MARKO LJUBIĆ- KADA DRŽAVNICI NEMAJU OBRAZA, dostojanstvo se brani kamenjem!

Dio bošnjačkoga naroda je odgovorio protjerivanjem srbijanskoga predsjednika Vlade Aleksandra Vučića iz Potočara. Današnju Srbiju, bio na njenome čelu Aleksandar Vučić ili Boris Tadić, pozvati tamo, značilo je rugati se uspomenama, istini, humanosti i žrtvi svoga naroda.

Vijenac srbijanskoga predsjednika Vlade na spomeniku žrtvama Srebrenice je ruganje svim srpskim žrtvama. Kao što je poziv ovakvoj Srbiji, nazočiti komemoracijama u Srebrenici ili Vukovaru, nedostatak minimuma časti. Kad nestane časti političara, ostaje narodu kamenje i progon.

Je li vijenac hrvatskog državnoga vrha u Potočarima izraz svijesti o dubini tragedije koju je Srbija režirala uz pomoć svijeta nesrpskim narodima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, dok istodobno velikosrpska politika nesmetano divlja Republikom Hrvatskom? Jesu li svjetski reflektori nad Potočarima signal prihvatljive nove i snažne međunarodne inicijative kojom bi se mogao trajno utemeljeti mir i poštovanje na prostorima Bosne i Hercegovine?

Bojim se da su odgovori – kronično negativni.

Dio bošnjačkoga naroda je odgovorio protjerivanjem srbijanskoga predsjednika Vlade Aleksandra Vučića iz Potočara. Današnju Srbiju, bio na njenome čelu Aleksandar Vučić ili Boris Tadić, pozvati tamo, značilo je rugati se uspomenama, istini, humanosti i žrtvi svoga naroda. Znači suglasnost s nastavkom ubijanja tada preživjelih, možda i svirepije, ubijanja njihovih duša i dostojanstva. Politika bi jednom zauvijek morala shvatiti da nije sama sebi svrha, da se ne može dogovorom u zlatnim odajama i nametnutom lažnom „kulturom“, „dijalogom“ i praznim deklaracijama o miru, suživotu, sreći i pomirenju, zanemariti minimum ljudskih osjećaja, minimum moralnih skrupula i istina, kao temelja svake ljudske komunikacije.

Odgovor na britanske podmukle inicijative

Srbiji nije bilo mjesto među tim ljudima na tome komemorativnom skupu, a to joj je, kao i sviti međunarodnih uglednika, preko progona Vučića poručio nazočni narod. Svi su oni dobili, a posebno Bakir Izetbegović, ako ima barem malo senzibiliteta za istinsko raspoloženje svoga naroda, opomenu da se ni život, ni realna povijest ne odvijaju u njihovim kabinetima. Natjerati Vučića i Srbiju nije sramota, kako se korski stapaju poruke nakon progona, kako zapomaže Izetbegović ili režimska hrvatska javnost i nezreli političari. Natjerati ga, bilo je – spašavanje minimuma časti i poštovanja prema žrtvama Srebrenice.

Srbijanski državnik i političar pozvan je u Vukovar ili Srebrenicu tek ako predstavlja državu, zemlju i narod koji se potpuno suočio sa strahotama koje je njegova zemlja, država i politika izazvala i učinila. Sve ostalo je uvreda upravo tim žrtvama, ali i poruka da se smije napraviti opet isto. Srbija je i danas na istim pozicijama na kojima je nastala Srebrenica.

Izgon Vučića je, po mome mišljenju, najvrjedniji odgovor na britanske podmukle inicijative, posebno groteskni igrokaz u Vijeću sigurnosti UN-a, na međunarodno trgovanje tuđim životima i žrtvama, to je odgovor i upozorenje mudrim ljudima, u kojemu pravcu se mora poći po trajno rješenje budućnosti BiH.

Teško je nakon 25 godina iskustava i svih mogućih dokaza i dokumenata, očekivati da je Britanija odustala od ovakve Srbije, pogotovo sada kada se pojavila jaka Rusija, a još teže da zbog svojih bliskoistočnih interesa i savezništva s Turskom prije svega, neće pokušati Bošnjacima ono što su im oteli zajedno sa Srbima, namiriti na hrvatsku štetu. Što je po britanske interese veća opasnost od Rusije, proporcionalno je veći britanski pritisak na hrvatske nacionalne interese, jer na bošnjačke više nemaju gdje pritiskati, a ni ne smiju zbog svojih ciljeva i interesa u muslimanskom svijetu.

Do sada je uvijek upravo Velika Britanija igrala takve igre, pa i onda kada je predvodila sa SAD-om vojnu koaliciju NATO saveza u bombardiranju Srbije, jer je to bombardiranje zapravo bilo strateško spašavanje velikosrpske politike.

Kompletna novogovorna politička terminologija izmišljena je i puštena u opticaj kako bi se relativizirala zla i prije svega velikosrpska politika ostavila snažnim faktorom na područjima jugoistoka Europe. Tako se agresorom, kad, i ako, se uopće govori o agresiji, naziva Miloševićev režim, ili sam Slobodan Milošević, a ne Srbija. Nešto otprilike kao Hitler, a ne Njemačka. I eto čiste Srbije, eto Vučića i Nikolića.

Je li to usporedivo?

Povijesne laži koje su i dovele do Srebrenice

Ni blizu. Njemački narod je prije svega djelovanjem svoje države nakon Drugog svjetskoga rata, zaslužio da ga se ne poistovjećuje s Hitlerovim zlom, ali srbijanska država zajedno sa svim srpskim institucijama u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nije skinula stigmu sa srpskoga naroda. Upravo suprotno. Zločin se opravdava i veliča kao srpski odgovor na njihovu „vekovnu ugroženost“. Zvuče groteskno stalne poruke antifašističkih „mirotvoraca“ u Hrvatskoj, te pogotovo srpskih službenih institucija diljem svih država u ovoj geografskoj regiji, da se trebamo u okretanju budućnosti ugledati na primjer Francuske i Njemačke.

Njemačka i Francuska su uspostavile zdrave, partnerske i danas već prijateljske odnose država i naroda na temelju toga što je Njemačka potpuno prihvatila odgovornost za agresiju, za sva ratna stradanja, osudila politički, a ne samo personalno, nositelje zločinačkog režima i tu politiku kriminalizirala kao antinjemačku. Istodobno, Njemačka je platila svaki cent ratne odštete i za Prvi, i za Drugi svjetski rat. Treba naglasiti da je u tome zdravom razvoju odnosa, tek krajem XX. stoljeća njemački jezik osvanuo na pograničnim mjestima unutar teritorija Francuske i nitko živ nije smatrao da je njemački narod u Francuskoj time na bilo koji način oštećen.

Svaki pokušaj da se o tome progovori, prvenstveno u Hrvatskoj, dočekuje se na nož, označava mržnjom, ugrožavanjem Srba i cijelom litanijom povijesnih laži koje su i dovele do Srebrenice. Istodobno, danima uoči komemoracije u Potočarima, jednako kao i u svim prigodama u Hrvatskoj, od Vukovara do Dana pobjede, upravo srbijanski predsjednik Vlade pred kamerama govori o zločinima protiv Srba, vađenju očiju, klanju, doslovno huškajući svoj narod na neke nove sukobe i ratove.

Posljedica brojnih Srebrenica u BiH je – ovakva Republika Srpska. Sama po sebi, zbog svog naziva, ne bi bila problem, jer ionako nitko na zdravim temeljima ne može urediti Bosnu i Hercegovinu bez bošnjačke, hrvatske i srpske Republike u njoj. Problem je način postanka i temelji na kojima se zasniva, te kako kao država funkcionira.

U temeljima Republike Srpske ne nalazi se samo jedna Srebrenica, niti je Srebrenica pojedinačan slučaj, niti incident, niti posljedica divljaštva tadašnjega zapovjednika srpske vojske Ratka Mladića. Zato je fokusiranje javnosti i svijeta samo na Srebrenicu, ili u Hrvatskoj na Vukovar, vrlo ozbiljna pogreška, upravo na matrici nastojanja relativiziranja zločina. U temeljima Republike Srpske, a time i primarni uzrok događaja u Srebrenici, je osmišljeni i planirani zločin u samome središtu srpske države, planiran odavno prije ispaljenog prvog plotuna po gradovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer se matrica u Srebrenici vrlo detaljno testirala i ostvarila u Hrvatskoj. Zločin je bio način ostvarivanja velikosrpskih interesa.

Aktualna matrica stoljetne svesrpske politike

Dana 31. svibnja 1992. godine vlasti bosanskih Srba su u Prijedoru izdale zapovijed putem lokalnog radija nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim krpama, a oko ruku su na ulici morali nositi bijele vrpce. Nakon nacističkoga proglasa iz 1939. godine prvi put su se na ovakav način obilježavale etničke skupine za istrebljenje na okupiranim područjima Republike Hrvatske i na područjima Bosne i Hercegovine pod srpskom vlašću. A nitko u Europi danas ne proziva za nacizam, kao današnja Srbija i njeni nacionalni sateliti u Hrvatskoj i BiH, hrvatski i bošnjački narod.

S područja koje su kontrolirali Srbi u Bosni i Hercegovini protjerano je oko 700 tisuća Bošnjaka i Hrvata, silovane su tisuće žena i djevojčica, u logorima nimalo drukčijim po dostupnim slikama i svjedočanstvima od nacističkih logora mrcvareno je desetine tisuća ljudi.

Ako uistinu štuju žrtve Srebrenice i sve ostale žrtve ratova na prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske, međunarodni je imperativ staviti ovakvu Srbiju u potpunu međunarodnu sanitarnu karantenu i svim raspoloživim sredstvima natjerati je na radikalno suočavanje sa svojim nedjelima. Umjesto da zapadne sile troše i ulažu golemu energiju natjerati Hrvate i Bošnjake na zaborav, upravo hrvatski i bošnjački političari sa svojim narodima, trebali bi pristojan svijet natjerati na to, oslanjajući se na univerzalna međunarodna postignuća. A ne sudjelovati u nagrađivanju najvećih zločina u Europi nakon Drugog svjetskoga rata, ili kao bošnjački lideri kompenzirati gubitke i nesreću koju su doživjeli od Srba, upravo primjenom srpske politike prema Hrvatima.

U Bosni i Hercegovini će Bakir Izetbegović najbolje iskazati počast žrtvama Srebrenice zastajući nad činjenicom da nestaje hrvatskoga naroda u toj zemlji, da je s prostora Federacije hrvatski narod doživio egzodus koji traje do današnjih dana, te da nema ni minimuma usporedivih konstitutivnih prava, ponajviše zbog rigidnosti bošnjačke politike. Dužnost hrvatske politike ga je podsjetiti na to.

Polažući vijenac u Potočarima, upravo se tim saznanjem treba Republika Hrvatska odužiti svim žrtvama i biti svjesna kako je to jedini ispravan način odavanja počasti svim umrlima za slobodu svojih naroda. Mrtvima ne trebaju laži ni nova zla, što je nažalost aktualna matrica gotovo stoljetne svesrpske politike. Ta politika obeščašćuje žrtve i jamči nova zla i nove Srebrenice.

I Izetbegoviću, ali i hrvatskoj državnoj politici mora biti jasno da ne postoji način natjerati Republiku Srpsku i Srbiju na preuzimanje odgovornosti za ratne strahote, ako prije toga u Federaciji ne postignu potpunu državnu ravnopravnost Bošnjaka i Hrvata, kao dva konstitutivna naroda. Ne mogu se zla Republike Srpske kompenzirati na Federaciji, niti se zla u Federaciji mogu pravdati zlom u Republici Srpskoj. Niti je moguće lošom Federacijom izgraditi dobru Bosnu i Hercegovinu. Dok ne bude tako, dostojanstvo će braniti – kamenje.

Vesni Pusić treba onemogućiti kandidaturu za UN

Zbog svega ovoga, događaji oko Srebrenice razumnog čovjeka snažno upozoravaju na – nužnost potpuno drukčijega ponašanja.

Jasno je svakome da se u definiranju prostora bivše Jugoslavije nešto krupno i ozbiljno događa, jednako kao što je jasno da se nitko razuman ne smije kladiti ni sa jednom lipom na to da Vesna Pusić odrađuje u svemu tome nekakav hrvatski nacionalni interes. Zbog toga, sasvim sigurno je Britanija ne bi prikriveno kandidirala za glavnoga tajnika UN-a i zbog toga joj imperativno treba upravo u Hrvatskoj onemogućiti kandidaturu.

Jasno je također da budućnost hrvatske države presudno ovisi od razvoja događaja i postizanja trajne konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH, jednako kako je jasno da s “velikom Srbijom” geografski, infrastrukturno i geopolitički u utrobi Hrvatske, ta državnost nema budućnosti.