nešto podsjeća na Klicinu smrt.
: Marko Tokić
U OraÅ¡ju sam, godinu poslije potopa. U isto ovo vrijeme dekan Mario Vasilj i ja krenuli smo iz Mostara i stigli negdje do iza Kladnja. Dalje se nije moglo. Izlile se vode. Sutradan snijeg je padao, a vijesti o poplavama i kataklizmi su pristizale. Danas je to tek sjećanje iako nekima joÅ¡ uvijek zvuk vode koja probija nasipe zuji u uÅ¡ima i svjedoÄi o snazi prirode i nemoći Äovjeka (koji to uÄas zaboravi i opet, umiÅ¡ljen i ohol, misli da je direktor svemira, neba i okolnih zemalja).
Jedan jezikoslovac tvrdi, niÄim izazvan, da ima znanstveni dokaz da je Tito bio kajkavac. Je li se dao instrumentalizirati ili se naÅ¡ao prozvanim i pozvanim da obrani podrijetlo najvećeg od svih sinova naroda i narodnosti. I kao da je to ono Å¡to je bitno. Ne treba biti veliki znanstvenik, osim ako nisi hrvatski povjesniÄar i jezikoslovac na radnom zadatku (dovoljno je da se zaviri malÄice u inozemnu literaturu), da se utvrdi znanstvena istina da je Tito bio diktator i zloÄinac (jedan od dvadesetak najvećih na svijetu, ili makar tako tvrdi znanstvena literatura na trulom Zapadu). Nažalost, nama nikakva literatura nije potrebna, treba se samo prisjetiti narodne memorije i zapivati gangu:
Kažu: – Tito ne bije Hrvate,
-Â A di su nam, Å¡to nam se ne vrate!?
Ovih se dana spominjemo Bleiburga, mjesta na kojem su Hrvati Äekali pravorijek Zapada i uzdali se u Ženevsku konvenciju i polagali nadu u Engleze (Äuvene džentlmene). I doÄekali. Pokolj.
Nije bilo nikakvih suÄ‘enja, no postojale su masovne likvidacije, smaknuća: tisuća vojnika i civila (žena, djece, staraca… radnika, seljaka, nepoÅ¡tene inteligencije…) bez potrebe da im se dokaže krivica. I godinama poslije navodni znanstvenici i veliki novinarski profesionalci, demokrati i Äovjekoljupci i dalje tvrde da samim tim Å¡to su bili na strani na kojoj su bili, i Å¡to su doÅ¡li do Bleiburga, krivi su i zaslužili smrt (a proceduralna pogreÅ¡ka: izostanak suÄ‘enja, ta tko da se opterećuje takvim sitnicama). Dovoljno je da naÅ¡i monopolisti na istinu ustvrde da su oni bili krivi i opravdana je egzekucija. Sve me neÅ¡to podsjeća na Klicinu smrt.
Ovih dana je javno smaknut Vinko Žuljević Klica, makar je zadnjih petnaestak godina živio u pravnoj državi u kojoj su vedrili i oblaÄili oni koji su mu mogli dokazati i ovo i ono. Ali, ne…  Oni se drže stare tradicije, dovoljno je izvrÅ¡iti likvidaciju i potom utvrditi da je bio mafijaÅ¡ (koji se vraćao s jutarnje mise) i opravdati one koji su tako javno svjedoÄili postojanje pravne države i njezinih instrumenata koji oÄigledno vrÅ¡e (po uzoru na Bleiburg) pravednu presudu. Sve mi to govori da su pokrovitelji i izvrÅ¡itelji sliÄni i isti. Bojim se da je za njih dovoljan dokaz da si bio na misi. Nama koji se Vinka sjećamo kao nekoga tko je imao hrabrosti stati prsima ispred Hrvata i Hrvatske i koji je uvijek bio spreman dati život za prijatelje svoje ostaje moliti Božje milosrÄ‘e da mu udijeli milost za sva dobra koja je kao Äovjek Äinio, i da mu Bog, u beskrajnoj svojoj dobroti, oprosti slabosti (i grijehe) koje je kao Äovjek imao.
U Bosni i Hercegovini sve po starom. Ona kao takva zapravo je posljedica austrijske i ugarske protuhrvatske politike i srpske dominacije u dvije Jugoslavije. A ovo Å¡to se dogaÄ‘a pred naÅ¡im oÄima: izdvajanje Republike Srpske i defederalizacija Federacije i njezino pretvaranje u muslimanski entitet (neizvjesne sudbine) posljedica je volje MeÄ‘unarodne zajednice (Äitaj Zapada) utjelovljenoj u navodno visokim predstavnicima. Sve posljedice  Zapadne politike, unatoÄ svim upozorenjima hrvatske strane, upravo dozrijevaju. I Å¡to sad? Valjda je tako trebalo biti. Neki kažu samo da rata ne bude, a tamo daleko na Zapadu, posve sluÄajno, već ga iznova navješćuju. I zato se stvaraju sve pretpostavke, u tu svrhu već se rade psiholoÅ¡ke pripreme, teroristiÄkim Äinom u Zvorniku (da kažemo tek najnoviji), dugim cijevima u Mostaru, a ni Kumanovo nije daleko, kao Å¡to misle neki, osobit ako to osmiÅ¡ljava, kao Å¡to, vjerojatno, jest – Netko.
U meÄ‘uvremenu takozvani istražitelji vrÅ¡ljaju u Zagrebu po nepostojećoj dokumentaciji i traže dokaze za poratna sudovanja u BiH (i tako se zaboravlja kako je zavrÅ¡io rat na naÅ¡em otoku: netko je na BoÄcu iskljuÄio struju, kada je sudac Hoolbruk uvjeravao MiloÅ¡evića da je vrijeme da odustane od srpskog junaÅ¡tva). I izgleda da ne će biti krivi ne oni koji su zapoÄeli rat i agresiju (Vivovitica – Kavlovac – Kavlobag), nego oni koji su zavrÅ¡ili rat oslobaÄ‘ajući Hrvatsku i omogućavajući Daytonske pregovore o budućnosti BiH. U svijetu u kojem svakodnevno nazoÄimo inverziji vrijednosti nije Äudna mogućnost izobliÄene povijesti. Osobito ako su na njezinoj strani sile mraka i monopola na istinu. Umjesto da se bave ozbiljnim temama i u ovakvim procesima uoÄavaju opasnost po hrvatsku državu naÅ¡i se politiÄki Äelnici svaÄ‘aju trebali održati mimohod ili ne, hoće li se Oluja slaviti u Kninu ili Zagrebu – a pozadina priÄe je u odgovoru na pitanju je li Hrvatska kao demokratska i nezavisna država Älanica UN-a i EU-a nastala 1995. ili pak 1943. u Jajcu. Nekima unatoÄ svim dokazima ipak ne možete dokazati da je istina da, unatoÄ tomu Å¡to svi potjeÄemo iz jajca, Domovinski je rat tek osigurao ono Å¡to je zapoÄeto prvim demokratski izabranim Saborom (30. svibnja 1990.).
U BiH sve po starom, boÅ¡njaÄka vlada Federacije i dalje se vlada po onoj kao da ih nema (Hrvata, u vladi). NaÅ¡i zapeli da se izvrÅ¡e promjene na Äelnim mjestima javnih poduzeća i tvrtki na prostorima s hrvatskom većinom, koji dobit ostvaruju zaraÄ‘ujući od naÅ¡ih plaća i primanja. Bilo mi je jasno da će naÅ¡a politiÄka elita biti spremna na borbu za promjene na Äelnim mjestima tvrtki i institucija, no nisam posve siguran da je to jedini cilj politiÄke borbe. Naime, pravo je pitanje jesu li isto tako spremni izboriti se da se od tih ostvarenih dobiti financiraju narodne potrebe (institucije važne za oÄuvanje identiteta i opstanak naroda). Bilo bi logiÄno da se sredstva ostvarena na raÄun tog istog naroda istom tom narodu i vrate, makar u velikoj mjeri, kroz brigu za njegovu institucionalnu slobodu.
No, nije sve crno. Ima i svijetlih trenutaka u životu obiÄnih ljudi. Neku veÄer, na Kartingu, dok smo igrali treće poluvrijeme pogledam kroz prozor i uoÄim momka koji se vratio iz Amerike i praktiÄno Äim je iziÅ¡ao iz zrakoplova pridružio se svojim mostarskim deÄkima na malom nogometu. I igra dobro. Je li to neki naÅ¡ radnik s privremenog i povremenog rada ili pak neki student koji se vratio nakon položenih ispita. Nije. Vjerojatno je da bi se ovi, moguće je, i uzoholili. Ne, ovaj je tek igraÄ koÅ¡arke u najjaÄoj ligi svijeta (NBA) – Bojan Bogdanović. Ako se pitate zaÅ¡to je uspio u NBA-u – i ovo je jedan od mogućih odgovora.
Svaka Äast, majstore!