praćeni su nevjerojatnom pompom. Iznova je oživljena Äitava jedna mitologija oko tipova poput Johnnyja Å tulića, Gorana Bregovića ili Rade Å erbedžije kao protagonista zajedniÅ¡tva. ÄŒesta su televizijska ili kino prikazanja filmova susjednih kinematografija, kao i zajedniÄki show programi. Izbori i uopće dogaÄ‘aji u Srbiji prate se s najvećom pozornošću, kao da se radi o izborima i dogaÄ‘ajima u naÅ¡oj zemlji. ÄŒak su i poplave uz Savu i Dunav iskoriÅ¡tene kako bi se podsjetilo na sudbinsku i neraskidivu povezanost ljudi koji su sada, razumije se neprirodno, razdvojeni granicama. U javnu komunikaciju službeno je uvedena nova terminologija poput „naÅ¡ih prostora“, „naÅ¡e regije“, „regiona“ i sliÄno.
O Domovinskom se ratu naveliko pisalo u svjetlu zloÄina ili dogovora. Glavni kolumnisti glavnih medija ili sugovornici u ulozi politiÄkih analitiÄara o Hrvatskoj, u poÄetku diskretno, a sada sve otvorenije piÅ¡u i govore kao o uzaludnom i neuspjelom projektu, kojega bi valjalo napustiti, a svi koji drukÄije misle od njih oklevetani su kao faÅ¡isti. Na HTV-u, u HND-u ili EPH-u glavne pozicije drže ljudi Äija je prava emotivna domovina Å¡ira od granica koje omeÄ‘uju domovinu u kojoj žive, rade i dobro zaraÄ‘uju. U meÄ‘uvremenu su pokrenute i dvije nove televizije (N1 i Balkans Al Jazeera) s balkanskim frekvencijama, Äiji je cilj informacijsko i duhovno povezivanje zemalja i naroda ex-Jugoslavije. Zanimljivo, vijesti ove posljednje redovito prenosi i Sportska TV Hrvatskog olimpijskog odbora. ZnaÄajni se napori ulažu u negiranje postojanja hrvatskog jezika, a pojedini književnici, filmovi i sl., predstavljaju se ne kao hrvatski, srpski ili makedonski, već kao jugoslavenski, Å¡to se nije dogaÄ‘alo ni u vrijemo postojanja Jugoslavije.
ÄŒitav taj duhovni pokret, a bojim se i projekt, daleko nadilazi pojam normalizacije odnosa kakvu bismo trebali imati sa svim narodima i državama. Projekt bi joÅ¡ viÅ¡e uznapredovao da se hrvatsko jugoslavenstvo svako malo ne sudari s ÄetniÄkom ideologijom istoÄne braće. Na žalost, ne može se reći kako agresivna propaganda nema stanovitog uÄinka na Å¡ire slojeve puÄanstva, koji se suoÄeni sa životnim nedaćama lako vraćaju u neka prohujala, iako iluzorna vremena, kada se tobože živjelo bolje, mijeÅ¡ajući državni okvir i s druÅ¡tvenim ureÄ‘enjem, Jugoslaviju sa socijalizmom.