Majko
Umorna si, starčice moja,
tvoj hum te čeka
i jedna zelena rijeka,
tamo iza nekih ljepših svijetova.
Umorna si, najdraža moja,
žalim, što mir svoj ne nađe
ni u starosti blagoj.
Zato, pođi, pođi.
Tamo te čeka tisuću boja,
i zvona, zvonit tiho će tebi,
u nekoj uvali dragoj.
Neka te, isprati slavuja poj
i jedan cvrčak, zalutao u travi,
neka ti postelja bude meka
i vojska anđela te dočeka.
Znam,
čekaš svoj sanak, o mila moja.
Gorčalo je grožđe sa tvojega trsa,
i jalovi bijehu plodi, tvoga znoja.
Preveć i odavna nadmena su prsa.
Kad dođe taj danak,
što ga nijemo slutiš,
samo vihor blagi, nek te pomiluje,
sjena, svjetla svijeće, na usnule vjeđe,
nekazane riječi sa usana,
što su sada bljeđe.
Samo dašak mira, nek ti sklopi oči,
jedna zraka sunca, da ti takne čelo,
milujući sanak, noći što će doći,
kada duša pođe, da napusti tijelo.
KAMO MI JE POĆI
Kamo mi je poći, Bože
U noći, dok sjenke plešu po života obzoru
Praveći jedan sasvim novi svijet
A planine šapću dahom i šapt’om.
I ja čuh njih, čuh ih u snu
Kamo mi je poći Bože…
Dok luna ima lice tuge
I ko mlađahna mlada staroga hrasta, plovi
I prije nego izdahne dan…
Probudi se zoro orošena,
ta danak te čeka novi
Ustani!
Zbog onih koji su voljeni
Kamo ću sutra, danas i juče’
Do besmisla i bestraga
od ponosa do ponora
Ne nalazeć mati ni očeve kuće
Kamo mi je?
Bratu svom, sestrici ?
Usnuloj u svojemu biću
Il dragom nekom, dalekom
Što čežnjom duša ka njemu zri.
Kamo mi je poći Bože…
Od nemila do nedraga
Što učmalo biće skriva
Slutim da opet hitim noći
A planine odjeknuše
I sve tiše, tiše biva…
LJUBAVNA PRIČA
Noć kad si zaustavio vjetar dlanom što zavijao je nad starim gradom i mrsio njene kose, milovao obraze i šaputao joj o jednoj ljubavi što sniva na dalekim ledenjacima ozeblog sjevera, boemu, skitnici, sanjaru…
Tu noć si namignuo mjesecu, a on je nakrivio svoj šešir, naklonio se i urotio se s tobom, skrivši se među oblake dok si joj krao uzdahe čežnje mladenačkih snova, sklupčanih u godine koje su nemilosrdno prošle, gazeći preko želja zaostalih na marginama postojanja.
I nije kišilo taj dan.
Nebo je blistalo nekim čudnim sjajem i zvijezde krasotice stidljivo su skrivale pogled, tek sluteći jednu ljubavnu priču što spavala je na grudima uzdaha, snivajući stoljetni san Trnoružice.
Probudi se – reče vjetar!
Probudi se – šapnu noć.
Probudi se – orilo je sve!
Te noći si zaustavio vjetar pogledom u kojem gorila je strast, otopljenih ledenjaka i potekla u njene zjenice što tako dugo bijahu usnule.
I planule su vatre, iznova zapaljene na zgarištu njezinih umornih htijenja i prezrenih nadanja.
Poteci, šapuće lahor.
Poteci, zbori kroz svod!
Te su noći zibale neke čudne sjene u granama javora, isprepletene otplesale najljepši ples pod okriljem mjesečine, dok se rađala jedna ljubav što prkosit će i vjetru i kiši.
DOMOVINO
Domovino moja,
tvoj san o slobodi, k’o molitva zvoni
u stopama pradjedova tvojih,
što krv su svoju nesebično dali,
njome rodnu grudu napojili,
slobodu vapili, i krvlju nevinom,
krvlju nas zadužili …
Zanijekati te ne mogu ni zvijeri,
ni ptice rugalice, ni sve čelične sile,
što su se slile na nevine obzore tvoje.
Gradovi, sela, i sve ljepote Bogom dane, gordo ponesoše vremena breme,
i ostaviše pjesme ponosa i prkosa…
Ti se dičiš i sjajiš, prezrena od svih,
Uzdižeš se iznad grobova svojih sinova
I lomiš okove tlačitelja svojih,
Što oholo povikaše “raspni je, raspni”,
i gramzljivosti njihove bezdušne
u prah ništavila s osmjehom pretvaraš.
Tvoj barjak postojan vijori i poziva,
Dok ranjena ječiš i krvariš iznova,
sinove i kćeri tvoje, tebi odane
Da zapjevaju pjesme heroja dičnih
I okrune te nadom i slobodom
za kojom su stoljećima čeznuli.
I padali,
I opet te iznova slavili,
O voljena moja!
A ti ih zagrli,
pod humkom jedne vječne mladosti, spomenika ljubavi
nad svim ljubavima.
O divna moja!
Odmori se u moru svom,
Nasloni na svoje planine,
I zlati se poljima zlatnim.
O slobodna moja!
Razapeta i uskrsnula u krvi pravednika!
O prekrasna moja,
Nikad ne zaboravi,
da su bijeli križevi,
osloboditelji tvoji,
što vječnu slavu ponesoše…
I zasjaj ponosom,
o ljubljena moja!
‘VALJEN ISUS ĐAVLE
( U spomen jednoj od legendi grada)
U oni vakat, pokoj joj njezinoj lipoj duši dok je bila živa naša Mica, neizostavno iz dana u dan, puvalo, sivalo, grmilo, ili prisvitlio zvizdan, jednako k’o kad se i vrime učini, sa par ćesa u ruci put Širokog iz svog rodnog sela. Sve na svoje erave noge. Kako je koga sritala tako mu nazivala ‘valjen Isus i pritom bi zamavala ćeson.
A to pomalo sramota bila u gradu, jerbo se samo po selima tako još nazivlje. Nije joj bilo vajde govorit.
A Široki kulturološki navik napredan pa tako i sportski osvišten počeo uvoziti prve crnce u svoje nogometne ekipe nebili se dočepali naslova. Iđe Mica , u susrit joj iđe crnac. Mica po prvi puta na svoje oči vidila crnca a ako ćemo pravo nikad nije ni čula za nji. Gleda ona njega i odmira. Nebi joj sve’edno. Gleda jopet i duma u sebi. Misusovo, šta ako je đava! Ma ako je i đava neka je, pa odmjereno izusti : ‘valjen Isus đavle!
