Gledao sam to okupljeno mnoÅ¡tvo. nazoÄilo nas je oko 50-ak tisuća, tako sam raÄunao. Austrijska policija kasnije mi dade za pravo, ali ne i ovi naÅ¡i u medijima. Za njih okupljenih bijaÅ¡e upola manje.
Sjedeći pred tv zaslonima valjda su ih brojili, Å¡to li, a austrijska policija to nije uspjela ni iz helikoptera. I sve ovih dana bi tako. Uzalud oÄi, uzalud pamet, oni su trubili o Äistoći jugokomunista i o ćudorednoj nakaznosti onih pobijenih, tu na BleiburÅ¡kom polju, duž Križnih puteva i tako do Domovinskog rata. Hajde, nije mi Äudno za one koji su ubijali i bili sprovodnici tih razoružanih ljudi, ali mi Äudno za medije koje svi koristimo. Lažu li, lažu, kao da su zavrÅ¡ili Å¡kolu kod guratelja novog svjetskog poretka. I naizgled nikome niÅ¡ta. Oni su ćudoredne okomice, mi ostali smo oni s te bleiburÅ¡ke poljane na koje treba navaliti svime Å¡to doÄ‘e pod ruku pa tko ostane.
Molimo se za pobijene, padaju veliki govori, polažu se vijenci. DogaÄ‘aj u tri Äina. Molitva je ovisila o skruÅ¡enosti, polaganje vijenaca je iÅ¡lo klasiÄnim stilom, a govori su nastojali biti na razini. Netko ih je pisao, ovi ih sada izgovaraju, mi ih sluÅ¡amo. Netko je izravan do boli, kao kardinal Josip Bozanić, netko pokuÅ¡ava plesati na žici. A mjesta za takav ples ovdje nema. Tu postoji samo žrtva i samo krvnik. Žrtva su svi oni pobijeni izmeÄ‘u mnoÅ¡tva od oko 700.000, kako posvjedoÄiÅ¡e i sami Englezi koji ih izruÄiÅ¡e na prijevaru, a krvnici su jugokomunisti. I toÄka. Ponovno je pucanj u žrtvu kad se govori da je tu bilo i odgovornih za ovo ili ono. Nitko, naime, niÅ¡ta nije istraživao, jugokomunisti su samo ubijali. NastaviÅ¡e tako tijekom Äitave svoje vladavine. Jedino ćudoredni slijepi to ne vide. Komunizam je zaista zlo u sebi, takvim se pokazao na svim stranama gdje je uspio doći do vlasti. NadmaÅ¡io je Äak u zloÄinu i nacionalsocijaliste i faÅ¡iste protiv kojih grmi, iako su do 1941. bili saveznici. Tako kažu povijesne knjige i tu se niÅ¡ta ne može.
RazmiÅ¡ljao sam koliko je bilo potrebno ljudi da se pobije mnoÅ¡tvo negdje oko Äetiri puta veće nego ovo. Pred oÄima su mi prolazili Äetveroredi i njihovi goniÄi. Kapci na prozorima kuća su bili spuÅ¡teni, a zlo je carevalo. Hrabri su izlazili iz svojih kuća i nastojali tim izgladnjelima i ožednjelima pružiti mrvicu hrane te pritom i sami bivali ubijenima. NeÅ¡to sliÄno dogaÄ‘a se i danas. Opet ti mediji. Stavili su nas u Äetverored, onako potiho, da ne primijetimo. I gone nas. IgraÄi iz sjene zadovoljno trljaju ruke. Rasprodaja može krenuti. Oku ugodno, u lijepim i skupim odijelima, otmjenim prostorima. Puk dotle neka radi. Mora i to netko.
»Ja nisam Charlie Hebdo, ja sam biskup«, uskliknu nedavno André-Joseph Leonard. Da je uskliknuo da jest, mediji bi mu možda oprostili Ävrste stavove glede pobaÄaja, eutanazije i ženidbe. No, on je radije ostao svoj, a oni neka napadaju. Napadi u Belgiji, naime, nisu neuobiÄajeni unatoÄ svoj priÄi o demokraciji i ljudskim pravima, neuobiÄajeni su ovakvi biskupi. Kao i drugdje na Zapadu u Crkvu se uvukao kato-sekularizam. Ovi iz Crkve nastoje Å¡to viÅ¡e sliÄiti sekulariziranim likovima, a oni, pak, nastoje propisivati kako bi trebao izgledati vjernik, svećenik, jednostavno katoliÄko duÅ¡obrižniÅ¡tvo. Nema veze Å¡to o svemu tome nemaju nikakva saznanja, oni znaju da svijet mora izgledati sukladan njihovom pogledu, i to je to. NeÅ¡to kao ovi koji se kod nas nazvaÅ¡e antifaÅ¡istima. ZabrljaÅ¡e u svemu, ali visoko dižu glavu i busaju se u svoja siromaÅ¡na prsa odakle su protjerali i Boga i ljudskost. Zbog svega toga njihovi politiÄari ovih dana viÄu: »Ili mi ili oni«, misleći na predstojeće izbore za Hrvatski (prije njihovog dolaska državni) sabor. Nisu to pretjerivanja pojedinaca, to je stav koji su oni iskazali onih godina na Bleiburgu. Puk je to spoznao i prije Drugog svjetskog rata, kao i u njemu, pa je zbog toga nastojao pred njima saÄuvati živu glavu kad mu je država propala. No, izdaja uÄini svoje. Ali svojim kasnijim dolascima na BleiburÅ¡ko polje taj isti puk nanovo kaže da im nije uspjela ta zla namisao. Pobjeda je na drugoj strani, s onima koji su uz svoga Boga.
Spomenusmo jednoga biskupa, tamo s mirnog, naizgled, Zapada, spomenimo sada i jednoga drugoga, s uzavrelog afriÄkog ozemlja. Joseph Alessandro. Na Zapadu kršćane ubijaju duhovno, ovdje u Keniji tjelesno. On je na prvoj crti bojiÅ¡nice. Jedan je od dvojice bijelaca u tome kraju. Zaista laka meta. Iz svoga biskupskog dvora mogao je Äuti pucnjeve na Garissa University Collegeu. Ubijali su studente kršćane. Njih oko 150. Bilo je malo u medijima, pa se sve stiÅ¡alo. MeÄ‘utim, biskup se nije predao. JoÅ¡ je tamo, joÅ¡ se brine za kršćane. Ovo ubijanje nije bilo po prvi put, svjestan je da se svaki Äas može sve ponoviti. Ali kako izdati svoje ideale, kako izdati druge? Vjera u tvojim njedrima ti kaže da se to jednostavno ne smije.
Mnoge mudre glave ovo ne shvaćaju, ali shvaća jedna djevojÄica imenom Miriam. IraÄanka je, tamo iz Ninive. ISIL ih je prognao iz njihovih kuća. U izbjegliÄkom su naselju. Tv novinar je pita o svemu tome. Prekrasni su njezini odgovori. Boga ne krivi ni za Å¡to, nego mu zahvaljuje da su uspjeli iznijeti živu glavu. NapadaÄe ne mrzi, samo joj je žao da se to sve tako dogodilo. OpraÅ¡ta im i moli Boga da im oprosti. Tv novinar ne vjeruje svojim uÅ¡ima, a ona to sve izgovara tako samouvjereno i jednostavno. Video kruži internetom, pogledao sam ga i sam već nekoliko puta. Razorili su joj kuću gdje se igrala, rastavili je od prijateljice koju je voljela, istjerali iz Å¡kole u kojoj je bila najbolja. Za nju tako važne stvari. Ponavljam, ne oÄajava, ona je uvjerena u svoju budućnost jer vjeruje da je istina na njezinoj strani.
Takvi su bili i oni naÅ¡i koje jugokomunisti ubijaÅ¡e bez bilo kakvog suda. OpraÅ¡tali su, nisu zaboravljali i nastojali graditi drukÄiji svijet od njihovog. Gledam politiÄare okupljene na bleiburÅ¡kom polju. Hoće li znati i htjeti pretoÄiti u stvarnost volju naroda? Ovo danas, naime, bilo je jasno oÄitovanje te volje. Tko prati druÅ¡tvene tijekove opaža da su igre u pozadini postale u posljednje vrijeme puno intenzivnije nego prije. Nasljednici jugokomunista, Kukuriku vlast, svjesni su da odlaze i nastoje se prebaciti u pobjedniÄku momÄad da bi je rastoÄili i onda sve opet vratili na staro. Vidjeli smo to padom jugokomunizma kao druÅ¡tvenog Äimbenika. Zaista, Å¡to nas Äeka? Ako sam danas bio ovdje, i u mnogim drugim sliÄnim okolnostima, nema mi druge nego nastaviti i dalje biti sa svojim narodom. On je uvijek pobjednik, pa ma Å¡to mu radili. A da se ne ćemo dati, ne ćemo!
Miljenko Stojić
