Ma tužna je to priÄa. Realno. ZavrÅ¡io sam tu gdje jesam jer su mi mozak isprali ljudi oko mene. Olako sam to napustio. Tužan sam bio zbog toga. Zakopao sam talent koji mi je Bog dao. Živciralo bi me kada bi neki koji su odliÄno igrali nogomet zavrÅ¡avali na nekom potpuno drugom poslu, pa bi ih redovito pratila ona reÄenica, kako je taj dobro igrao nogomet. Nikad nisam volio legende iz ulice koje su se tako proslavile, ali sam postao jedan od njih. To Å¡to znam nasmijati ljude doÄ‘e mi kao kap vode Äovjeku koji je jako žedan. Ta kap te podsjeti da si živ, ali je daleko od onog osjećaja kada si napojen. Možda bih sad negdje zavrÅ¡avao „glumu“. Možda ne bih imao posla. Pratile bi me možda kojekakve priÄe da je bilo drugaÄije. Ali ne bih se dao. Bio bih pun života, pun nade. Ovako sam izgreben od Å¡ipaka i boli me svaki miÅ¡ić od zatezanja armature od vinove loze. A nije to grijeh rekli bi moji, rekli bi svi oni koji u tome ne vide niÅ¡ta loÅ¡e. A da mi Jehovini svjedoci isperu mozak, bi li to tada bila izdaja vjere? Kao i uvijek ispada da je bolje da ti ga peru ljudi oko tebe, nego sektaÅ¡i. Neka mi oprosti Bog Å¡to nisam takav pozitivac i nisam sretan. Ipak sam postao onakav kakav nisam htio, legenda ulice koja je umalo uspjela.
Svidjela mi se za primjera ova realna priÄa jednog mladića kojeg poznajem. S koliko se ovakvih realnih priÄa svakodnevno susretnemo? A nekad se Äini tako jednostavno. Svatko od nas u sebi nosi neÅ¡to Å¡to nas Äini drugaÄijima. Bio to talent, neki ideali, uvjerenja, posebna ljubav prema neÄemu, ono neÅ¡to Å¡to Äini naÅ¡u osobnost. I kad to pronaÄ‘emo u sebi, Äini se da smo pronaÅ¡li sebe. A ovakvi primjeri nam pokazuju da je teÅ¡ko iznevjeriti druge, teÅ¡ko je i kada te drugi iznevjere, ali najteže od svega je iznevjeriti sebe. Jer to je izgleda najteže oprostiti i dugo ostaje ona gorÄina. NaÅ¡i snovi Äesto znaju biti prepotentni i već na poÄetku možemo pretpostaviti da to sve neće biti baÅ¡ tako kako smo mi zamislili. Jer dok sanjamo ne razmiÅ¡ljamo previÅ¡e o okolnostima koje nam se isprijeÄe na putu. Ali ni to nije razlog da prestanemo sanjati. ÄŒinjenica je da to neÅ¡to nosimo u sebi. I gdje god mi otiÅ¡li i Å¡to god radili ta klica će rasti i buditi Äežnju za ostvarenjem. Ona ne može iz nas, ma koliko je mi pokuÅ¡ali potisnuti. I neće prestati iritirati naÅ¡e osjećaje sve dok je ne pokuÅ¡amo barem djelomiÄno ostvariti. Zato mislim da bi nekada trebali skupiti hrabrosti i vratiti se na onu stazu koja nas vodi do sreće. Ali polako. Hodaj. Ovaj put možda ne s istim oÄekivanjima, ali definitivno s istim žarom. Tko polako sastavlja komadiće svojih snova, sigurno na kraju dobije lijep mozaik. PokuÅ¡aj opet, možda nije prekasno. Netko na kraju otkrije da to ipak nije ono Å¡to želi, ali svejedno, barem je pokuÅ¡ao i sada ima jedno pitanje manje u životu i kreće dalje.
Ne piÅ¡em ovo da bih vam ponavljala one klasiÄne priÄe o sreći i snovima, nego zato Å¡to stvarno vjerujem da se neki snovi ostvaruju i da nas to zaista Äini sretnima, jer ja za sebe mogu reći da sam sretna. I ovo pisanje me Äini sretnom. Iako u poÄetku nisam baÅ¡ vjerovala da će to imati nekog smisla ipak sam odluÄila pokuÅ¡ati. I evo, ide to pomalo. Nisam Ivana Brlić Mažuranić i ne piÅ¡em romane, ali jesam Ivana Ivanković i piÅ¡em kolumne i to je za mene sada dovoljno. Jednom mi je jedan fratar rekao kako smo svi u životu dobili ÄaÅ¡u i moramo je napuniti. Samo Å¡to je netko dobio onu malu rakijsku, a netko veliku. Svejedno kolika je, cilj je isti. Zato ne možemo živjeti tuÄ‘e snove i oÄekivanja, nego izgraÄ‘ivati svoje u skladu s mogućnostima. Možda sam ja preoptimistiÄna, ali vjerujem da sreća postoji. Gdje? U tebi!
Ivana Ivanković
