Pismo dida Vidurine: Prisidnice,” ovo Vami rečem……

– Dideee, o didee, viče mala Marica. Di si, dideee.

– Tu sam u trapu sinko, odgovara did pružajući Marici bronzir pun krumpira.

Na, drži, oko didovo, nosi babi da iskriža za peku. Nego, šta si me zvala.

– Ma dide obistinile su se crne slutnje naÅ¡eg dragovoljca Jure.

– Å ta, kako, uplaÅ¡eno će did sve gledajuć Å¡ta bi sad moglo bit.

– A dide znaÅ¡ da je danas oni isprazni crveni praznik kada crveni faÅ¡isti, subnorovci ili antifaÅ¡isti kako se sada vole zvati, derneče u Å¡umi Brezovici lažući bez srama i stida o svojoj krvavoj proÅ¡losti.

– Ma znam Marice moja, znam, rezignirano će did tresući kapom praÅ¡inu sa sebe misleći Å¡ta će baba reć’ kad ga vidi Å¡ta je uradio od sebe.

Å ta nije vrag da su boljÅ¡evici i danas pozvali onog srbijanskog četnika Vulina da im milozvučno blati naÅ¡eg blaženika, mučenika Stepinca i naÅ¡u ‘Rvatsku.

– Ma, nisu dide, ima ih danas u onom Capinom Å¡umarku dosta, sve izdajnik do izdajnika, ne znaÅ¡ koji je veći firaun. Nego nije nevolja u tome nego tamo ti je i naÅ¡a prisidnica!

– Kako misliÅ¡ tamo je, Å¡ta poslala izaslanika!? A Ä‘avlija stvar ti je politika sinko moj, vrti did glavom, jer je već presta zvat prisidnicu svojom kad je ono napisala u Jasenovcu.

– E dide Å¡ta ti je, pa ona ti je tamo bila, tvoja prisidnica uskoči dragovoljac Jure kad ču Å¡ta Marica govori.

Govorila je dide da ni Burduš ni Lignja ne bi bolje. Kad sam ti ja govorija ti si je uvik opravdava, nevoljko će Jure dajući do znanja da mu nije drago što je opet bija u pravu.

– Ma Å¡ta mi govoriÅ¡ Jure, ‘oćeÅ¡ reći da je prisidnica govorila na tom skupu crveni’ utvara Å¡ta su narod ‘rvatski u crno zavili. Pa je li to moguće!?

E stvarno smo jadni i kukavni kad nas uvik žedne priko vode privedu, đava im sriću odnija, žalosno će did.

– Tako je dide održala je govor pozdravljajući crvenu bratiju od Milančeta i one dibele potprisidnice naÅ¡eg nazovi Sabora i bivÅ¡ih prisidnika veleizdajnika do zadnjeg „antifaÅ¡iste“, ka prava unuka none i nona antifaÅ¡ista, zajedljivo će Jure!

– Zar baÅ¡ tako, moj Jure, poskakuje did gužvajući kapu.

– Tako dide, s tim da na internetu na stranici pisidničinoj, ne viÅ¡e onoj Å¡ta je orjunaÅ¡i proglasiÅ¡e najgorom na svitu nego novoj, umivenoj, reka bi crvenoj, u govoru nema pozdrava BurduÅ¡u i Lignji, ali ja sam taj pozdrav čuja na televiziji. Ponila je valjda crvena atmosfera komunističkog derneka, smjeÅ¡ka se Jure gledajuć u daljinu.

– Da dide, side didu mali Luka u krilo. Bilo ti je to ka u onim partizanskim filmovima Å¡ta ih prikaziva Radmanovizija.

Sve vrvi od nikih riči, drugovi i drugarice, partizani, antifašisti, tako da čovik pomisli da će odnikud banuti i onaj krvolok Tito i Jovanka s njim pa da dernek bude potpun, grli dida mali Luka.

– Da, joÅ¡ da si sluÅ¡a Milančeta Å¡ta rogobori, pa prosto svakog normalnog bude stid da ga sluÅ¡a. Prisidnik Vlade, a toliki matun, ma ni Nikoletina Bursać mu nije ni do kolina, pa to je za nepovirovat dide, domeće mala Marica.

– A ona dva bivÅ¡a se tope od sriće gledajuć kako crvena, krvava laž, poput zmijnog siktanja preplavljuje opet porobljenu ‘Rvatsku, Å¡krguće zubima dragovoljac Jure.

Zaista, ovo je salte mortale. Otić’ na dernek crvene bande u Brezovicu, a ne otići u Bleiburg i isti dan u Jazovku i odati počast poklanim svojim sunarodnjacima, pobijenoj hrvatskoj vojsci, ženama, djeci i starcima, njima preko pola milijuna na stratiÅ¡tima sve do ĐevÄ‘elije, e to je zaista čin dostojan BurduÅ¡a!

– E dico moja sve mi se u čas priokrenu iako sam vam ja i proÅ¡li put reka’ da ona viÅ¡e nije moja prisidnica kad je ono iÅ¡la u Jasenovac, ljubi did Luku čelo.

De Marice pročitaj nam šta to prisidnica veli da joj prokleti komunisti plješću slaveći Capin bijeg u šumarak.

– Evo dide da krenem ispočetka, namiÅ¡ta se Marica:

„PoÅ¡tovani sudionici antifaÅ¡ističke borbe, veterani Drugog svjetskog rata – pripadnici partizanskog pokreta otpora,

Poštovani gospodine predsjedniče Vlade Republike Hrvatske,

Poštovana gospođo potpredsjednice Hrvatskog sabora,

Poštovani bivši predsjedniče Mesiću i Josipoviću,

Poštovani gospodine predsjedniče Saveza antifašističkih boraca,

Poštovani gospodine župane,

Cijenjeni uzvanici, gospođe i gospodo,

Dopustite mi čestitati vama i svim građanima Republike Hrvatske Dan antifašističke borbe. Srdačno vas pozdravljam na ovom važnom mjestu novije hrvatske povijesti, okupljeni u povodu proslave Dana antifašističke borbe.“

– O zemljo profundaj se, puÅ¡e did, pa koje antifaÅ¡ističke borbe majko moja mila, koje važno mjesto hrvatske povijesti jadna ne bila prisidnice, pa Å¡to taj važni dan ne slaviÅ¡e u titinoj klaonici kad je bija tako važan. O jadan ti sam!

Pa Å¡ta ću sve doživit od daÅ¡nji ‘Rvata majko moja. O Bože smiluj nam se, pamet nam prosvitli, skače did.

– Dide, de smiri se, ne jidi se, nastavlja Marica prisidničin govor:

„Stara je istina da je povijest učiteljica života. No ona to može biti samo ako znamo i prihvaćamo povijesnu istinu utemeljenu na činjenicama. Svaki narod ima datume i mjesta koji tu povijesnu istinu sažimaju.

Tako danaÅ¡nji dan i ovo mjesto – 22. lipnja u Å¡umi Brezovica – simbolično sažimaju povijest antifaÅ¡ističke borbe u Hrvatskoj kao jedne od važnih etapa naÅ¡ega povijesnog hoda ka slobodi i neovisnosti.

Povijesna je istina da su upravo hrvatski komunisti sisačkog kraja na dan njemačkog napada na Sovjetski savez pokrenuli ustanak u Hrvatskoj.“

– Ha, u pravu si dide, jer ovo je j…, da ne kažem pred dicom Å¡ta, u zdrav mozak!

Reći staru da je povijest učiteljica života i da trebamo prihvatiti povijesne činjenice, a onda se na to doslovno pos…, ne smim govorit’ pred dicom, nekakvom jadnom pričom da je izmiÅ¡ljena antifaÅ¡istička borba nekakvih sisačkih jadnika, kokoÅ¡ara koji pobjegoÅ¡e od policije u Å¡umu, antihrvata, dio naÅ¡eg povijesnog hoda, jer su na dan napada na Sovjetski Savez digli kao neki ustanak u Hrvatskoj i da je to početak oslobaÄ‘anja Hrvatske je stvarno dno dna u kojem se praćaka svakakva klatež a la BurduÅ¡ oli Klasić i company!

O dide, dide, a zna sam ja da će to ovako završit, nije nju džaba Sanader protežira, nije ona zaludu bila u NATO-u, misliš da Trilaterala veslo sisa, uzdahuje Jure i gura štokrlu.

– Smiri se Jure, junače moj, a Å¡ta bi ti ja drugo reka.

Mi samo jedni druge smirujemo, jer ko da ostane miran na sve ove podmukle udarce koji nam se ka’ nož firaunov u srce zabija, smiruje did.

U pravu si, ka’ da ja to nisam zna’, nego eto tija sam da pomirujem, da slogu razvijam, da se ne dilimo nego da crvenu aždaju istramo s Pantovčaka!

– Da i Å¡ta, dide!?

Nema istine po sniženoj cijeni, nema tu mjesta polovičnosti, il jesmo il nismo!

Pa gori je bija Sanader koji je ono govorija na Rivi nego kleti Račan, pa on ne bi smija provesti pola stvari u ruÅ¡enju Hrvatske koje je učinija Sanader ka’ naÅ¡, Hrvat! Da je to Račan učinija, izručija generale, sruÅ¡ija spomenik Juri i Mili, pa narod bi se bija diga na ustanak!

I što je onda gore, da nas vodi otvoreni antihrvat ili tobožnji Hrvat!

Izdajnik je kuga, dide, ustaje se Jure uzdižući kažiprst:

Pa još je Ciceron reka da je neprijatelj pred vratima grada manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno, a izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, gdje njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.

A još, dide, ako je i sam vladar taj izdajnik onda nam ga se svima jao, sjeda Jure na štokrlu što mu je doda mali Ivan koji se pridruži kad je čuja pustu inglenu na dvoru!

– U pravu si, opet ti kažem, moj Jure.

Znam i sam, život me naučija, nema pomirbe među ideologijama, nema pomirbe istine i neistine, bijelog i crnog!

Ljude možemo pomirit, ali samo oko istine. Pravi i krivi se mogu pomirit samo ako krivi prizna krivicu, kaje se i traži oprost, a pravi mu ga daje i ka braća idu putem kojim je pravi i iša kad ga je krivi zaskočija!

A ovim činom u Brezovici prisidnica daje za pravo krivom i staje na njegovu stranu uzdižući ga ka pravog i svijetlog na putu pravednom, a to je negacija istine, morala i ćudoređa, Božjeg imena!

Pa šta bi s Biblijom bilo da se u njoj izvrnuše riječi Božje i Kainu za pravo dade što ubi svoga brata Abela, prisidnice nepromišljena, vrti did glavom!?

– I sama ne znam di joj je pamet bila kad je tako počela govorit, vrti glavom i baba, pa zar nikad nije pročitala oni članak iz novina Å¡ta mi ga je mali Luka joÅ¡ proÅ¡le godine čita o tom izmiÅ¡ljenom sisačkom partizanskom odredu, Ä‘ava mu sriću odnija!

– Evo ga baba, evo Å¡to kaže Lojzo Buturac iz Siska koji je sluÅ¡a ća priča taj Vlado Janjić, ko iz puÅ¡ke će mali Luka:

„ Drago Žuk, radnik u sisačkoj rafineriji,radio je u noćnoj smjeni pa je pred zoru 22. lipnja 1941. čuo na radiju vijest da je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Odmah je jurio u Sisak do Marijana Cvetkovića, tada člana Okružnog komiteta KPH za Sisak, da mu prenese tu važnu vijest.

Marijan je odmah pošao do Vlade Janića, sekretara Mjesnog komiteta KPH da se dogovore o daljnjem djelovanju. Dogovoreno je da se svi viđeniji komunisti povuku u ilegalnost.

Odmah su krenuli, Vlado biciklom u Petrinju, a Marijan vlakom u Sunju i Kostajnicu da tamo o tome obavijeste svoje partijske drugove. Isti dan navečer obojica su se, i Vlado i Marijan, našli u selu Žabno kod Siska kod partijskog druga Jose Tuškanca. Tu su i prenoćili. To je događaj od 22. lipnja.

Nema nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

Sljedećih dana su si u Žabenskoj Å¡umi tražili i naÅ¡li skloniÅ¡ta ili baze kako se izražavao Janić. U skloniÅ¡te “Å ikara” smjestili su se Janić i Cvetković, a nakon nekoliko dana i Nada Dimić.

U skloniÅ¡tu, 500 metara dalje, “Mali Količevac”, smjestio se Mika Å piljak s nekoliko drugova. Dana 18. srpnja uspio je iz Zagreba doći “Å¡panski borac” Ivan Rukavina, pa se i on pridružio Janiću u skloniÅ¡tu “Å ikara”.

Nakon mjesec dana boravka u Žabenskoj Å¡umi, 22. srpnja, hrvatska je vojska iz Siska krenula u akciju na Žabensku Å¡umu. Nije otkrila “Å ikaru”, ali je otkrila Å piljkovu skupinu od 8 ustanika, koja je prihvatila borbu u kojoj su dvojica ustanika poginuli: Ivan Lasić i Ivan Ogulinac.

Ostali su se razbježali u Gornju Posavinu i nisu se viÅ¡e vraćali k Janiću. Sljedeći dan, 23. srpnja, raziÅ¡la se i skupina iz skloniÅ¡ta “Å ikara”. Rukavina se vratio u Zagreb, Marijan je otiÅ¡ao na Banovinu istražiti mogućnost da se tamo presele, jer tu blizu grada nisu sigurni, a Nada Dimić otiÅ¡la je provjeriti zaÅ¡to su im iz Žabna prestali donositi hranu i da vidi kakvo je stanje u gradu Sisku. Nada je u Sisku uhićena, te je, glumeći teÅ¡ku bolesnicu, uspjela pobjeći na karlovačko područje i ni ona se nije viÅ¡e vraćala Janiću.

Na kraju Janić je ostao sam u Žabenskoj šumi bez hrane i bilo kakve veze s mještanima iz sela Žabno. Nakon nekoliko dana napustio je i on šumu. Vratio se u Sisak i skrivao se u gradu i u savskim vrbacima. Sredinom kolovoza doznao je da se neki okupljaju u šumi Brezovica, da imaju i oružje. Uspio je i on doći do njih. Bilo ih je tada dvadesetak. Provodili su razne diverzije.

U željezari i rafineriji oštetili su neke uređaje. Minirali su prugu 14. rujna kod Blinjskog Kuta. Išli su ubiti općinske stražare, obične pandure, ljude iz sela zaposlene u općini, u nebranjenim selima Topolovcu i Palanjku.

U Palanjku su zapalili i Å¡kolu. Dana 20. rujna poslana je hrvatska vojska iz Siska u akciju i na Å¡umu Brezovica.

Ustanici su saznali za tu akciju, pa su dan prije, 19. rujna, čamcima u Crncu prešli Savu i njih tada četrdesetak, prešli na područje Banovine.

Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša i jasno im rekao da u njih nema povjerenja jer su u većini Hrvati.

Odmah je smijenio s te sisačke skupine Vladu Janića u kojega je imao najmanje povjerenja. Janić, teško razočaran, napušta Banovinu i svoje ustanike, vraća se natrag u Sisak i priključuje moslavačkim i žumberačkim ustanicima, odnosno partizanima.

Tu istinu mi je ispričao Vlado Janić, pa nema razloga da mu ne vjerujemo. Možda u pojedinom detalju ove priče nisam bio najprecizniji, ali u osnovi to je puna istina o razvikanom prvom partizanskom odredu, o kojem su mnogi pisali, ali netočno i lažno.

Već je vrijeme da ova istina prodre u javnost i da je naši priznati povjesničari objave u povijesnim knjigama. Da nam sljedeće naše generacije ne žive u laži, već u istini.

– Eto ti ga na, a ustanka majko moja mila, vrti glavom baba.

PriÅ¡li u ilegalu od straja da ne budu uhićeni pa pobigli u Å¡umu di su dršćali od straja nekoliko tidana pa i otud pobigli, pa kad su se okuražili počeli izvoditi sabotaže, ruÅ¡eći paleći i ubijajući iz zaside vražje, mlade, slabo naoružane i neizvježbane ‘rvatske vojnike, a kad je poslin stigla Hrvatska vojska pobigli ka zečevi četnicima koji ih otjeraÅ¡e i otud ih vrag odnese u Moslavinu di postadoÅ¡e napokon partizani ratujuć zaplotnjački protiv Hrvatske države i naroda, maÅ¡e rukama baba.

E prisidnice pa zašto s vragom tikve sadiš, ode baba naložit vatru pod sač.

– A čujte dalje prisidnicu, uskoči Marica:

„Bio je to početak borbe za oslobođenje Hrvatske od okupacije kojoj je ustaški režim pružao podršku u ime ostvarenja hrvatske države, kompromitirajući je međutim predajom dijela povijesnih hrvatskih krajeva okupacijskim silama, te zločinima i progonima na rasnoj i političkoj osnovi. To su povijesne činjenice koje danas, sedamdeset četiri godine od spomenutog događaja, možemo i moramo ustvrditi bez ideoloških ili drugih prijepora.“

– E ovo je za nepovirovati, stvarno, uzdahuje sada i mali Ivan koji se taman pridružio didovoj družini. Pa ovo mora da joj priÅ¡apnuo Klasić il Jakovina kad su bili kod none i nona na kolačima, smjeÅ¡ka se mali Ivo.

Pa prisidnice Hrvatski narod je proglasio Hrvatsku državu ustajući protiv tamnice Jugoslavije još dok ni jedne Njemačke postrojbe nije bilo na tlu Hrvatske, a i da je bilo, to ništa ne minja na stvari, jer su razdragani Hrvati dočekali Nijemce sa cvijećem slaveći uskrsnuće svoje države nako 839 godina od propasti hrvatskog kraljevstva!

Svatko tko je disao imalo hrvatski pozdravio je borbu Poglavnika i Ustaškog pokreta koji su donijeli slobodu hrvatskom narodu, prisidnice, i morala bi danas barem znati da je ovo što si izrekla ordinirana laž, jer Njemačka nije okupirala Hrvatsku, a mogla je!

NDH nije pružala dakle podršku nikakvoj okupaciji nego savezničkim odnosima u borbi za očuvanje svoje nezavisnosti, to što se tiče Njemačke, škrguće mali Ivo. A što se tiče fašističke Italije veliki dio povijesnih hrvatski krajeva, prisidnice, tada nikom nisu mogli biti predani jer su već bili okupirani od Italije za vrime stare Jugoslavije, prisidnice učena, podcrtava mali Ivo podižući glas!

Ono što je Poglavnik privremeno, taktički morao ustupiti 1941., jer je bio bez oružane sile, je omogućilo spriječavanje potpune okupacije od strane Italije i time predavanje Hrvatske potpuno pod četnički nož!

A 9. rujna 1943. godine upravo je Poglavnik poništenjem nametnutih Rimskih ugovora povratio te i sve ostale otrgnute dijelove Hrvatske.koji su bili okupirani od Italije!

I mene zanima kako to prisidnice kad već spominjete povijesne hrvatske krajeve da ne pustite ni suzu za povijesne hrvatske zemlje Bosnu i Hercegovinu koje Poglavnik uključi u Hrvatsku Državu, a tvoji antifašisti je otrgnuše iz krila majke Hrvatske, kao i Zemun, Boku Kotorsku, Srijem, Banat, Bačku, mila i premila prisidnice, ljubiteljice povisne istine, širi ruke mali Ivo.

– O zlato didovo, doÄ‘i ‘vamo didu, doÄ‘i da te ljubim srce moje ‘Rvatsko, zadovoljno se smijeÅ¡i did, pogledajuć na babu Å¡to je zadivljeno sluÅ¡ala svoga unuka držeći sač u rukama. Ma ne ćemo propast Jure kad imamo ovakve nove ustanike, hrabri did Juru.

– Dakle prisidnice poslije 74 godine ti ka loÅ¡a učenica povisti gudiÅ¡ stare otrcane titoističke bljuvotine o tim sudbonosnim danima za Hrvatsku povist kada su Hrvati konačno dočekali teÅ¡ko zasluženu slobodu, a sav oloÅ¡, komunistički, partizanski, četnički, se uz pomoć Staljina i faÅ¡ističke Italije dignuo na Hrvatsku državu i goloruki hrvatski narod koljući i paleći sve hrvatsko sa sotonskom mržnjom, a to je žalosno da ne može biti žalosnije, neda se mali Ivo pod didovim poljupcima. DoÄ‘i ovdi meni i malom Luki i Marici pa ćemo te mi naućiti ka’ Å¡ta je Starčevićeva baba naučila slavoserbe i maÄ‘arolce Å¡ta je to istina, zavrÅ¡i Ivo i poljubi dida u obraz.

– E svaka ti se pozlatila moje unuče drago, ljubi i baba.

– Bravo nećače, bodri i dragovoljac Jure.

A na potvore o progonima na rasnoj i političkoj osnovi ne vrijedi se ni osvrtati, nastavi Jure. Pa zar svi mogu raditi protiv novouspostavljene hrvatske države i hrvatskog naroda, a hrvatska vlast bi to trebalo mirno gledati il’ podržavati kao ova danaÅ¡nja!?

E prisidnice mlada, tada su Hrvatsku vodili kremen Hrvati, a ne mlakonje i dodvorice bez imalo hrvatske svijesti i podrepaši bjelosvjetskih hohštaplera, mila prisidnice, mršti se Jure.

Ja prisidnici savitujem samo da se osvrne na to da je Židovska općina djelovala u sve dane NDH i da pročita dva izvorna pisma Židovske bogoštovne općine u Zagrebu iz travnja 1943. g., u vrijeme dok su rat i progoni Židova u Europi bili u izuzetnom zamahu. Tim se dopisima moli od Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH kao i od Prečasnog Prvostolnog Kaptola da se udome Židovi iz drugih zemalja u Hrvatskoj, s prijedlogom novog logora u Sesvetskom Kraljevcu! Dakle, Židovska općina za svoje sunarodnjake moli da ih se udomi kako bi se spasili od progona u susjednim zemljama.

E prisidnice, man se priča partizanki iz Vesele sveske, man se Milančetovog tumačenja povisti, gleda u nebo Jure žesteći se.

– Tako je, nastavlja Marica s govorom dične prisidnice:

„Tužne su sudbine brojnih hrvatskih i srpskih obitelji iz Hrvatske koje i dan danas, 70 godina od zavrÅ¡etka rata, ne znaju gdje su njihovi najmiliji zavrÅ¡ili, nemaju mjesto gdje zapaliti svijeću ili odati dužnu počast stradalima u vihoru Drugog svjetskog rata. A sudbine ljudi bile su različite i to vi – veterani Drugog svjetskog rata najbolje znate. Znate kako su stradala i brojna djeca, žene i nevini civili, naprosto iz razloga Å¡to su se naÅ¡li u krivo vrijeme na krivom mjestu.“

– O jadan ti sam ja ne bio, upire did pogled u nebo.

Stani Marice da ne beštimam, opet pogodilo dida.

Tako pljunuti na poljustoljetni muk u titinoj klaonici nad žrtvom preko pola milijuna poklanog i na najsvirepije načine pobijenog hrvatskog naroda i stavljati to u ravan danas s izmišljenom žrtvom srpskog naroda koji da i dan danas ne zna gdje su im najmiliji završili je skandalozno do neba, skida did kapu.

I šta netko se onda čudom čudi nad baljezganjem četnika Vulina usred Hrvatske nad jamom u koju su ti najmiliji Srbi bacali goloruke Hrvate.

E majko mila Å¡to me rodi, lupa se did po prsima.

– A dide Å¡ta ti je, Å¡ta se tolko jidiÅ¡, smiruje prekorno baba.

– Ma kako ne ću, babo moja, pa jesmo li neku vičer čitali onu ispovist iz usta srpskog partizana o klanjima koja su provodili po naredbi prokletog krvoloka Tite. Ma sitim se i suze mi navru ka rijeka duboka nad tim paklenim mukama naÅ¡e mladosti, dice naÅ¡e, koja padoÅ¡e pod mukama priteÅ¡kim od titinih crvenih sotona, od ovih veterana Drugog svjetskog rata kako im tepa tepa bivÅ¡a naÅ¡a prisidnica, plačno će did.

– Evo tog svjedočenja, pruža papir mali Luka.

– Ma daj to ‘vamo, ljutito će did, di si to naÅ¡a, to ne smiÅ¡ čitat, uzrujano će did da dica ne vide Å¡ta piÅ¡e.

– Ali dide proćitali smo svi kad ste ti i baba iÅ¡li u crkvu, hrabri mali Luka dida koji Å¡titi unuke od žalosne istine koja nije za dičje oči.

ZnaÅ¡ da smo plakali dok smo čitali i izmolili pokoj vični za duÅ¡e njihove i zato dide ne ćemo se dat crvenoj sotoni u ruke, budi siguran, tapÅ¡e dida mali Luka k’o da je sam Jure Francetić ustao.

– O zlato didovo, doÄ‘i da te zagrlim, doÄ‘ite janjci moji, nikome vas ne dam, plačuć će did.

– ÄŒita Jure komad papira priskakice i suza mu suzu goni:

„.. U moju četu ti jadnici, te žrtve, doterivane su kamionetima većinom bolničkog tipa. Svi su bili u donjem vešu.

Deca s majkama u košuljicama. Svima su ruke bile vezane telefonskom žicom za leđima. Vojnici su ih izbacivali iz kamiona kao stoku.

Oni bi padali po travi, pokušavali da pobegnu, ali su im i noge bile vezane. Svi su urlali od straha.

Svakoga bi po dva vojnika iz moje čete zgrabili za ruke i doveli na ivicu rova, sa licem okrenutim ka rupi. Oni bi ga držali dok bi ubica prislonio pištolj na potiljak žrtve i kratkim rafalom razneo mu glavu u paramparčad. Ona dvojica gurnula bi leš u rupu.

Pored svakoga ubice bila su sa strane po dvojica s puškama koji bi dotukli one koji su još davali znake života. Ona dvojica vraćala su se trkom ka kamionetu da zgrabe sledeću žrtvu.

Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

– Dragane moj, to je bilo tako užasno da se to rečima ne može opisati. Ako si ponekad video u nekom dokumentarnom filmu te scene, kažem ti da je to u zbilji uvek bilo straÅ¡nije.

– Ja sam sve to gledao, jer sam kao komandir morao prisustvovati i odgovarati da sve bude uraÄ‘eno po »propisu i kako valja«!

- Ti krici, ti urlici straha. Kuknjava majki kojima se za suknje drže deca. Unezverena. Deca ne znaju šta se to dešava. Kukaju samo zato što čuju da im majke kukaju.

– Poneka nosi dete u naručju. Oni zgrabe dete i bacaju ga u rupu, i rafal za njim. Vapaji i molbe da im poÅ¡tede decu. Žene se bacaju na zemlju. Ljube čizme vojnicima. Dok se pod rafalom ne sklupčaju i utihnu.

- Neki se ipak otrgnu i počnu da beže. To razbesni ubice. Sad i oni urlaju, psuju. Pena im se otkida sa usana kao sapunica i pada po njima. Rukavom brišu sline i krv s lica. A živci polako svima popuštaju.

– Nemaju ogledala da se vide kako izgledaju ali vide jedan drugoga. Užas se povećava. Svaki je od glave do pete isprskan krvlju koja ponekad iznenada Å¡ikne mlazom iz nečijeg vrata.

– Svi su već ostrvljeni besom svoje nemoći, svoga jada Å¡to ne smeju da se odupru. Å to nemaju snage da cev piÅ¡tolja okrenu sebi u usta. Poneko baci piÅ¡tolj i počne da beži nekud, kukajući i čupajući kosu. Bolničari ga jure, zgrabe, vezuju, trpaju u bolnička kola i odvoze nekud. Valjda da ga smire da mu pruže neku pomoć. Ali, kakvu pomoć?

- A tek ona deca. One suzice koje ne stižu ni da padnu u travu.

– Dragane, kako sam to sve mogao da gledam? A gledao sam dosta mirno. Sad mi je straÅ¡no. Sad nemo u sebi kukam iz glasa. Da nadjačam u sebi njihovo kukanje. Proklinjem čas Å¡to se nisam onda ubio. Ali onda nisam znao ovo Å¡to sad znam. Nisam bio svestan ničega. Ni sebe…”

– ÄŒita Jure suznih očiju i odjednom zgužva papir, kao da sebe krivi Å¡to su to nećaci njegovi morali vidjeti, da ta nevina bića dan danas moraju sluÅ¡ati o patnjama tadaÅ¡njih njihovih vrÅ¡njaka koji dadoÅ¡e živote svoje za Hrvatsku i da bi im se žrtva koju podnesoÅ¡e omalovažavala od najviÅ¡e hrvatske institucije!

E jadni ti smo, Bože moj mili, uzdiše Jure.

Pa pitaj o ovome prisidnice te svoje mile veterane kojima ste rekli: Znate kako su stradala i brojna djeca, žene i nevini civili, pitaj ih o tomu prisidnice pa da te onda vidim, da vidim imate li dušu kad takav govor možete držati!

– Da bi razbila mučnu tiÅ¡inu, Marica nastavi s ričima prisidnice:

„Brojne obitelji bile su podijeljene, narodi zavađeni, susjedi su odjednom postali neprijatelji. A sve to proizašlo je iz onog zla koje se proširilo Europom, iz zla nacizma i fašizma koji je bio početna ishodišna točka za sve nesreće i stradanja milijuna ljudi diljem Europe.

I danas kada se sjetimo tog 22. lipnja 1941., kada se okupila grupa ljudi, domoljuba, intelektualaca, radnika i seljaka koji su imali dovoljno hrabrosti i oslobodilačkog duha krenuti u borbu protiv zla, također se trebamo sjetiti i 1991. godine kada je hrvatski narod također imao dovoljno hrabrosti još jednom reći NE zlu koje je bilo u nastajanju te reći NE ugnjetavanju i tiraniji.

S posebnim ponosom danas se trebamo prisjetiti i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, generala Janka Bobetka koji je i sam bio član ovoga odreda, akademika Ivana Supeka, političara Andrije Hebranga, pisca i pjesnika Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića, ali i svih onih znanih i neznanih koji su i 41. i 91. prepoznali važan trenutak za Hrvatsku te se stavili na branik domovine.“

– Bože mili pa to je nečuveno, zlo komunizma uopće ne spominje!

A uspoređivanje i u istu ravan stavljanje hrvatskih dragovoljaca koji 91. ustaše protiv Jugoslavije i srbočetnika sa istim takvima srbokomunistima koji 41. ustadoše protiv NDH i ondašnjih hrvatskih dragovoljaca je stvarni govor laži koji potpiruje antifašistički govor mržnje koji će kad-tad uroditi novim ratovima na ovim hrvatskim područjima, jer to zlo raste i dalje u onakvoj Srbiji koja nije doživjela katarzu nakon ove zadnje krvave agresije jer ostade nekažnjena i nas će dide opet dočekati isto što i tebe 41. i Juru 91., zamišljeno će mali Luka.

– JaÅ¡ta me straj moj junače, jaÅ¡ta me mori, ljubi did u kosu malog Luku zamiÅ¡ljeno gledajuć čas babu, čas u Juru.

– Popuno ignorira povijesnu istinu i ovo joj je zasigurno napisao netko od ovih iz Yusipovića crvenog tabora sa lijepom kapom partizankom i to je jadnija ovakva izdaja prisidnice, jer očito je neki pakt stvoren, neka ucjena postoji, i čemu se onda možemo nadati kad HDZ opet doÄ‘e na vlast!?

Pa kako, ako ćemo već zaozbiljno uzimati što govori, može spominjati Bobetka kad je on kao pravi obraćenik izjavio javno na Hrvatskom radiju kako je sretan da se mogao u ovom Domovinskom obranbenom ratu, boreći se protiv JNA i četnika, odužiti svome hrvatskom narodu za sve zločine koje mu je učinio pri rušenju NDH, kako može spominjati otetog i u partizane odvedenog Nazora, kako može spominjati Ivana Gorana Kovačića koji pjeva:

Mrzimo vas!

Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu utrobe svih žena.

Naše ljute guje
Kroz kosti će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit
U crnoj vam krvi.
Srcem bismo jeli
Pogano vam meso,
na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Zaista humano poji Ivan Goran ka pravi titin glasnogovornik mržnje!

I reći za one koji su rušili i palili Hrvatsku i borili za uspostavu Jugoslavije da su se stavili na branik domovine je zaista van svake zdrave pameti i to je jasna potvrda da je tu na sceni jasno tko vlada ovakvom Hrvatskom i tko zaista vuče konce iza zastora! Nu, možda je dobro i rekla stavili su se na branik domovine, ali tamnice Jugoslavije!

Ovo je, kao i ono tobožnje uklanjanje biste krvoloka s Pantovčaka pa prenošenje iste poput mošti cara Lazara u Kumrovec, pa slikavanje s Burdušem i Lignjunom po kazalištima te sudjelovanje na feštama crvenih fašista, ustvari samo igrokaz za naivne koji poput svakog pravog, naivnog Hrvata, samo čekaju koju lijepu, prijetvornu riječ pa da poviruju svom zatorniku i zaborave sve zlo što mu ti i takvi učiniše u prošlosti zarad trenutne varljive ugode il mira do slijedećeg krvavog buđenja iz zimskog sna hrvatske šutnje i zaborava, škrguće dragovoljac Jure!

– Dobro si zaključio Jure, nema tu smisla naprezati možđane i odgovarati na sve bedastoće koje joj kleti komunisti nadrljaÅ¡e na papir i tutnuÅ¡e da čita ka nekoj zatucanoj pijonirki na komunističkom derneku prije žderačine jagnjetine, gužva did opet kapu.

Nego Marice ima li toga još, jer ja više nemam živaca, a i ubi me ona tuga od malopri pa izgubih i tek, a baba sprema peku, diže se did s tronošca.

– Ma ima dide koliko oćeÅ¡, sve u istom stilu komunističke Å¡umske Å¡kole laži k’o da ono 90. sa dolaskom slobode i slobodne Hrvatske nije Å¡umski akademik Bilandžić reka da je sva njihova vajna nauka i pusti doktorati sada obično smeće!

Ali evo prisidnica ih vadi iz tog povijesnog smetlišta i glanca za nove ujdurme subnorovaca pa, dide da sve ne čitam, kaže:

… hrvatski komunisti i antifaÅ¡isti općenito, definitvno su odbacili jugoslavenski centralizam, odlučno se suprotstavivÅ¡i i četniÅ¡tvu…

… antifaÅ¡istički pokret koji se tijekom rata legitimirao kao “narodnooslobodilački” razvio se u Hrvatskoj kao nigdje u Europi…

… na zasjedanjima ZAVNOH-a utrt je put državnosti Hrvatske kao federalne jedinice u sklopu bivÅ¡e Jugoslavije…

…državnopravnom podlogom tada stečenom, hrvatski je narod pola stoljeća poslije proglasio državnu neovisnost i obranio Hrvatsku u Domovinskom ratu…

– E Marice molim te stani ne mogu viÅ¡e od gada sluÅ¡at, nemoj viÅ¡e čitat pa sve je to iz iste kuhinje boljÅ¡evičke.

RuÅ¡it’ svoju uskrslu državu na području gotovo cile domovine ‘Rvatske, koljući svoj narod ‘rvatski zarad vlasti i stvaranja klaonice Juge i to nazivati državnošću i temeljem za uspostavu danaÅ¡nje RH je izvan svakog zdravog razuma!

Suprostavili se četništvu koljući s njima sve hrvatsko i surađujći s talijanskim fašistima protiv NDH!

Crveni titoisti su bili zarad sotonske vlasti spremni na suradnju i s Njemcima kad je bilo izgledno savezničko iskrcavanje na Jadranu da im ne bi četnici prigrabili vlast, a kad je to otpalo primaju četnike u svoje redove za nastavak daljnjeg zajedničkog klanja hrvatske vojske i naroda!

E nevalja ti znanje prisidnice, a još nevaljalije ti je u jadnih savitnika i zaista bi tribalo uvesti da prisidnik ne može biti nitko iznad barem 55 lita, pogleda did u babu rastežuć zgužvanu kapu.

– Evo dide pravda se ona kraju i daje koju hrvatsku rič za nas naivne i za one prijetvornike željne vlasti izmjenjujć se naizmjence s yugokomunistima na grbači hrvatskog naroda:

…Govoreći, dakle, danas o vrijednostima antifaÅ¡izma, potrebno je lučiti opravdanu borbu protiv okupacije i totalitarnih ideologija faÅ¡izma i nacizma te ustaÅ¡kih i četničkih zločina od onoga Å¡to sav demokratski svijet odbacuje kao negativno nasljeÄ‘e totalitarne komunističke ideologije…

– Ma džaba joj to, ta dosta je viÅ¡e i naÅ¡e naivnosti!

Te priče nek prodaje drugima, ka’ da ne kažem Å¡ta pod bubrege, ljutito će did.

– Å ta cilo vrime Sotonu proglaÅ¡avati za uzor umisto vire Isusove i onda kad doÄ‘e sotonino na konačnu naplatu onda se distancirati od zavrÅ¡nog pira crvenih faÅ¡ista i joÅ¡ sve to ka niki slipi general poslin bitke, uze rič baba s žaračem u ruci.

Ma dosta je bilo i nje, pročitana je knjiga!

Dico moja ajde sidajte za stol sad ću izvadit peku, a ti Jure daj domijanu vina iz didova trapa, ajde dide mora se i jist, valja nam živit da dica imaju snage obranit nas od crvene zmije šta sikće gore neg prid kraj kletog Tite!

– Dobro veliÅ¡ babo moja, ajmo, tako je. A prisidnici Bog neka pamet prosvitli!

Da je bila pametna mogla je, umjesto odlaska na antihrvatski dernek, otići u toj istoj šumi Brezovici na mjesto masovnog grobišta gdje leži pet tisuća ili u Gornju Čemernicu gdje leži 15 tisuća poklanih i pobijenih Hrvata, a koji nemaju ni križa ni drugog spomenika već im se na takvo prikriveno grobište pljuje s crvene govornice najgnjusnijim lažima o tobožnjoj antifašističkoj borbi, govori did sebi u brk!

 

Did Vidurina

Na dvoru kod Didova trapa, 22. lipnja 2015.

Zapisao: ing. Ante Matić bpz.ba