DoÄekali smo i to Joža je Manolić objavio svoje memoare. Kao zaslužni graÄ‘anin i drug on je imao potrebu joÅ¡ jednom pred kraj svoga života objaviti javnu ispovijed svojih zasluga za državu i narod.
 PiÅ¡e Prof. dr: Marko Tokić (Profesore imao sam samo jednu zamjerku za organizaciju na koju smo Vas zvali (Vas i ÄŒaltu) a temperatura + 51 od naÅ¡eg Tajnika Baće, umjesto u 15h trebali smo u 14h na KoÄerinu. (prihvaćamo za iduću godinu na koju Vas opet pozivamo!bpz.ba
Negdje pred kraj života, vjerujem da svaki Äovjek osjeti potrebu napraviti jednu laganu inventuru vlastitoga života. I u tom smislu je potreba Josipa Manolića da joÅ¡ jednom ispriÄa vlastiti život i viÅ¡e nego razumljiva. Velik najave oko te nove knjige pomalo su me zbunile… One su otkrivale i veliku uporabnu vrijednost te knjige u sadaÅ¡njem druÅ¡tvenom i politiÄkom trenutku. I kao da je, makar prema najavama, ta knjiga s tom nakanom i pisana… Razotkrivanje tajni… Upravo onako i na onaj naÄin kako to odgovara jugoslavenskim nacionalistima.
Budući da knjiga nije pisana s nakanom suoÄavanja dotiÄnoga gospodina sa samim sobom, svojom savješću i svojom intimom, sa svojim grijesima i opaÄinama niti je promiÅ¡ljanje o smislu života i ljudskog postojanja uopće; nego je joÅ¡ jedno javno promidžbeno djelovanje na stanje druÅ¡tvene svijesti: dakle, niz tvrdnji, ideja koje bi trebale pokrenuti, ili preokrenuti svijet, neÅ¡to baÅ¡ nisam siguran da u tom Å¡tivu može biti iÅ¡ta zanimljivo i istinito jer je njihov pisac poluinteligent i zloÄinac koji se uvijek bezobrazno prilagoÄ‘avao druÅ¡tveno-politiÄkom trenutku i uvijek davao samo trenutaÄno njemu korisne odgovore.
I kao svaka laž i ta konstrukcija vrijedi po onoj staroj ciganskoj kad su kalajisali tepsije: drži vodu dok majstori odu. JoÅ¡ jedno zbunjivanje naroda, joÅ¡ jedna privremena istina dok se ne utvrdi stvarna. Taj splet laži, neistina, poluistina i poneÅ¡to istine uvijek je i samo uporabni govor, govor u politiÄkoj funkciji (demagogija u službi ideologije). I Joža nas joÅ¡ jednom nije iznevjerio.
Vjerojatno je iznevjerio velika oÄekivanja svojih… Oni su s radošću oÄekivali kolac u srce podivljale zvijeri (hrvatskih nacionalista), a doÄekali su manolacije vlastitog pozicioniranja u red zaslužnih graÄ‘ana i drugova.
Usput se prisjećam jednog dokumentarca u kojem je neki njemaÄki Äasnik (zadužen za izgradnju plinskih komora u nacistiÄkim logorima) objaÅ¡njavao vlastiti posao i vlastita postignuća. Naime, u poÄetku su mogli poradi tehniÄkih slabosti obraÄ‘ivati tek tridesetak, kako je on govorio, jedinica dnevno, da bi on tehniÄkim preinakama sustava uspijevao postići najprije stotinu jedinica dnevno, potom pet stotina i na koncu je nagurao do tisuću jedinica dnevno. Na samom suÄ‘enju on se hvalio tim svojim popravkama sustava i unaprjeÄ‘enjem tih strojeva za uniÅ¡tenje. Kad ga je sudac upozorio da se tu ipak ne radi niti o kakvim jedinicama, nego da se tu radi o ljudskim životima. Ovaj je zbunjeno zastao i dugo nije mogao tu Äinjenicu prihvatiti… Kad ga je sudac ponovno, sada oÅ¡amućena, upitao kako je moguće da je on tako sudjelovao u ubojstvu nevinih ljudi, ovaj je, onako zbunjen ali joÅ¡ uvijek nerazuvjeren, odgovorio: – Aba, das ist befel (ali to je naredba).
ZaÅ¡to me manolacije na to podsjećaju? Stoga, jer je i Joža izvrÅ¡avao naredbe. I on se uvjerava da je to uredu. On ne osjeća nikakvu odgovornost, a da ne bi osjećao tu odgovornost on mora ili potpuno dehumanizirati svoje žrtve ili ih uÄiniti apstraktnima. I stoga, ne samo kod Manolića nego i kod svih manolića, hrvatski nacionalisti, vjernici, obiÄni Hrvati moraju biti krivi ili pak ih se ne drži ljudima nego gadovima, zvijerima, gujama… Nekada Äak i zatvorenikom broj taj i taj ili sluÄaj Ur.br.4241… Ili nekako drugaÄije… Oni su samo obavljali svoj posao.
A njihov režim, njihovo nije da razmiÅ¡ljaju o krvoloÄnosti ili nekrvoloÄnosti režima. Njihov bog joÅ¡ uvijek mora biti nevin od krvi svih svojih žrtava da bi oni mogli joÅ¡ uvijek vjerovati da su samo obavljali svoj posao. I zato je on Najveći Sin Naroda i Narodnosti i zato se do posljednjega bore da se njegova svetost, njegovo božanstvo uzdrži (po svaku cijenu). I zato joÅ¡ uvijek do njih ne stiže povijesna istina o jednom od najvećih zlikovaca Europe.
I Å¡to oÄekivati od Manolića osim manipulaciju povijesnim Äinjenicama i udbaÅ¡ko friziranje istih. Mislim da je najbolje o tome progovorio, na jedan mali ulomak manolizacije, dr. Juraj Batalja (postulator u kanonskom postupku proglaÅ¡enja svetim blaženog Alojzija Stepinca) kada je u reakciji na Manolićevo pisanije izrekao da mu je istinitije iskustvo žrtve od mržnje progonitelja. No, i ovo je potrebno razjasniti, zbog nedostatka ostalog govornog konteksta, jer je kao i iskustvo žrtve i mržnja progonitelja uistinu bila iskrena i istinita. Doktor Batalja, u ovom smislu, misli na svjedoÄenja žrtve i tvrdnje progonitelja.
Budući da je Joža o „hotelu Lepoglavi“ kao znalac mogao napisati i istinu Äudno je da je se ne sjeća (kultura selektivnog sjećanja) kao i eliminacije i preodgoja zatoÄenika. Ne sjeća se niti da su njegove biljeÅ¡ke i objave u knjizi posve razliÄite kao niti da je već jednom pisao o Stepincu (pismeni prikaz) koji se razlikuje od onoga Å¡to danas objavljuje.
ÄŒega su se bojali Manolić i KPJ-u. I Äega se danas boje?
Kao onda, tako i danas, Manolić zna da je Stepinac bio nevin Äovjek. Ako se krivicom ne drži to Å¡to nije htio biti Älan partije. Ili ako već nije pristao ući u partiju, u UDBU je mogao. Mogao je i katoliÄku crkvu odvojiti od Rima. Mogao je…
I upravo sve to Å¡to je mogao, a nije Stepinca Äini blaženikom, i ako Bog da, svecem katoliÄke crkve.
Manolić se kad je u pitanju Stepinac suoÄava sa svojom bijedom, svojom mizerijom, on vrlo dobro zna da je uz takvu veliÄinu bio i ostao, mogao biti i mogao ostati: samo Äovjek koji radi svoj posao. I da ga je likvidirao… A poželio je (koliko puta?). On bi ipak samo bio i ostao: Äovjek koji je radio svoj posao.
Kada se susretneÅ¡ sa svojom suprotnošću, s Äovjekom od znaÄaj, s Äovjekom karaktera, viÅ¡e i nebeske težnje – a Josip si Manolić, ostaje ti samo da tražiÅ¡ izlaz iz te sjene (koja te vjeÄno prati), svjestan njegove veliÄine i svoje mizernosti.
Iako mu ni mrtvu nisu dali slobodu, jer su se navodno bojali falsificiranja obdukcijskih nalaza koji bi bili dokaz o ubojstvu Stepinca (kako tvrdi Manolić) on se uzdigao do blaženika i uzdići će se do sveca, jer se istina ne može zaustaviti.
Evo, dakle, i naputka kako Äitati manolizacije: kako Joža tvrdi da su se oni bojali obdukcijskih nalaza (ne njihove falsifikacije, ta tko bi ih i za koga falsificirao u državnoj bolnici) razumno je ustvrditi da su ih se bojali jer su znali da će, ako to ne pokuÅ¡aju sprijeÄiti na sve moguće naÄine, potvrditi ubojstvo Stepinca.
Drugi razlog zaÅ¡to mu ni mrtvom nisu dali slobodu kako tvrdi Joža jest sprjeÄavanje crkvene zlouporabe otiska lika kardinala Stepinca. Evo joÅ¡ jednog naputka kako Äitati manolizacije: budući da neÅ¡to od svega Å¡to govori mora biti istinito, a istinito je da je otisak posmrtnog lika kardinala napravljen (uÄinili su ga vozaÄ Stjepan KranjÄec i kiparica Mila Wood) strah od zloporabe otiska posmrtnog lika je bio itekako opravdan, jer ga je Crkva i zlorabila prema Manolićevu miÅ¡ljenju (i miÅ¡ljenju njegovih istomiÅ¡ljenika). Naime, pred tim posmrtnim likom Hrvati mole veće desetljećima, a kud ćeÅ¡ veće zloporabe od kršćanske molitve.
O nestanku (na obdukciji) i „hapÅ¡enju“ StepinÄeva srca i pokopu bez srca piÅ¡e Manolić, ali piÅ¡u i drugi ne zbog toga Å¡to ne mogu izići iz StepinÄeve sjene jer su samo radili svoj posao, nego stoga jer se dive njegovu liku i djelu. I koliko god se manolizacije Äinile vjeÅ¡tima one nisu niÅ¡ta drugo nego bezobrazna prilagodba na trenutak i borba za privremenu istinu. A istina koja nije satkana od laži izbija Äak i iz krivih redova koji je pokuÅ¡avaju zatrti, baÅ¡ kao Å¡to žrtve izniÄu iz mraka Å¡utnje i zabrane govora o njima.
Manolić, ma koliko se trudio, ne može zaustaviti vrijeme. I sebe sama ne će saÄuvati za vjeÄnost jer mu je povijest ipak i unatoÄ svemu odredila mjesto bio je to Äovjek koji je samo radio svoj posao. A Å¡to mu tragovi smrde neÄovjeÅ¡tvom…
Nije on kriv. Nije Äak ni ideologija kojoj je pripadao. Nije ni Tito. Nije nitko. Svi su oni samo radili svoj posao. Ali treba doći Bogu na istinu. Ja znam, da oni vjeruju da Ga nema, a Å¡to ako Mu ipak dobro ide. Tko se sam sa sobom ne suoÄi na ovom svijetu ni na onome mu nema oproÅ¡tenja. Bog ne osuÄ‘uje – On prihvaća naÅ¡e presude. Ako se nemamo snaga pokajati i ako nemamo volje okajati, nego ustrajavamo u grijehu sami donosimo odluke. Ako za nas, Bog ne postoji dok smo na zemlji; zbog Äega bi se, i to baÅ¡ za nas, pojavio na nebesima?