U TUŽNOM MOLU
Okraćao dan.
Nebo ljubi horizonte
Tetovira nas jesen.
Tvoji svemiri
prebiraju uzdahe
u mojim njedrima .
Noć ječi od dodira .
Otimam vrisak
iz tvojih zenica
pakujem ..
u ljubičasta sjećanja .
Mliječnim putem strasti
poslednjim drhtajem srca
radja se poezija.
Uspavali smo leptire ljubavi.
Jedno drugom
namjenili sjećanja…
U tužnom molu!
ZDRAVKA BABIĆ
BEZ TRUNKE IRONIJE
Svako moje jutro počinje čitanjem poezije .
Al iskreno,ne sve poezije i ne svih pjesnika .
Pjesma mora da me presretne …da ima svoj vlastiti stil…svoju temu,energiju i svoju tišinu.
U poslednje vrijeme na žalost i veliki pjesnici autenticni i sa stilom nisu se oduprli generalizaciji…pisanju po automatizmu…na istu temu…po porudzbini spolja.
To je ispit na kome padaju i najbolji pjesnici.
Ovih dana sam se susrela sa bar desetak pjesama posvecenih našem svecu Patrijarhu Pavlu …čuvena jevandjeljska izreka Budimo ljudi okosnica je svake pjesme.
Koliko god bila jevandjeljska ta hriscanska poruka ponovovljena u stotinjak pjesama postaje balast koji pjesmu pretvara u pjesmu na rasprodaju…a pjesnici generalizuju sami sebe.
Tako pjesnici postaju neuvjerljivi a pjesme postaju koliko god bile dobre …kao pokvareni gramofoni…i poezija se sve manje čita .
S razlogom !!!
Ja iz ugla čitaoca
JELENI UMIRU SAMI
Prevarile te noćas uspomene
pa si noć krstio imenom mojim.
Raskopčao dušu.
U jednoj ruci zvijezda
u drugoj priča neispričana
sunce u oku pjevuši
potokom strasti.
Na uzdah od tebe
pospale sve žene
što krenuše k’o i ja
s onu stranu duge .
U brzom tangu
pijanih želja
zaboravile stare kiše
Stihom ih uljuljao …
Poezijom poljupca
u zagrljaju strasnih obala
oduzeo im dah.
U snovima ih razbacao
kad ljutiti vjetrovi
šaputali ti ime .
Pronađoh sebe
u nenapisanoj pjesmi.
u izdisaju
upakovanu u zlatnu svilu.
Čežnjom obavjenu…
Ne…
Ne želim da me ljubiš !
Na usnama ti još žele
od zabranjenog voća .
Uspavaćeš i mene .
Ko će ispričati tvoju priču
“Jeleni umiru sami”
ZDRAVKA BABIĆ
