Marina Vukoja “Nekakva sjeta me obuzela”

0
615
Nekakva sjeta me obuzela
Svaki dan mi je radost. Posebna i nemjerljiva radost kad sam u prirodi, u istraživanju biljnog,  i životinjskog svijeta. Da boravim cijeli dan u njenim njedrima, što bi naš narod izrekao u jednoj frazi “od zore pa do sutra”, meni nije dovoljno!
Duša mi ostala “gladna” slobode, za hercegovačkim kamenom, starim suhozidima, planinskim mirisom ….
S druge strane još uvijek osjetim miris djetinjstva, pečenog kukuruza, mirisa “imbera”, marmelade, domaćeg masla, toplog mlijeka, mirisa kruha, a da ne pričam o mirisu pržene kave iz starinskog šiša-pržnja. Pa one radosti i priča dok se čuvalo blago.
U zimskim večerima se sjelilo pričalo o raznim događajima iz života. Gospođe su plele i prele. Ne nije to tako davno bili u ovom selu. Sve je bilo drugačije prije nekih dvadeset do trideset godina. Život je normalno tekao. Nije se naslućivao loš ishod.
Danas selo broji par stalnih domaćinstava. Najživlje je vikendom. Nekada se tu lijepo živjelo. Bilo je izvora, bunara, ne bilo kakvih, već izvora pitke vode. Kad ožedniš dođeš na izvor malo se sagneš i piješ vodu rukom. Zar to nije Bogom dano bogatstvo i blagoslov?
Svaka kuća je imala bar pet krava, nešto ovaca i konja. Jutrom su se oglašavali pijevci, a nebom bi kružila “lova” (jastreb štekavac). A danas, slabo se selom čuje kokodakanja. Zorom nema nadmetanja pijevaca. Nebom kruži, obično pred promjenu vremena, pokoja lova! Nema stare majke da sjedi pod lipom pa dva puta da zaviče eto love. Kokice bi sve trčale u kokošinjac.
Selom je odjekivala rika krava, blejanje ovaca. Danas u selu ih možemo vidjeti samo na TV-u. O  djeci ne treba ni komentirati. Tuga srce prožima. Škola u Ričini “Zaušlje” je zaključala svoja vrata prije 15.-ak godina. Nekada, iz svakog domaćinstva u selu bilo je bar dvoje djece u školi. Bar je jedan član obitelji radio je u rudniku Boksita ili u Šumariji.. Prepričavaju: Lipo se živilo! Plaću smo štedili. Živili smo većinom od ajvana. Moglo se i otići negdje i kupiti najskuplji Murin kaput. Sadilo se. Ima si sve svoje žito, kompire, kuruz, luk, mrkvu, kupus, salatu. Svake godine bi sasika bar dva teleta u ladnjak, koje janje, kokoš se ila kad si tijo. Uvati ubij i u lonac. Imalo se masla, masti, sira, kiseline, svašta. Čovik bi kupio koji litra ulja za salate, vegetu, papriku, soli, bibera. Bilo se vrlo bogato, a i radilo se kroz čitavu godinu.
Danas je drugačija situacija. Nema više ekonomije, nema više rudnika, nema škole, nema života. Lagano se život gasi. Selo opustošilo. Nema ljudi, nema ‘ajvana, nema života. Nekada se tu živjelo lijepo!
Zastadoh na tren i sjedoh u Gornjim Koritima na stepenicu jedne trošne kuće. Probudiše mi se sjećanja. Ne tako davno, kao mala djevojčica sa svojom bakom svratila bih kod tete Ljube. S osmjehom bi nas dočekala na pragu. Dok bi baka i ja sjedile na kauču Ljuba bi privukla tirkiznu štokrlu. Prvo bi ponudila linđo keks. Znala je da to najviše volim jesti. Ubrzo bi se svašta oko nas našlo. Soka, hrane, pića, ića. Mlada je ostala bez muža. Nije nigdje radila niti je naslijedila mirovinu. Borila se hrabro uz pomoć Boga. Na izgled ni u čem nije oskudijevala. Šalila se, smijala, sve nas ljubavlju grijala. Pri odlasku kući zavikala bi: Čekaj me, daj da ti Mare u kartu zavijen koji keks. Izidi puten.
Obuzela me sjeta. Oko srca mi se zateglo. Kao da plače u meni sve. Drhti, jeca, traži spas. Na samu pomisao kako tu ne živi više nitko osjetih veliku bol. Teta Ljuba je oboljela i otišla u domu  za stare i iznemogle osobe. Doživjela je teži infarkt – moždani udar. Ubrzo je umrla. Kuća je trošna, oronula….. Oko nje se ne čuje graja ljudi, a ni ona njena besida „aje, ajmon na kavu“! Ne otvara se više ni onaj njen prozor. Ne čuje se njen glas. Jesi to mislijo proć, a da ne svratiš? Nedostaje i njen poseban način za humor, kao ni njene dogodovštine. Sjećanje me opet vodi u djetinjstvo. Ljeto. Baka i ja. Predvečerje. Sigurno dva sata prije Zdravo Marije. Ispred njene kuće na Lastvića suhozidu sjedilo je dosta ljudi koji su se šalili. Vraćali su se iz irada. Ona onako ne gledajući sjeda na neki kamen. Na istom se smotan u klupko sunčao poskog. Onako sjela je na njega. Ispod je provirio samo rep koji se migao. Netko je pvikao: Ljuba sjela si na zmiju! Nije se ustala. Vikala je. Ne znan jel  me ujla?  U pomoć jadna ti san ja! U toj nevolji počeli su se pojedini ljudi smijati. Ona i dalje vrišti, zapomaže i vičući, je li me ujela! Nakon nekog vremena smogla je hrabrosti da se naglo ustane. Susjedi su ubili poskoks Ljuba je vrištala i trčala uokolo te govorila ne znam je li me ujla! Ljuba se smirila i ostala bez ugriza. Dugo se prepričavalo kroz selo o zmiji i Ljubi i njenom upitu je li me ujla? Jedni su ju zezali kako ćemo mi znati, ako ti ne znaš. Drugi su se smijali. Uglavnom bilo je događaja i radosti kroz selo tijekom cijele godine.
Marina Vukoja “NIKADA VAS NEĆEMO ZABORAVITI!” | MM Portal
O djeci  ne treba pričati. Više nitko ne goni krave na ispašu. Kako kaže svećenik gazi se u treće desetljeće, a iz tog sela dijete nije kršteno …
Lijepo je šetati planinom, nadisati se čista zraka, a s druge strane djeluje sablasno. Prvi susjedi su medo, vuk i lija. Zeko je neumorni poštar koji trčkara iza svakog suhozida. Po plavom nebu caruje orao štekavac, a navečer se začuje koji huktaj sove. Što reći dalje? Idilično. S druge strane previše tužno!
Toliko ljepote i divljenja prirodi. Realno gledano za opstanak ljudi potrebna je egzistencija. Ljudi su se raselili trbuhom za kruhom, zbog neuvjetnosti.
Selo je postalo više vikend selo ili možda bolje reći odmor selo. Najživlje je ljeti u jeku odmora. Tijekom ljeta dođu ljudi sa svih strana svijeta. Malo se podruže, porazgovaraju, zapjevju, zagangaju, prepričavaju anegdote. …. Veselo i sadržajno bude kroz koji tjedan. U ovom malom selašcu  škola je zaključana već odavno. Godinama. Nema vriske ni graje. Nedostaje i baka Jaka koja je živjela pored iste. Sjedila bi ispred kuće i plela. Svakog prolaznika široke ruke svraćala na čašicu razgovora. Onaj njen šudar  prekrivao bi joj nasmijano lice. A tek njene okice radosnice kroz pogled bi puno toga lijepog rekle. Kada bi progovorila iz nje je izvirala čista ljubav. Često mi je znala reći čekaj da ti daden koje poplete. Doće zima. Ma ne treba bako Jake. Jami kad ti kažen tribaće ti. Ponesi i materi jedne. Ljubu san ti ja begenisala vrlo. Ako me ne vidi obvezno bi jedne donijela baki Ruži i rekla da mi ih uruči. Moj djed Ivan bi znao reći: Jaka je vrsna žena. Znala bi prigazit Ričinu i doć u Orugu te pripomoć u radu. Nikada nije birala lakši posa. Ništa joj nije bilo teško.
Nažalost najviše kuća u selu je oronulih. Stanovništvo uglavnom stariji. Željno priče i razgovora. Traže mrvicu pažnje. Uzvraćaju tri puta više! Dok pričaju neku anegdotu suza im niz lice zasja, koja ubrzo pada na tlo i nestaje u zaborav. Težak uzdah se čuje i one riječi lale moja! Nekad bilo, danas se ritko spominje. Mlađi su raseljeni. Žive sa sjetom. Teškoća vremena ih otjerala s ognjišta svoga. Nažalost ovakva slika se dešava u većini hercegovačkih sela! Umjesto da ista budu pokretači ekonomije u državi ili županiji kojoj pripadaju ona su pusta!Marina Vukoja “„Ad hoc“ mjera puta! – tropolje.info