Andrija VuÄemil, ÄŒitajući Augustina, Rinaz, Rijeka, 2013.
Kada neki naÅ¡i nadobudni intelektualci žele ispasti pametni, onda neizostavno navode Å¡to su ili Å¡to trenutaÄno Äitaju. VuÄemil jest intelektualac, ali nije nadobudan unatoÄ tome Å¡to je temu svoga Äitanja Äak stavio u naslov. Sv. Augustin u trenutno prevladavajućem javnom mnijenju ne donosi mu pohvale, nego pokude i zna on to dobro. Onima drugima njihovo Äitanje donosi pohvale jer nisu skrenuli s crte. Gdje je tu intelektualna sloboda odgovorimo sami.
Drugo Å¡to odlikuje VuÄemila naspram nadobudnih jest da njegovo razmiÅ¡ljanje ima itekako duboku poruku, poruku koja nam kaže kako lakÅ¡e proživjeti ovaj život ovakav kakav je. I da viÅ¡e ne navodimo one druge, nadobudne, recimo da toga kod njih nema, oni životare.
VuÄemil se ovom knjigom, možda viÅ¡e nego ikojom drugom, zagledao u dubine svoga postojanja i svoga hoda. Ne prepriÄava on Sv. Augustina i njegove Ispovijesti, propovijedi i govore, nego mu one samo služe kao vrata u iskrenu molitvu. Da, njegovi stihovi ovdje zvuÄe poput molitve. Nije to isprazno umovanje, to je iskreni govor srca. Pjesnik zna da je zrno pijeska na ovoj zemlji i zahvaljuje svome Gospodinu na tome.
Kamen, doslovno kamen, prati pjesnika od mladih dana. Jugokomunizam ga je zatoÄio na zloglasni Goli otok. Podrazumijeva se da je nepotrebno govoriti o krivnji. To ga je iskustvo duboko obilježilo. Pomoglo mu je razluÄivati bitno od nebitnoga da bi jednoga dana shvatio kako nam je pristupiti stolu Gospodnjem jer je on najveći lijek protiv grijeha (LIV. Euharistija). A samo nadobudni nemaju grijeha, jer nemaju Boga u sebi pa taman se busali u svoja prsa da to nije tako. Svaki se dan treba trsiti na put krenuti i svoga Boga slijediti (VI. Put do istine).
Kao Å¡to treba Äitati Sv. Augustina, tako treba Äitati i VuÄemila te se zaputiti sliÄnom stazom. Svakoga jednoga dana oÄekuje kraj života. Å to će tada biti, novo je poglavlje u njegovu postojanju.
