Marko Ljubić                                                                                     Pripadnike svojevrsne “Feral” sekte ili religije “antifaÅ¡izma”, poklonike Dežulovića i kompanije, u blato baca upravo sustav koji ih je i stvorio, jer se mora prilagoditi novim izazovima i ciljevima, a oni to nisu mogli shvatiti. Gazdama viÅ¡e ne trebaju…
Ima li “Feral†šanse u danaÅ¡njoj Hrvatskoj? To je pitanje koje po druÅ¡tvenim mrežama ovih dana, nakon posrnuća njegove autorske okosnice Dežulovića, postavljaju tisuće navuÄenih fanova, nadajući se uskrsnuću pokojnika. Kad spominjem posrnuće Dežulovića, ne mislim pritom na otkaz koji je dobio u Slobodnoj Dalmaciji, nego na njegov jauk i kmeÄanje, te jadikovke sa svih strana.
Dežulović može biti vrhunac Predragu Luciću ili Viktoru IvanÄiću, jer su na njegovoj darovitosti postali imena i sve ono Å¡to ni po Äemu nikada ne bi bili izvan prigradske birtije, eventualno. Može i Branku Mijiću iz Rijeke, koji nariÄe naslovom “Grobnica za Borisa Dâ€, kukajući zbog odlaska “najboljega od nasâ€. Ovdje moram uraditi digresiju, zbog pretencioznosti kako naslova, a joÅ¡ viÅ¡e ovoga – “nasâ€! Å to god tko mislio o Dežuloviću, sumnjam da pismen Äovjek može dopustiti bilo kakvu usporedbu njegove darovitosti i intelektualnih mogućnosti Mijića koji ih naziva – “nasâ€, izjednaÄavajući se ni manje ni viÅ¡e nego s Danilom KiÅ¡om neslanom aluzijom u naslovu.
Zašto su osuđeni na propast?
Zašto su takvi tipovi u svakom, pa tako nužno i u hrvatskom društvu, osuđeni na propast?
Prvo, jer nemaju stvarne vrijednosti, jer niÅ¡ta ne stvaraju. Ne može se Äitav život biti ptica rugalica, ma kakvo zlatno perje ona imala. Naprosto, ili doÄ‘u nepotroÅ¡eniji rugaÄi, ili okoliÅ¡u kreÅ¡tanje remeti mir.
Iluzije o svojoj nedodirljivosti i veliÄini koje su stekli upravo zaÅ¡tićeni od onih koje su nemilosrdno ismijavali, vrijeÄ‘ali i javno osporavali, zavarale su i njih, ali i gomilu pripadnika te svojevrsne sekte. Å to su god oni viÅ¡e i brutalnije vrijeÄ‘ali TuÄ‘mana, tadaÅ¡nje državno vodstvo, KatoliÄku crkvu, ukratko svakoga drukÄijeg, sve su viÅ¡e upravo od njih bili Å¡tićeni. Zbog toga je nastao mit o njihovoj moći i nedodirljivosti, legenda o tome kako se sve smije, samo treba hrabrosti. Sve je dopuÅ¡teno, vriÅ¡te ti vjernici nove, “antifaÅ¡istiÄke†religije u Hrvatskoj.
Jedini problem je taj što je sve dopušteno samo njima…
Nije Boris Dežulović, a joÅ¡ manje je to radio “Feral†tijekom izlaženja, bio zastupnik nekakve druÅ¡tvene manjine niti nekakvog pokreta otpora neÄijoj golemoj nadmoći. On i oni su zastupali uvijek izuzetno snažne centre moći. Umjesto zaÅ¡tite manjina, kako se predstavljaju, oni su zapravo omlaćivali njima kao poderanim krpama koje će netko baciti u smeće, a netko dati lokalnom propalici da pokuÅ¡a utržiti ranojutarnju rakiju.
Jednostavna je Äinjenica i polaziÅ¡te da pojam manjina ne krije uvijek, pa ni najÄešće, moralnu obvezu. Uspon “Feralaâ€, a time i famoznih utorkaÅ¡a, nije bio dakle vezan za zaÅ¡titu nekakve manjine – živo se njima fućkalo za njih, a joÅ¡ manje za nekakav moralni imperativ. ToÄno po njihovom obrascu danas se ponaÅ¡a Milorad Pupovac koji viÄući o ugroženoti Srba u Hrvatskoj i namjernim iritiranjem hrvatskoga naroda, zapravo stvara betonsku ogradu oko sebe pred sve Äešće ponavljanim opasnim upozorenjima drugih lidera hrvatskih Srba o njegovim banalnim i povelikim zlouporabama. “Feralovci†su svoje divljaÅ¡tvo, brutalnost, uvrede i otvoreno neprijateljstvo prema samostalnoj Hrvatskoj skrivali pod pojmom slobodnoga miÅ¡ljenja, a Pupovac pod ugroženošću Srba. U vrijeme kada su dostizali vrhunac svoje slave, bili su osuÄ‘eni na propast. Moralni imperativ je tada bio, zbog realnih povijesnih okolnosti, podupirati stvaranje okvira nacionalne slobode, da bi se uz ostalo legitimirali utjecati na njen sadržaj.
Naviknuti na moć svojih gazda
Kako su god oni svoju kreativnu, komercijalnu i druÅ¡tvenu propast, kojoj su sami zapravo dali presudan peÄat, nastojali predstaviti i dobrim dijelom uspjeli, kao režimski udar profaÅ¡istiÄke države na slobodu Äovjeka i miÅ¡ljenja, tako i Pupovac sa Äitavim spektrom tzv. antifaÅ¡istiÄkoga pokreta, pojaÄanom drekom zapravo pokuÅ¡ava zamagliti stvari i potencijalni kriminal, Å¡tetoÄinstvo i nesolidnost podvesti pod progon Srba. “Feralovci†nisu niÅ¡ta nauÄili, a pitanje je ima li povratka Pupovcu…
KonaÄno, devedesetih godina u realnim okvirima koji su omeÄ‘ivali stvaranje hrvatske države, zalagati se tada za državnost i obranu nacionalne slobode, bilo je biti – slabiji, nemoćniji. Ako manjinu i većinu poistovjetimo sa stvarnom moći, jer ponaÅ¡anje uvjetuje druÅ¡tvena moć, dobijemo definiciju odnosa manjine i većine. Moć je uvijek bila koncentrirana u rukama manjine. Kao kada govorimo o stotinama vojnika s kopljima koji napadaju jednoga mitraljesca. Tko je tu većina, odnosno moć? Korisno bi bilo kada bi narikaÄe nad sudbinom “Borisa D†tako sagledavale kompletnu situaciju.
“Feral†nikada ne bi opstao ni dva mjeseca usprkos tome Å¡to je bio vrckav, duhovit, buntovan, brutalan, agresivan i prljav, sve ono Å¡to su milijuni ljudi u svim komunistiÄkim zemljama tako silno željeli kao pravo i stvarnost, da je bio onakav kakvim se deklarirao. Dakle, slobodna i nezavisna novina. Drugim rijeÄima, Dežulović, Lucić, IvanÄić i kompanija, zapravo nikada nisu bili sudionici stvarne tržiÅ¡ne utakmice, niti su njihovu veliÄinu kao Å¡to vole istaći, odreÄ‘ivali tržiÅ¡ni i natjecateljski kriteriji. Oni su tipiÄni hrvatski antifaÅ¡isti, naviknuti na moć iza leÄ‘a, bez koje su druÅ¡tvene, a najÄešće i osobne niÅ¡tice. U vrijeme kada su ÄereÄili novu hrvatsku državu, moć je bila kod SoroÅ¡a i ostalih njihovih gazda, a ne u Zagrebu.
Kad su trebali SoroÅ¡u i meÄ‘unarodnim centrima zainteresiranima za razvoj situacije na prostoru bivÅ¡e Jugoslavije, dobivali su novac za svoje postojanje. Onoga trenutka kada su se odluÄili na takvu “manjinsku†poziciju, bili su osuÄ‘eni na propast, pri Äemu ta propast nekada doÄ‘e malo ranije, nekada kasnije. Jednostavno je – nitko te neće platiti kada mu viÅ¡e ne trebaÅ¡.
Nije im pomogao ni Ninoslav Pavić
ZaÅ¡to bi netko danas troÅ¡io novac na Dežulovića kada ima Radmana na HTV-u? Dežuloviću i sliÄnima će prostor za djelovanje biti sve uži, ne zbog toga Å¡to će ih netko progoniti, već upravo zato Å¡to neće imati progonitelje. Sve će manje biti temelja za kmeÄanje i samoviktimizaciju. Eventualno, mogu kao i IvanÄić, naći utoÄiÅ¡te joÅ¡ uvijek kod Pupovca dok srbovanje prolazi, na nekoliko kukuriku “neovisnih†portala dok je na vlasti ova koalicija i dok politiÄka i druÅ¡tvena prijevara zvana Bandić ne zavrÅ¡i kao i “Feralâ€, ali tipovima iz predsoblja zlatnih odaja moći, to nije dovoljno.
Zato su trkeljanja o pokretanju “Feralaâ€, dok “antifaÅ¡isti†nariÄu za sudbinom Dežulovića, priglupa tlapnja tipova koji ne mogu prihvatiti normalne druÅ¡tvene standarde Äiji razvoj ne može sprijeÄiti ni tisuću puta snažnija interesna grupacija od danaÅ¡nje neokomunistiÄke i udbaÅ¡ko-velikosrpske. ZaÅ¡to?
Prvo, Å¡to tipovi kao Dežulović i njegovi utorkaÅ¡i nikada u životu nisu ulagali svoje, niti su naviknuti snositi posljedice igranja tuÄ‘im. U tome im nikako nije pomoglo nemijeÅ¡anje hrvatske države u zakonski nadzor poslovanja “Feralaâ€, iako u njihovom miljeu godinama kruže informacije o svojevrsnoj Fimi mediji, koja bi se u mnogoÄemu mogla izjednaÄiti s ovom nametnutom ili stvarnom. Nije im nimalo pomogao Ninoslav Pavić koji je dealove s vladajućim poretkom temeljio na golome agitpropu svojih autora zauzvrat uživajući kratkoroÄne benefite statusa pijanih milijunaÅ¡a. Paviću se dogodilo upravo ono Å¡to i “Feraluâ€. Postao je preskup, a i kontraproduktivan, pa Äak dugoroÄno i opasan po svoje stvarne gazde. Pavić danas proklinje državu, iako bi većina ljudi na njegovom mjestu bila manja od makova zrna, sretna Å¡to nije pod istragom, ako ne i u debeloj zatvorskoj hladovini.
Dolazak Hanžekovića znaÄi, ne samo promjene u dosadaÅ¡njoj praksi medijskoga rata za Hrvatsku, već i najavljuje dalekosežne promjene u ponaÅ¡anju novoga establiÅ¡menta u pokuÅ¡aju ovladavanja autentiÄnom Hrvatskom i njenim ciljanim upravljanjem u kontekstu meÄ‘unarodnih silnica. Brutalno nasrtanje na hrvatski nacionalni identitet postaje kontraproduktivno – to je zorno pokazala sudbina Ive Josipovića, kome su Pavić, Tolj i Radman nanijeli daleko viÅ¡e Å¡tete nego sve prednosti Kolinde Grabar Kitarović. Razumnim gazdama u zemlji, a pogotovo njihovim mentorima u inozemstvu, to je bio signal za imperativnu promjenu kursa. U takvim situacijama uvijek se prvo odbace plaćenici. Bilo plaćeni propagandisti, utjerivaÄi, ubojice, streljaÄki vodovi. Kroz povijest su se mijenjale funkcije i uloge, protagonisti, ali pravilo je nepromijenjeno. Å to manje svjedoka, to bolje.
Silazak sa zaštićenih mjesta njihovih ‘katedrala’
Najopasnija zabluda je misliti da si nedostupan, a zaÅ¡tićenu poziciju predstavljati hrabrošću. Kao u vicu hercegovaÄkog satiriÄara Frane Vukoje:
-
Juka, reci ti meni, bi li bila hrabrost popeti se na vaÅ¡u crkvu i vikati: “Ovo je Srbija!â€? – pita Frano mladića u TurÄinovćima.
-
Bogme, bi.
-
Ne bi. Hrabrost bi bila sići s crkve.
Silazak s “crkve†je uvijek riskantan, svakome. Kao Å¡to je tisućama povlaÅ¡tenih u komunizmu gubitak izbora devedesete godine i javno iskazivanje nacionalnih i vjerskih osjećaja, bio golemi Å¡ok i stres, na temelju Äega se razvijao paniÄan i najÄešće iracionalan strah, a iz njega mržnja, tako je i “svećenicima†danaÅ¡njega antifaÅ¡izma u Hrvatskoj golemi stres i neizvjesnost silazak sa zaÅ¡tićenih mjesta njihovih “katedralaâ€.
To je vidljivo u tekstovima Ante Tomića nakon zalijevanja kantom, u kojima se vidi duboki otisak svojevrsne osobne dehumanizacije. Ili, u ponaÅ¡anju jednoga dijela politiÄara i visokih dužnosnika vladajuće koalicije, pritisnutih, usprkos golemoj kontroli medija, sve viÅ¡e svakodnevnim puÄkim pitanjima i saznanjima i neumitnim silaskom sa “crkveâ€. Obratite pozornost na izgled lica Freda Matića, na primjer. SuoÄavanje s vlastitom dodirljivošću, prolaznošću i slabostima, ma koliko god to prikrivali, razvija sve veću i nekontroliraniju agresivnost, sve do samouniÅ¡tenja.
Stvari su jednostavne. U vremenu ispred nas, onome tko uistinu želi upravljati Hrvatskom, a pogotovo onome tko nastoji ostaviti netaknutu svoju mutnu proÅ¡lost, ne trebaju incidentne osobe, ne trebaju juriÅ¡nici, niti ljudi i javni dogaÄ‘aji koji će iritirati golemu većinu naroda, ali i usmjeriti oÄi i radoznalost znatiželjnika prema njihovom liku i djelu. Pritom valja istaći izbjegavanje javnoga sukobljavanja s KatoliÄkom crkvom, na prvom mjestu. Nitko ne može uspjeÅ¡no vladati, pogotovo ako proizlazi iz evidentne manjine u trajnom sukobu s većinom naroda.
Zbog toga je u jednom trenutku nestao “Feralâ€, pa umjesto da su njegovi nositelji nauÄili neÅ¡to iz toga, oni su svoju “besmrtnost†nastavili graditi na novim, naizgled sigurnijim i viÅ¡im medijskim pozicijama. Postajući svojevrsni veliki veziri tajanstvenih sultana, nisu shvatili kako su time vratove položili na panj.
Samo alatka tzv. hrvatskog antifašizma
“Feral†je zapravo samo alatka jedne sveobuhvatnije druÅ¡tvene i politiÄke pojave. Takozvanog hrvatskog antifaÅ¡izma. Svaka apriorna negacija kao izvoriÅ¡te cjelokupne ideje, svaki pokret kome je smrt simbol prepoznatljivosti (smrt faÅ¡izmu) ovako ili onako osuÄ‘en je na propast. Iluzije o svemoći se mogu steći na slabostima druÅ¡tva, kao u Hrvatskoj tijekom zadnjih godina, ali utoliko su opasnije za one srednje i niže izvrÅ¡itelje. Pogotovo ako su te iluzije iskljuÄivo utemeljene na nasilju, bilo medijskom, bilo sudskom, bilo policijskom. Ideju, stvarnu, održivu i vrijednu ideju, nikada destrukcija i prijevara nisu uspjele nadživjeti, ni pobijediti je, niti su je topovi i tenkovi mogli ubiti.
Treba samo pogledati povijest njihovoga antifašizma. Krcata je takvim primjerima i poukama.
Najgore za pripadnike svojevrsne “Feral†sekte ili religije “antifaÅ¡izmaâ€, za poklonike Dežulovića i kompanije je upravo to, Å¡to ih nemilosrdno baca u blato upravo sustav koji ih je i stvorio, jer se mora prilagoditi novim izazovima i ciljevima, a oni to nisu mogli shvatiti. Gazdama viÅ¡e ne trebaju. bpz.ba
