Papa došao, papa otišao, ostala Bosna

Kako god bilo, Papine sarajevske poruke neće ni za milimetar promijeniti stanje u Bosni i Hercegovini. Čim je Franjo otputovao već sutradan Bakir Izetbegović, jedan od trojice članova Predsjedništva BiH, obavještava javnost kako se stanje u ovoj državi iznova zakompliciralo.

Dolazak pape Franje u Sarajevo praćen je različitim očekivanjima, naravno ovisno o nacionalnoj pripadnosti. Srbi su ostali po strani savršeno nezainteresirani za njegov dolazak, njima je to ni u džep ni iz džepa. Bošnjaci su očekivali potporu jedinstvenoj, jakoj državi, dok su Hrvati mislili kako će ih, kao što je rekao kardinal Vinko Puljić, Papa ohrabriti na ostanak u toj državi. Iskreno govoreći, više su se ispunila očekivanja nekatolika nego katolika, koji mogu biti zadovoljni općeljudskim porukama i samom činjenicom što ih je obišao Petrov nasljednik i što su se mogli naći u njegovoj blizinu, a da ne putuju u Rim, što je sam po sebi veliki događaj za zemlje i narode u kojima je za starog režima dolazak poglavara Svete Stolice bio nezamisliv.

U Sarajevo se slilo puno svijeta, uglavnom iz hrvatskih krajeva Bosne i Hercegovine, iz same Hrvatske, kao i iz drugih europskih zemalja, što samo potvrđuje visok stupanj odanosti hrvatskog naroda Svetoj Stolici, što se pokazalo i prilikom svih posjeta Franjinih prethodnika. Tu će činjenicu morati poštovati svaka buduća vlast i bit će uzaludna nastojanja da se razvrgnu ugovori Republike Hrvatske i Vatikana, koji je toliko zaslužan za priznanje i postojanje naše države, od Branimira do današnjih dana. Prilikom nedavnog posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović baš su neprilagođene i nenarodne ideološke strukture bile iznova, pune nade, jako zaintrigirane pitanjem je li se tom prilikom razgovaralo o raskidanju tih ugovora. Na njihovu žalost, odgovor je bio negativan.

Potpuno su promašeni komentari, a vjerojatno je i sam visoki gost otputovao s tom iluzijom, kako su Papu oduševljeno dočekali i pozdravili Sarajlije, bez obzira na vjeru i nacionalnost, kako je Grad pokazao svoju homogenost, multietničnost, multikulturalnost, otvorenost i sve u tom stilu. Tražili su se i na našim televizijama sugovornici raznih imena i prezimena koji bi trebali stvoriti takav dojam. Ništa od toga. Papu su oduševljeno na stadionu Koševo pozdravili gotovo isključivo katolici, toga dana i sami sarajevski gosti. Sarajevo danas nije nikakav bosanski Jeruzalem, kao što su neki primijetili, već je više nalik, recimo, Teheranu. Milorad Dodik će reći da u Sarajevu ima više Kineza nago Srba i Hrvata zajedno, ali tome treba dodati kako su Srbi oteli i prisvojili dio sarajevskog okružja. Činjenica je, međutim, da od 35 tisuća Hrvata, koliko ih je u ovom gradu bilo 1991. godine, danas u njemu živi tek petnaestak tisuća, koji na svojim leđima osjećaju stalni pritisak kao nepoželjna i neželjena manjina. Ništa na stvari ne mijenja ni okolnost da je trenutni gradonačelnik Hrvat Ivo Komšić, sa svojim specifičnim pogledom i ulogom smokvina lista, sličnoj ulozi njegova prezimenjaka i bivšeg člana Predsjedništva BiH.

Najčešće riječi koje je Jorge Mario Bergoglio izgovarao pred okupljenim mnoštvom i u nekim intimnijim susretima sa svećenicima, redovnicima, bogoslovima i sjemeništarcima bile su mir, dijalog, suživot, poštovanje, zajedništvo, bratstvo, praštanje, milosrđe i slične. Nema što, ohrabrujuće i svakom razumnom biću prihvatljive poruke, koje je, međutim, mogao izgovoriti bilo gdje u svijetu i u bilo kojemu trenutku. No, što znači mir tamo gdje su ugroženi pravda i jednakopravnost, ostanak i povratak. A upravo je to još trebalo izgovoriti u zemlji u kojoj je od devedesete nestala polovica katolika i u kojoj i dalje nestaju baš zbog nepravde i nejednakosti. Katolici su to očekivali, ali nisu dočekali. I predsjednica Hrvatske za susreta s papom Franjom govorila je o neravnopravnom položaju Hrvata, ali ga ti vapaji očito nisu posebno impresionirali.

U razgovoru s novinarom Winfriedom Gburekom, objavljenom u knjizi „Skidanje maske“ najprije na njemačkom, a zatim i na hrvatskom, kao i u drugom prilikama, banjalučki biskup Franjo Komarica ističe podatak kako je od 120 tisuća katolika Banjalučke biskupije ostalo njih svega 4 do pet posto, bez perspektive povratka. Kaže s puno razloga kako je to čak bio plan nekih međunarodnih čimbenika i kako se mu „neki moćnici“ govorili da Hrvati moraju nestati. U istinitost ovoga svjedočanstva ne treba sumnjati, jer se i dogodilo baš to što je unaprijed najavljeno kao plan i namjera. Šteta što Komarica ne navodi imena tih tajanstvenih moćnika. I on je u teškoj zabludi kad govori o tome kako su narodi BiH živjeli u skladu, miru i ljubavi dok ih nisu posvađali zli stranci radi nekih svojih interesa.

Kako god bilo, Papine sarajevske poruke neće ni za milimetar promijeniti stanje u Bosni i Hercegovini. Čim je Franjo otputovao već sutradan Bakir Izetbegović, jedan od trojice članova Predsjedništva BiH, obavještava javnost kako se stanje u ovoj državi iznova zakompliciralo. Demokratska fronta eskivirala je već postignuti dogovor sa Samostalnom demokratskom akcijom i Hrvatskom demokratskom zajednicom o formiranju Vlade Federacije BiH. Nesporazum je izbio oko pitanja upravljanja javnim poduzećima u državnom vlasništvu. Akteri bosanskohercegovačke drame ne mogu se dogovoriti niti oko formiranja neke tehničke koordinacije koja bi pregovarala s Europskom unijom o procesu integracije. Ponavljaju se stari obrasci ponašanja. Srbi žele sudjelovanje entiteta, Hrvati određenu ulogu županija, Bošnjaci jedinstveno tijelo.

I geopolitička situacija na Balkanu, specijalno u Bosni i Hercegovini se u posljednje vrijeme jako komplicira. Rusi neskriveno, u skladu sa svojom razbijačkom politikom gdje god imaju uporište, jako podupiru Republiku Srpsku na njezinu putu prema odcjepljenju, dijeleći Hrvatskoj lekcije o ljudskim pravima. Osnažena Turska drži stranu Bošnjacima kao baštinicima Otomanskog Carstva, a i u jednom i u drugom slučaju ljubav je obostrana. Hrvati, malo složni malo nesložni, čas progovore pa zašute, su kao siročad ostavljena najprije od Zagreba, iako se izgleda tu odnos malo popravlja, i od SAD-a i od Europe, a evo bogme i od Vatikana.

Bergoglionina multi-kulti predstava će biti pozdravljena od „liberalnih“ baš protucrkvenih krugova u Hrvatskoj, kao što su ranije pozdravljeni njegovi neformalni nastupi, benevolentan stav prema homoseksualnosti, zalaganje za siromašne, koje ništa ne košta, i slično, kao što će biti pozdravljena njegova izjava kako i bez Boga čovjek može biti dobar, ili podrugljivi komentar na račun Međugorja. Općenito, dok je Ivan Pavao II. bio istinski lider i zagovornik slobode ljudi i naroda, koji je znao spojiti univerzalno i konkretno, dok je Benedikt XVI. bio dogmatik i mislilac, pomalo zatvoren u sebe, papa Franjo je nekonvencionalan showman i demagog, koji bi se htio svidjeti svima. J.Jović bpz.ba