UoÄi dolaska svetog oca u Sarajevo i BiH, prenosimo dijelove intervjua koji je s Papom vodio novinar argentinskog lista “La Voz del Puebloâ€Juano Berretta. Ovaj intervju u kojem Papa govori o sebi imao je odjeka Å¡irom svijeta.
Jeste li maštali o tome da ćete postati papa?
– Nikada! Kao Å¡to nisam maÅ¡tao ni da ću biti predsjednik republike ili general vojske. Ima djeÄaraca koji maÅ¡taju o tome. Ja ne.
Što Vam nedostaje iz Vašeg života prije papinstva?
– Izaći na ulicu. E, to mi zaista nedostaje. Ili otići do jedne pizzerie i pojesti jednu dobru pizzu (smije se).
Noću se možete odmoriti?
– San mi je tako dubok. ÄŒim legnem u krevet, zaspim. Spavam Å¡est sati. ObiÄno sam u 21 sat u krevetu i Äitam skoro do 22 sata, kada mi poÄne suziti oko, ugasim svjetlo i tako zaspim do Äetiri ujutro, kada se sam probudim, to je bioloÅ¡ki sat. Istina, poslije mi treba siesta, poslijepodnevni odmor. Moram odspavati 40 minuta do sat vremena, samo izujem cipele i legnem. Duboko odspavam i isto se sam probudim. Onih dana kada se ne odmorim popodne, osjećam to.
Jeste li svjesni magnetizma kojim privlaÄite ljude?
– I, da… Znam da ljudi… (ostaje u tiÅ¡ini, premiÅ¡lja). Isprva nisam razumijevao zaÅ¡to je tako. Neki mi kardinali kažu da ljudi govore da me razumiju. Jasno, nastojim na audijencijama biti plastiÄan, o stvarima o kojima govorim, kao danas (audijencija srijedom) kada sam ispriÄao jednu anegdotu iz vremena kada sam bio u Äetvrtom razredu. Tako izgleda da ljudi razumiju ono Å¡to želim reći. Kao kada sam govorio o razdvojenim roditeljima koji s mržnjom govore djeci, to je veoma žalosno, pretvaraju ih u žrtve, tata im govori loÅ¡e o mami i obratno i jadnom djetetu se sve preokreće u glavi. Nastojim biti konkretan, a ono Å¡to ste vi nazvali magnetizmom, neki kardinali mi kažu, odnosi se na to da me ljudi razumiju.
Tijekom posjete Manili govorili ste o važnosti plakanja. Vi plaÄete?
– Kada vidim ljudske drame. Kao nedavno, kada sam saznao što se događa s pripadnicima Rohindži, koji plove tajlandskim vodama u velikim brodovima i, kada se približe kopnu, daju im malo hrane i vode i opet ih bacaju u more. To me duboko dira, takve ljudske drame. Nadalje, bolesnici. Posjete u zatvoru isto me diraju.
ÄŒega se bojite?
– Općenito se ne bojim. Å to viÅ¡e, dosta sam smion i ponekad hrlim bez razmiÅ¡ljanja o posljedicama. I to mi ponekad zadaje glavobolje, jer mi se katkad potkrade koja rijeÄ viÅ¡ka (glasan smijeh). Å to se tiÄe atentata, ja sam u Božijim rukama i u svojim molitvama rekao sam Bogu: Ako se neÅ¡to mora dogoditi, neka bude, ali molim te samo jednu milost, da me ne boli (opet se smije), jer sam kukavica Å¡to se tiÄe fiziÄkog bola. Moralnu bol nekako podnesem, ali fiziÄku ne. Veoma slabo podnosim bol, nije da se bojim jedne injekcije, ali radije bih da nemam problema s fiziÄkim bolom. Vrlo sam osjetljiv na bol i to pripisujem operaciji pluća koju sam imao kao 19-godiÅ¡njak.
Koja su najveća zla koja pogađaju svijet danas?
– SiromaÅ¡tvo, korupcija, odnos prema drugima. Možda grijeÅ¡im u statistici, ali Å¡to bi mi rekao da te upitam na Å¡to se najviÅ¡e troÅ¡i u svijetu nakon hrane, odjeće i lijekova? Na Äetvrtom je mjestu kozmetika, a na petom kućni ljubimci. Ozbiljno je to, zar ne? Briga o kućnim ljubimcima je kao neka pomalo programirana ljubav, odnosno mogu programirati ljubav jednog psa ili maÄke i viÅ¡e mi ne treba iskustvo uzvraćene ljudske ljubavi. Pretjerujem, neka se ovo ne shvati doslovno, ali je neÅ¡to zbog Äega se treba zabrinuti.
Kako biste voljeli da Vas se sjećaju?
– Kao dobrog Äovjeka. Da kažu: “Bio je dobar Äovjek koji je pokuÅ¡avao Äiniti dobro.†Nemam drugih pretenzija./HMS/ bpz.ba
