Masovna histerija i četiri teorije o svastici

piše Josip Jović                                                                      Najbliže su istini teze o mladenačkom nestašluku ili dišpetu prema HNS-u, iako sve ostaje u domeni pukih spekulacija dokle god se ne zna tko je, imenom i prezimenom, stvarni počinitelj. Počinitelje, ako se to zaista želi, nije teško otkriti. Ali bojim se kako vlast to i ne želi, jer bi joj otpale političke interpretacije s kojima je a priori nastupila

Rijetko je koji događaj posljednjih godina izazvao toliko medijske pozornost u nas, a i izvan naših granica, kao pojava kukastog križa iscrtanog na travi poljudskog stadiona uoči utakmice Hrvatske i Italije prošloga petka u sklopu kvalifikacija za Europsko nogometno prvenstvo. O, sjećam se jednog sličnog incidenta iz osamdesetih, kad se na istom ovom stadionu pojavio transparent „Torcida-Duće“. Raspravljali su komiteti, raspisale se novine, dok nije ustanovljeno kako se ono Duće ne odnosi na Benita Mussolinija, nego na jedno mjestašce u blizini Omiša.

Za sada su ispletene najmanje četiri teorije o tome tko bi mogao biti autor svastike, s kojim motivima i porukama. I svatko, po običaju, kako pjeva Gibonni, čvrsto drži svoju stranu istine. Po prvoj teoriji riječ je jednostavno o mladenačkom nestašluku nekolicine zaigranih mladića, o skretanju pozornosti na sebe ili nekom možda općem prosvjedu. Mulci sada sigurno uživaju i smiju se kako su napravili senzacionalnu stvar. Njihov umjetnički performans izazvao je pozornost cijele države i pače cijelog kontinenta, pozornost koja će im zacijelo dati nova krila za nove pothvate. Učinci su iznad svih mogućih očekivanja.

Druga, nešto manje bezazlena, teorija upućuje na sukob navijača Hajduka i samog Hajduka s Hrvatskim nogometnim savezom, točnije sa strukturama koje vode ovaj savez. Hajdukova vojska navijača, kažu najfanatičnija i najodanija na svijetu, duboko je frustrirana slabim uspjehom i skromnim mogućnostima njihova kluba, koji je daleko od svojih šampionskih dana i vječno visokih ambicija. Krivica je potražena i pronađena u nepravednim silama zla, u onima gore, onima iznad i izvan našega dvorišta, koji nas ne vole i koji nam ne daju, koji su privilegirani. Vodstvo Hajduka, uz pomoć dijela medija, i samo je dugo podgrijavalo ovakvu atmosferu i samo je stvaralo takva uvjerenja, jer je na taj način najlakše skretalo pozornost s vlastite odgovornosti za neuspjehe. I zato bi ova provokacija mogla biti znak i izraz dišpeta. Neka i njima krepa krava, ako je nama već krepala. Događaji iz Milana za odigravanja utakmice istih suparnika, kada je skupina navijača Torcide činila sve da dođe do prekida, potvrđuje ovu teoriju.

Sljedeće dvije teorije vuku prema političkim interpretacijama, obje su prilično nategnute i obje, ovisno o političkim sklonostima i potrebama, vuku vodu na svoj mlin. Po prvoj od te dvije kukasti križ na Poljudu samo je nastavak „fašizacije“ i „ustašizacije“ navijačkih skupina i zemlje u cjelini, za što najveću odgovornost snosi ne samo HNS nego i najveća oporbena i druge stranke desnog nadahnuća. Ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, umjesto da radi svoj posao otkrivanja krivaca, kaže kako u HNS-u sjede ljudi iz HDZ-a, što je izravna i proizvoljna optužba jedne stranke. On još k tome primjećuje kako bi se prije utakmice primijetila petokraka, ali se križ, valjda namjerno, previdio. Time on otkriva svoju dvostruku poziciju: kao da žali što se nitko nije sjetio iscrtati taj njegov simbol i kao da je križ djelo samih organizatora utakmice, tj. HNS-a, tj. HDZ-a. Vesna Pusić je još eksplicitnija. Prema njoj u politiku je uveden desni ekstremizam, koji otvara prostor „ovakvom načinu za razmišljanja“. Zagovornici ove teorije podsjećaju na Šimunićev „za dom, spremni“, na Šukerov obilazak Pavelićeva groba i na još neke slične detalje.

Jedan je talijanski list zabilježio „nacističku orijentaciju većine hrvatskih navijača“, što je izvan svake pameti. Fašizam i neoustaštvo u Hrvatskoj su čista fikcija tzv. Lige antifašista, odnosno skupina i pojedinaca koji se oko nje okupljaju i dijele njihove stavove, kojima je sve što je hrvatsko automatski ustaško, što je opet posljedica neke duboke kroatofobije. Kome danas, kao i ikada prije, taj nesretni križ može biti simbol nekog političkog uvjerenja? Da je posrijedi slovo U, hajde de! Zato uvjerljivije djeluje onaj politički pristup koji svastiku na Poljudu uspoređuje s miniranjem židovskog groblja u Zagrebu koje je devedesetih, kao što je poznato, izvedeno u organizaciji KOS-a radi kompromitacije tek stvorene države. Tezama o nadirućem fašizmu treba pribaviti dokaze, treba ih podmetnuti, a svaki ispad kakve budale prikazati i predstaviti kao opće stanje. U nekom specijalnom ratu protiv Hrvatske na tome se nesumnjivo radi, no spada li ovaj slučaj s kukastim križem u taj kontekst teško je decidirano tvrditi.

Najbliže su, dakle, istini ona prva dva tumačenja, odnosno kombinacija više njih, iako sve ostaje u domeni pukih spekulacija dokle god se ne zna tko je, imenom i prezimenom, stvarni počinitelj. Počinitelje, ako se to zaista želi, nije teško otkriti. Ali bojim se kako vlast to i ne želi, jer bi joj otpale političke interpretacije s kojima je a priori nastupila.

Bilo kako bilo, svi se slažu, podcjenjivali ili precjenjivali slučaj, upirali prstom u ovoga ili onoga, radovali se ili tugovali, kako je velika šteta i za hrvatski nogomet i za državu u cjelini napravljena. Odgovornost je HNS-a, ako ne subjektivna i izravna, a ono objektivna i posredna, nesumnjiva. Više je godina stanje u ovoj organizaciji konfuzno. Ona je postala predmetom monopola i privatizacije jedne uske skupine ili čak jednog apsolutističkog nasilnika, koji je u stanju sve razoriti, sve potkupiti i sve progutati za svoje nezajažljive materijalne interese. Konkretno, i ovo igranje reprezentacije u Splitu organizirano je krajnje nespretno i nerazumno. Najprije se godinama izbjegavalo organizirati njezin nastup u ovom najnogometnijem gradu, a onda je, po općem uvjerenju, ovaj susret s Italijom gurnut pod Marjan kad se već saznalo da će se igrati bez publike i onda kad su već napetosti dosegnule vrhunac. Vodstvo HNS-a bi zbog svega moralo podnijeti neodložnu kolektivnu ostavku i organizirati demokratske izbore uz pomoć Hrvatskog olimpijskog odbora i Ministarstva športa, ma kako to netko tumačio kao miješnje politike u šport. Stanje je izvanredno, a nogomet je važan. I duga nasušna mjera: na dulje vrijeme izbjegavati reprezentativne utakmice i u Splitu i u Zagrebu, u korist Osijeka, Rijeke, Pule i Varaždina.

Sada se nestrpljivo iščekuje teška Uefina kazna, koja će se vjerojatno i dogoditi. Ali ona je, kakva god bila, posve besmislena i kontraproduktivna. Njome će se udovoljiti željama i namjerama provokatora, njihova „akcija stadion“ biti će nagrađena, a kaznit će se zapravo, ni krivi ni dužni, milijuni istinskih navijača, sam hrvatski nogomet, kao i cijeli naraštaj sjajnih nogometaša. tropolje.info