Bila je noć, velika tama
kiša će možda i led
ja sam žurio kući
moja staričica bila je sama
Preko stuba mokrih od kiše
u nekoliko drhtavih koraka
uplašen stigoh do sobe
stadoh što sam mogao tiše
čujem kako staričica diše
Vrata malene sobe
bijahu kao uvijek odškrinuta
slaba žućkasta svjetlost
bacala je trak kao putokaz znak
Provirih u prostor sobe njene,
sobu staričice divne vjerne žene
u kutu sobe sasvim sama
sjedila je moja mama
Obli me radost, ushit sreće
vidim njena ruka se kreće
kroz prste krunica klizi
usne molitve sriču pričaju najljepšu priču
Mama, mama što si sama
progovorih drhtavim glasom
ona mi nježno reče “dite nisam sama”
baš sam Boga molila
da mi dođe netko koga sam dojila
… spomen na moju voljenu mater Livanjku Ljubu i na sve majke koje čekaju i mole …
