Pismo dida Vidurine

ADMIRALE, TKO JE HRVAT PRAV TAJ JE UZ 10. TRAVANJ SAV!

 

– A di je did Luka moj, pita svoga netjaka dragovoljac Jure.

– A eno ga kod kukurzane, maÅ¡e mali Luka takunicom.

– A Å¡ta će sad tamo, Å¡ta sad majstorija, sebi u bradu zamiÅ¡ljeno će Jure.

– Ma pravi grablje i onda će klepat kosu, a i reka je da ćeÅ¡ ti pokosit ogradicu, viče mali Luka tražeć svrdlo u klitiću di ga je did posla.

– Å ta je Jure, Å¡ta si se zamislija, koja je nivolja na vidiku, pozdravlja did Juru dok kucka po grabljama.

– E dide Å¡ta ću ti pričat’, onaj naÅ¡ vajni admiral me opet najidija dide ka’ zadnja komunjara, opet je počeja u stare frule puvat, opet protiv naÅ¡ega Poglavnika Å¡trapa dide. Ne da mu vrag mira pa to ti je, kad već mora protiv kletog Tite sa ostalim ‘ticama na grani onda se po staroj navadi do’vatija i naÅ¡eg dotura Ante.

– Å ta veliÅ¡ sine dragi, opet protiv naÅ¡ega dičnoga mučenika, naÅ¡ega neumrlog Poglavnika, a di to, zaÅ¡to, zabrinuto će did. Pa proÅ¡lo je,  je l’ ono dvi godine, otkad smo o tomu razglabali, kad je zadnji put o tomu ludo zboria.

– Ma ne samo to dide, vraća se mali Luka s burgijom iz klitića, nego kaže da se moramo odmaknuti i od desetog travnja i od 29. novembra, posprdno će mali Luka sidajući na didov tronožac.

– A Marice, oko didovo, deder mi donesi vodir pa ću čim ovo popravim na grabljama malo oklepat kosu, istupila se, da Jure poslin može pokosit ogradicu i bostan smjeÅ¡ka se did Marici i gladi malog Luku po kosi, pa se okrenu prema Juri.

Šta to reče naš admiral da se odmaknemo od travnja hrvatskoga i novembra komunističkoga, vrti did glavom. Ma bolje bi bilo da se on odmakne od ludi’ gljiva ča su mu pamet pomutile izgleda, ljuti se did. Dajder mi to svrdlo Luka, namišta did grablje.

Pa zna li on šta je to 10. travanj za ‘Rvatski narod, zna li on, đava li ga lipi ne odnija, da je to najsvetiji dan u našoj povisti, dan kad je uskrisila naša ‘Rvatska, naša Nezavisna Država Hrvatska pod vodstvom našega dičnog Poglavnika dr.Ante Pavelića!? Najradosniji dan u našem narodu poslin 839 godina od propasti kraljevstva Hrvatskoga, žesti se did.  Radovalo se tad, dico moja, i staro i mlado, poslin tolikih lita stradanja i patnji, tolikih muka, višala i tamnica, poslin tolikih žrtava deseti travanj nam donise radost na lice svakog pravog Hrvata, radost nam donesiše ustaše našega dotura Ante koji ih je hrabro poveja u borbu protiv srbskoga terora kralja Ace.

Nije zalud bila žrtva tolike izginule mladosti od žandarske čizme i metka, nije zalud bila smrt našega mučenika Stipe Javora i tolikih znanih i neznanih koji padoše radi svete nam ‘Rvatske, ustade se did. I sad ni’ko ima obraza u današnjoj ‘Rvatskoj, poslin krvlju izborene slobode, govorit nam da se odmaknemo od tog svetog travnja i stavljat ga u istu ravan s krvničkim novembrom, rano moja ljuta. Tako pljuvat na najsvetiji datum naše novije povisti je nezamisliva ujdurma antihrvatska, stišće šaku did.

– Je dide, doda mala Marica, kaže on, koliko sam ga uspila razumit uz upadice i podržavanja Branimira Bilića u njegovoj emisiji na Radmanoviziji, baÅ¡ ovako: zato se ja sada izravno obraćam gledateljima hrvatske televizije, jednom se otklonimo za sva vremena od 10. travnja i 29. novembra, znam Å¡to govorim. I Pavelić i Tito imali su istog Å¡efa. Pavelić je imao ideju da kompromitira ideju hrvatske države i državotvornosti… ta je država izmeÄ‘u ostaloga i propala, izgubila je rat i ne možemo obilježavati neÅ¡to Å¡to si izgubio….. A onda kada je kompromitirao ideju hrvatske države onda je Tito idućih 45 godina ubijao Hrvate kako je htio počevÅ¡i od Bleiburga…

– Nu mu Ä‘ava jezik zaveza, tako znači kaza, a nije nas kleti Tito ubija i kla do pada NDH, nije nas napada i ubija nevini narod i svićenike naÅ¡e dok joÅ¡ Pavelić nije kompromitira ideju hrvatske države crni admirale, ppljuuu, ražesti se did sada joÅ¡ viÅ¡e i pljujući baci kapu i kosu Å¡to ju je počea klepati!

– O jadna ti sam, Å¡ta ti je, priskoči baba, neka ga vrag nosi ka i svakog koritaÅ¡a, Å¡ta ti je oćeÅ¡ dite povridit sa tom kosom, Å¡ta ti je, ljuti se baba.

– O baba oprosti mi, ne ću viÅ¡e, Isusa mi miloga, pazim ja na janjce svoje, vidiÅ¡ da su oni na sigurnom, ne ću, pazim, de, dobro je. Pa vidiÅ¡ li Å¡ta kaza ono spadalo Ä‘eneralsko žesti se i dalje did. Kako ne ću beÅ¡timat, jadan ti sam, na takve ogavne potvore kojih se ne bi postidija ni Jakov Blažević kada je ono naÅ¡eg nadbiskupa Stepinca bija sudija.

– Da dide, podržava Marica, samo Stepinac je bija čovik nesalomljiv i jasno je kaza svima iako mu je bio komunistički nož pod grlom: Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio niÅ¡tarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivÅ¡oj Jugoslaviji!

– Dobro kažeÅ¡ sinko, Stepinac nije ka’ Å¡ta kaza bio niÅ¡tarija, ma samo smo danas bogati sa niÅ¡tarijama koji pljuju po hrvatskoj istini, sida did na tronožac i namišća zgužvanu kapu.

I čuj ti ništarije jedne, Pavelić da je kompromitira hravtsku državu da nas Tito može klati. Čuj ti, pa on to pravda Titu krvavog, a Poglavnika optužuje na pravdi Boga! Jadna ti duša, jadna ti nauka crna, admiraaleee, vrti did glavom. Pa tako možemo i Isusa na križu optužit da je kriv za sva stradanja što ih kršćani, dica njegova, doživiše kroz povist kletu, jer da je šutija da nije narod bunija, i tako kompromitira ideju čovjekoljublja i bogoljublja ne bi toliki njigovi slidbenici stradali u mukama njegovim od križa do kandži lavovskih i nabijanja na kolac! Bože moj premili oprosti mi na ovim ričima, gleda did u nebo raskriljenih ruku. Pa imaš li obraza Lošo, pa kako tako možeš blatiti one koji najviše dadoše za Hrvatsku i baš njih optuživati, smiruje se nevoljko did i uze opet klepat kosu.

– I joÅ¡ da to kaže admiral hrvatske vojske, pa to je za Bogu plakat’, kakva vojska, kakva Hrvatska, Bože moj, razjario se i dragovoljac Jure. Triba je on u kletoj Yugi govorit odmaknite se od 10. travnja i 29. novembra pa bi sad nikom možda bija i uvirljiv, Å¡krguće i Jure

Da odmicali su nas od 10. travnja pendrecima i livorima, milicija i udba pivajući novembru admirale. I nisu nas uspili odvojit od tog svetog travnja admirale i zato smo stvorili ovu, kakvu takvu, ‘Rvatsku i bila bi još i bolja i veća da smo odstranili odmah sve novermbaše koji su se sakrili u mišje rupe odmah na početku, moj admirale. I tko to danas ima obraza pod naletom novemberaša da nas odmiče od 10. travnja kao jedine brane opstanku Hrvatske i Hrvata!?

Dakle prozirna je to taktika!

Paveliću je šef bio samo i jedino Otac Domovine i hrvatski narod, admirale! Nije on nikad dvojio staviti glavu u torbu za Hrvatsku pred bilo kojom burom i olujom, admirale. Nije on iša u beogradske skule, admirale, nego je uvik bija uz svoj narod i od tog Beograda doživljava’ je samo smrtne prisude, admirale vajni, maše razdraženo dragovoljac Jure.

– I ako se dogodi, preuze mala Marica jer se sad i ona uzrujala nad potvorama zabludjelog admirala, da suvremenici ne shvate, ne razumiju, ne procijene i ociene kako treba pojedince, pokrete i dogaÄ‘aje, nego ih zamagljeni, zamračeni i zavedeni bilo čim i zbog čega sude i osude – kao na pr. Sokrata, Galilea i t.d. – buduća pokoljenja, poviest priznat će im pravu vriednost, svrstat će ih u pravi red, podignuti na dostojni i odgovarajuće mjesto. Istina će pobiediti!

Tako kaza dr. Kruno Pandžić, dide, tako govori čovik koji nije koritar. A admiral danas poslije svega, umisto da poštuje žrtvu i nadu koju je Poglavnik vratio napaćenom narodu 10. travnja, blati taj sveti dan, taj sveti putokaz koji je vodio sve svjesne Hrvate kroz sve dane srbokomunizma da izdrže i ne pokleknu na putu rušenja klaonice jugoslavije i uspostave naše NDH na tlu naše Domovine Hrvatske!

Takvi ljudi su se borili i žrtvovali za Hrvatsku i na njihovoj ideologiji smo odstranili agesora iz naše Domovine, a ne na tvojoj današnjoj tlapnji kukavni admirale, ide didu mala Marica. Upravo zbog takvih koji se nisu napajali sa izvora studenca 10. travnja, a zasjeli su na čelo naše borbe, mi nismo i ostvarili ono za što smo se borili, za čim smo čeznuli, a  ostvarili smo bili pod vodstvom Poglavnika, nego nam je Domovina Hrvatska razdjeljena na dvi države i u jednoj smo robovi novemberaša, a u drugoj smo osuđenik osuđen na propast u Daytonskoj luđačkoj košulji što nam je i takvi slugani, uz bjelosvjetske hohštaplere, navukoše, stišće šake i mala Marica.

– O bravo, zlato didovo, grli i ljubi did malu Maricu odlažući oklepanu kosu, tako govori ponosna Hrvatica, razdragano će did. Jesi li vidila baba kako ti unuka zbori, poskakuje did i namiÅ¡ta kapu na glavi.

– Dobro dide, samo da joÅ¡ kažem koju od spomenutog dr. Pandžića: I uz velike nadnevke i dogaÄ‘aje hrvatske poviestnice, od Tomislava, KreÅ¡imira, Domagoja i Svačića, od Kulina bana, Tvrtka, Hrvoja, TomaÅ¡evića i bana Pavla Å ubića, uz Zrinjski-Frankopane, Cetinskig Sabora, do žalostne i tužne i sramotne godine 1918., zabilježit će hrvatska poviest zlatnim i velikim slovima:

10. TRAVNJA 1941., njezine protagoniste i posebno prvoborca toga doba

DRA  ANTU PAVELIĆA!

Ustade se mala Marica kad to reče, pa nastavi, kao što će i zlatnim slovima biti upisan i 5. kolovoza kao kruna 10. travnja, te ideje poklane generacije koju je pobjednička hrvatska vojska uvijek imala u vidu i na usnama nosila, a što se vidilo na svakom koraku pa tako i pri pobjedničkom ulasku u oslobođeni Knin sa pjesmom Juri i Bobanu, a ne kao negacija njega i novembra kao smrtnih antipidova, već kao, dakle,desetotravanjski protuotrov svakom srbokomunističkom novembru, uznosito će mala Marica!

I samo smutljivci, koji liječe svoje traume i skretanja, mogu te datume i ideje izjednačavati i kao jednake i antihrvatske ih suprotstavljati 5. kolovozu i to predstavljati kao tobožnji vrhunac i rješenje hrvatskog pitanja ostavljajući s jedne strane pola Domovine i naroda van države Hrvatske na milost i nemilost svakovrsnom neprijatelju, a s druge istu tu državu RH u rukama javnih i prikrivenih sljedbenika tog 29. novembra, podcrtava Marica!

Tako i slijepcu postaje jasno komu i zašto smeta Poglavnik i 10. travanj! Smeta svima kojima smeta potpuna sloboda  hrvatskog naroda na njegovom povijestnom i etničkom području kao što im je to smetalo za vrijeme NDH i za vrijeme ponovnog mogućeg oživotvorenja iste za Oslobodilačkog rata 1991., ljutito će mala Marica koju grli sada i mali Ivo koji ju je pažljivo slušao čim je čuo o čem je iglena.

I sad kad su gotovo ubili svaku nadu hrvatskom narodu iz naših redova nam dolaze ovakvi podmukli udarci iz potaje kao zadnji čavao na lijes poklane generacije razasutih po škrapama i jamama diljem Domovine i srboslavije i njihovoj žrtvi za ideje 10. travnja!

– Bravo Marice, srce strikino, baÅ¡ tako je, tako im triba reći bez pardona! Bravo! Oni koji su bili sljedbenici krvavog novembra, dok su sljedbenici slavnog travnja krvavili za Hrvatsku, će nama odreÄ‘ivati naÅ¡e ciljeve i zatomljivati naÅ¡e domete i stremljenja. Nama koji smo patili i tražili istinu o mučeniÅ¡tvu desetotravanjske generacije, o stotinama tisuća poklanih i mrcvarenih, starih i mladih, vojske i dice, nama koji smo sanjali i spremali pad zločinačke jugoslavije i uskrsnuće NDH dok su oni slavili 29. novembar i Å¡kolali se u zločinačkoj JNA, dok smo mi sanjali slobodnu Hrvatsku, padali ispite u njihovim Å¡kolama zbog hrvatstva, oni su laÅ¡tili crvenu zvizdu sanjajući činove titine soldateske koja bdije na braniku krvave juge držeći sve Hrvate u sužanjstvu paklenom!

Zašto to ne reći, jer tko pobi sljedbenike 10. travnja, Pavlovića, Barešića, Paradžika, Blaževića i sudrugove kao predvodnike one Hrvatske od 10. travnja kao glavne smetnje tim priobraćenim slidnicima 29. novembra koji su nam stali na čelo i kormilo okrićali u skladu s svojom naobrazbom koja je nastala na blaćenju toga 10. travnja i svakog zdravog hrvatskog stremljenja.

I tako smo dočekali da su takvi izručili, zapravo, Hrvatsku otvorenim novemberašima glumeći žrtve takvih, a zapravo odrađuju za njih vražji posa Jude Iškariotskog, određujući nama zatomljeno hrvatstvo kao tobožnji cilj Olujnog 5. kolovoza!

E, ne će ići, admirale Lošo! Loš ti je posa’ i nema tog naivca hrvatskog koji ima i zeru hrvatstva u sebi, a koji će ti povirovat i izdat sveti slobodarski 10. travanj i sve one stotine tisuće koji za njega padoše!  Nisu to uspjeli ni za krvolokove yuge pa ne će ni danas admirale. Stoga se mani ćorava posla, to ti kažem ja koji sam usta za Hrvatsku dok si ti još gleda šta ćeš i di ćeš, škrguće dragovoljac Jure.

– Dobro je Jure moj, tako je, al’ ne jidi se, nije toga vridan, smiruje did, pusti vrime će pokazati. Eto mu, na čast mu bilo, vidija si i sam, malopri, da se grozin ovoga Å¡to govori, nego na, isprobaj kosu, jesam li je dobro oklepa, gleda did da smiri svog dragovoljca.

– Ma dosta je dide bilo, dosta je i naÅ¡eg popuÅ¡tanja, neda se Jure zamahujući snažni otkos. Dobra je dide, daj brus da joÅ¡ naoÅ¡trim, smireno će Jure pokazujuć didu da vlada situacijom. I kad smo ono, ima dva lita, na ovu temu raspravljali i onda smo popustili na sva ona okapanja kukavnog admirala protiv NDH i naÅ¡eg Poglavnika, te nije agent KOS-a, te naÅ¡ je, sta je na naÅ¡u stranu i tako, opet nismo posa dovrÅ¡ili dide, viÅ¡ajući će Jure naoÅ¡trenu kosu na kroÅ¡nju starog orasa. Deder Luka, srićo moja, de pročitaj one admiralove bljuvotine Å¡ta ih je sve sipa uokolo da se podsitimo.

– Evo strikane sad sam opet proguglao i evo ti rezutata ka’ i onda iz kuhinje vajnog admirala:

– “I državni udar generala Simovića i Pavelić i njegovih 400 ustaÅ¡a, i Tito i njegovi malobrojni komunisti, dio su istoga plana: kako da nakon Jugoslavije opet bude Jugoslavija.”

– “Groteskna priroda Pavelićeva režima…”

– “…ustaÅ¡ki režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju”

– “Ponajmanje je njih (Engleze) zanimalo da ustaÅ¡ki režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju. Njima će biti važno samo to koliko će taj režim zločinima kompromitirati stvaranje hrvatske nezavisne države”

– “Zato je, bez slobodnih i demokratskih izbora, Ante Pavelić poslan u Hrvatsku, da preuzme zločinačke metode, kao Å¡to je i Tito poslan da postane ‘antifaÅ¡ist’ da bi se obnovila Jugoslavija, ali ne viÅ¡e kao kraljevina, nego kao komunistička tvorevina u kojoj će se zločinačkim metodama lakÅ¡e obračunati, ne toliko s Pavelićevim zločincima, koliko s cjelokupnim hrvatskim narodom.”

– “Ante Pavelić nije radio u korist svog hrvatskog naroda, nego isključivo na njegovu Å¡tetu. A čiji je Ante Pavelić bio igrač, i za čije je interese radio, jer za hrvatske svakako nije, pokazuje i to: Å¡to je bez borbe napustio Zagreb, Å¡to je stotine tisuća svojih vojnika i civila odveo Britancima, a oni ih prepustili na nemilost komunistima i Titu, Å¡to je bez poteÅ¡koća prebjegao u Argentinu, i konačno Å¡to je bez uznemiravanja umro u svom krevetu u Å panjolskoj.”

– Ma dosta, Luka moj, oćeÅ¡ da me kap ud’ri ka i onda, ma dosta toga, i slipac vidi da su to ogavne laži kojima je admiral nafilovan u Å¡kolama JNA koje mu ne će iz glave i kad je sta na naÅ¡u ‘rvatsku stranu di nami i dalje s vrimena na vrime zabija autogolove braneći nas poput slona u staklariji, Ä‘ava mu jezik pogani zaveza, vrti did glavom neutjeÅ¡no.

Nego de, mili moj Ivane, de didu pročitaj što ono kaza dotur Antun Bonifačić da malo dođemo sebi poslin svega, sklapa ruke did upiruć pogled u nebo.

– Evo dide, kao zapeta puÅ¡ka čeka mali Ivo, evo Å¡ta kaže na jednom mistu poslin svega dr. Antun Bonifačić:

“…Ante Pavelić doÅ¡ao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti Å¡to znači biti sin maloga naroda, i Å¡to znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaÅ¡tvom, tudjim nasljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. SeljaÅ¡tvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučiliÅ¡tarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro.

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati.

Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

Svaki, koji je imao sreće, da ga upozna, osjećao je u njemu jednoga od tih davnih hrvatskih vladara…

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući – “Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski Å¡lager: “kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!”.

Dr. Ante Pavelić bio je čovjek drugog kova, nosio je u sebi kraljevski ponos hrvatskih pastira i težaka, naučio je na pamet stare povelje i pravice iz svih Zakonika, od Vinodolskog, gdje su mu stari živjeli, noseći sa sobom nadimke prastare hrvatske župe Psat, kako je sam jednom pripoviedao. I kada je vidio, da to zmijsko leglo svih mogućih hrvatskih guja ne može iz brloga bez spasonosne vatre, upotrebio je mističku formulu narodnih travara, da odkrije čarobni napitak, koji će u krvi i plamenu preporoditi Hrvatsku.

 

“NA LJUTU RANU LJUTU TRAVU“, postalo je geslo razumljivo svakom pastiru i težaku, koji je pokuÅ¡ao sa Stjepanom Radićem sve recepte mirotvorstva i gandizma, sve memorandume, sve deputacije i punktacije.

Kao desnica i ljevica, kao proÅ¡lost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duÅ¡e. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji…

… Nitko od Hrvata, a najmanje Poglavnik, ne bi bio taknuo strance naseljene u Hrvatskoj, da su se pokoravali zakonima zemlje. Hrvatska vojska nije navalila na susjede, vec su se Hrvati branili od zavedenih rulja sa Balkana pod vodstvom medjunarodnog komunizma, isto tako, kako se kasnije obranila Grčka i Korea uz pomoć slobodnog svieta…

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

Ali to je ujedno baština Hrvata iz svih pokrajina i sviju vjera, da nikada više ne budu tudji panduri nego gospodari svoga doma i vlastite države. Tudjim državnim idejama i tudjoj promičbi suprostavio je Poglavnik hrvatsku državnu ideju i ideje hrvatskog naroda, koje po ničemu ne zaostaju za ostalim narodima u Europi…

Prije od ikojeg političkog prvaka Europe Poglavnik je željeznom logikom razodkrio sve laži i zablude komunizma. Zadnji njegov članak je bila opomena gospodarima svieta, da se ne daju zavesti od vukova u ruhu ovaca. Na njemu su nam zavidjali svi narodi zarobljeni od komunizma, jer su u njemu vidjeli vodju, koji nije nikada kolebao niti pravio sporazume ni konkordate sa Sotonom…”, eto tako zbori jedan Antun koji isto nije koritar, zaključi mali Ivan okrićući se didu.

– Ja bi dide ovdi pripomenula i ono Å¡to je 1955. svima javno, kada su krenule neke druge potvore iz iste antihrvatske kuhinje protiv Poglavnika, izjavio vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan ev. Å arić:

„Kako je bilo za očekivati, neprijatelj Svete Stolice i našeg mučeničkog hrvatskog Naroda bacio se je opet protiv Vaše ličnosti, izkorišćujući težka i uznemirujuća vremena, koja trpi danas ta gostoprimiva i velika država Argentina. Ona poslovica o ribarima u mutnoj vodi je stvarna činjenica u poviesti našeg jadnog čovječanstva.

    Kao hrvatski nadbiskup Bosne i Hercegovine uzdižem svoj punomoćni glas protiv uvreda i podvala, koje spomenuti neprijatelj baca na Vaš obraz i protiv Vaše ličnosti. Za Vaše djelovanje u korist katoličanstva i svetih interesa Crkve, zalažem se kao Vaš branitelj i jamac u svako doba i pred kim bude trebalo.

    Izjavljujem pred cielim svietom:

Katolička Crkva nikad nije bila tako zaštićena, te njezina nastojanja u širenju istine tako garantirana, kao za vrieme Vaše Vlade.“

– E evala ti bilo mila moja Marice, nek si i to pripomenula, jer dok mi Å¡utimo razni smutljivci, klatež svake fele, koritari svakog vrimena potvaraju naÅ¡e velikane poput kakvih mizernih firaunčeta ne prezajući ni pred istinom ni hrvatskim svetinjama. Nek se ti filozofi ugledaju na ovo Å¡to ti pročita i ono Å¡to mali Luka kaza iz usta naÅ¡eg kniževnika Bonifačića. Nek’ mizerije vide kako je uvik bilo uzor značajeva koji se nisu bojali silnika ovog svita i uvik su bili spremni staviti glavu na panj zarad istine i nisu se prodali za korito antihrvatskog napoja, priti kažiprstom did pogledajući sve na svoje janjce skupljene oko dragovoljca Jure.

E unučadi moja, didova janjadi, da ove gadosti iz usta mizeronog admirala nisu tako strašne i usmjerene na našeg neumrlog Poglavnika i našu slavnu vojsku koja nije izgubila nijednu bitku u ratu, najbolje bi bilo reći admiral se najio bunike!

Ovako dico moja, ubuduće, posluÅ¡ajte me ka i zadnji put ča sam vam reka, zaobiÄ‘ite ga u Å¡irokom luku i ne kupujte mi viÅ¡e oni’ njegovi’ knjižurina, jer mi je sad sve sumnjivo, tko zna di su sve Ä‘avlije zamke postavljene, govori did maÅ¡ući kapom kao da tako odbacuje i sve te podmukle potvore, a zapravo se ladi od sve veće vrućine na zvizdanu Å¡to je upeka čak i pod starim orasom kod kukurzane.

A sad, de Marice moja, dolazi did polako do daha, trči babi, vidi je l’ ručak gotov, jer ovdi se i pod ovom ladovinom starog orasa ne može durat’ i napravi nam svima po ladnu limunadu, ta zaslužili smo, popravili smo grablje, oklepali kosu, digli glas pravednički protiv potvora admiralskih i prisitili se naÅ¡ih uzor pravidnika, zadovoljno se ustade did i ponese svoju Å¡tokrlu u kuću.

– E dide, imali smo joÅ¡ Å¡ta reć, nezadovoljan je Jure Å¡to prekinuÅ¡e raspravu.

– Ma nastavit’ ćemo za stolom Jure moj i ja sam se sitija joÅ¡ nikih činjenica koje razotkrivaju admiralčetove potvore. I nemoj mili moj, poslin kad zaladi, zaboravit pokosit ogradicu, osmjehnu se did, klimajući glavom, svome Juri.

Did Vidurina

 

Ispod Starog orasa lita Gospodnjeg 14. srpnja 2015. na rođendan našega Poglavnika dotura Ante Pavelića

 

Zapisao iz glave: ing. Ante Matić od Livna