Ivica Ursić – Uvijek nedjeljom: Jedi, moli, voli

Bijahu kao ovce bez pastira.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.

Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.

Riječ Gospodnja.

(Mk 6, 30-34)

JEDI MOLI VOLI

Ako danaÅ¡nji čovjek neÅ¡to ne voli, pa čak i prezire, svakako je kada mu netko neÅ¡to želi pojasniti. Kada ga netko nečemu želi poučiti. ÄŒesto čujemo izraze: „Ne soli mi pamet.“, „Ne mudruj.“, „Ne pravi se pametan.“…

Mrzimo kad nas ulove u neznanju, jer smo uvjereni kako mi sve znamo. Mi smo sveznadari. Hodajuće enciklopedije. I ispod časti nam je nekoga nešto priupitati, bilo za savjet, bilo za neki podatak, jer to onda znači da smo slabi, a slabost je danas jedan od največih krimena.

U ovonedjeljnom čitanju Isus ukazuje na dvije ljudske slabosti. Slabosti koje čovjeka prate čitav život. Jedna je u sferi tjelesnog, a druga u sferi duhovnog.

Isus umorne i gladne učenike poziva u osamu, na samotno mjesto, gdje će se odmoriti i nahraniti. U Isusovim riječima se osjeća nježnost i briga. Isus želi da se njegovi prijatelji odmore i oporave.

I sam Isus je iscrpljen. Umoran je. I gladan.

Nažalost mi s nevjerojatnom lakoćom prelazimo preko nekih djelova Svetog pisma, držeći ih manje bitnima, pa čak i nevažnima. To su tzv. prijelazni retci koji često prethode nekim „glavnim događajima“ ili slijede iza njih.

Na primjer.

„A on se sklanjao na samotna mjesta da moli.“ (Luka 5, 16)

„Sutradan su izlazili iz Betanije, a on ogladnje“ (Marko 11, 12)

„I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao.“ (Matej 8, 24)

„Odande otiđe u kraj tirski. I uđe u neku kuću. Htio je da nitko ne sazna, ali se nije mogao sakriti.“ (Marko 7, 24)

U ovim tzv. malim tekstovima možemo nazrijeti treptaje Isusovog ljuskog života. Života u kojem smo u stanju jasno prepoznati i svoj život. Pred očima vidimo Isusa koji ima potrebu povući se u osamu, njegovu želju biti sam i moliti se. Vidimo Isusa koji je gladan, kojemu se spava i koji ne želi neprestano biti u središtu pozornosti.

Ovi fragmenti ništa ne oduzimaju od Isusove božanske dimenzije. Dapače, još je povećavaju. Bog čitavog svemira biva gladan, pospan, on jede, odmara se, povlači se u osamu i tuguje.

U svim ovim svakodnevnim, tako zemaljskim, tako običnim, a ipak krucijalnim stvarima naš Bog je poput nas. Baš kroz ove detalje otkriva se nevjerojatna dimenzija utjelovljenja kao nečeg najboljeg što nam je Bog podario.

To je ta prva sfera ljudske naravi koja ukazuje na našu tjelesnu ograničenost, na naše slabosti i potrebe, koje svatko rješava na sebi svojstven način sukladno svojim mogućnostima i trenutačnim okolnostima.

Druga sfera, ona duhovna, duhovna glad, potreba oslikava se u ovonedjeljnom čitanju kroz prizor u kojem Isus suosjeća sa svijetom koji ustrajno prati njega i učenike.

„Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.“

Taj isti svijet Isus će uskoro i nahraniti ali u ovom trenutku on misli na onu drugu njihovu glad. Mi do u beskraj možemo nagađati o čemu je to Isus govorio mnoštvu koje mu se je učinilo „kao ovce bez pastira“ ali pravi sadržaj nikada ne ćemo saznati. Ono što znamo jest da se je Isus sažalio nad mnoštvom.

Bili su nalik ovcama bez pastira, koje lutaju kroz život bez cilja, nesigurne, jer nema nikog tko bi im dao sigurnost. Ovce bez pastira su ranjive, nisu u stanju voditi računa o sebi i potencijalno su izložene različitim ugrozama.

I što je Isus učinio?

Kaže evanÄ‘elist Marko: „…pa ih stane poučavati u mnogočemu.“

Poučavao ih je!

A što mi radimo u ovakvim i sličnim situacijama? Kako mi reagiramo?

Mi mislimo da je solucija za većinu problema dati ljudima više – stvari. Mi smo uvjereni da više novca sve rješava. Više različitih polica osiguranja. Više konja pod haubom. Više četvornih metara stambenog prostora. Više pari cipela. Više vježbanja. Više vitamina.

Mi smo uvjereni da nema baš neke velike koristi ako ljude budemo „poučavali“. Ljudima jednostavno treba dati što više „materijalnog“ ili još bolje „kruha i igara“ ili ako ih već treba nečemu „poučiti“ onda neka to bude kako zaraditi više novaca. I onda će svi biti bez problema. Svi sretni i veseli.

Sve što je duhovno to se ismijava kao nešto „neproduktivno“, kao nešto što usporava čovjeka u dosezanju veće „produktivnosti“. Ovaj mentalitet dobro je natopio današnjeg čovjeka. Impregnirao ga je. Nažalost uvukao se je i u Crkvu. Današnje svete mise sve su kraće, a propovijedi se odverglaju bez strasti i zanosa, a nažalost puno puta i bez Krista.

A mi danas slušamo i čitamo da kada je Isus vidio gomilu da je odmah znao što im treba. Naravno da su trebali jesti. Trebali su kruha. Pa i ribe. Zato im je Isus to i osigurao. Ali Isusova suosjećajnost tu se ne zaustavlja. Ona ide dalje. Ide dublje. Ide u onu drugu sferu. Sferu duhovnosti. Isusu je jasno da ljude treba nahraniti, ali da ih prije svega treba poučiti o mnogočemu. Prije svega o Bogu i o relacijama s Bogom i bližnjim.

Sigurno je da je masa toga dana slušala i upijala Isusove riječi. Ali kada je Isusovo učenje postalo kompleksnije i poglavito zahtjevnije za upiti i za progutati, kada je Isus počeo govoriti o uzimanju i nošenju križa, o smrti i žrtvi, masa se je prorijedila. Znamo koliko je njih ostalo u podnožju križa.

Samo oni koji su stvarno razumjeli Isusa i njegovo učenje, samo oni koji su ustrajali na Isusovom putu i koji su primili pouku i u njoj vidjeli smisao svega toga, samo ti su pronašli radost i novi život u svemu tome.

I otkrili su ljubav.

I nas treba poučavati. Neprestano. Jer trebamo shvatiti da smo bića koja funkcioniraju u dvije sfere. U tjelesnoj i u duhovnoj. U životu trebamo čuvati svoje ovozemaljsko tijelo, jer je Božji dar. Potrebno se je odmarati. Ali trebamo i raditi na svojoj duši ako želimo ustrajati uz Krista. Do kraja. I ući u njegovu ljubav.

„Ljubljeni,

ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga;

i svaki koji ljubi,

od Boga je rođen i poznaje Boga.“

(1 Ivan 4, 7)

Ivica Ursić