Mir. Ptice se Äuju. Puca li zora? Il me um zavarava?
Za bpz.ba piše Prof.dr : Marko Tokić
Ustao sam rano kako bih napisao kolumnu, danas s prijateljima idem na Stipića livade prisjetiti se pokolja Hrvata iz Doljana, o kojem nitko ne priÄa, ni Haag, ni domaće tužiteljstvo…
Valjda se o zloÄinima nad Hrvatima ne treba ni priÄati… A i mi, hoćemo li prisjećajući se (i moleći Boga za žrtve) ostati opterećeni proÅ¡lošću i njezini zarobljenici? Ili? Pamćenje pa tako i sjećanja omogućavaju Äovjeku pojedincu stjecanje iskustva i promiÅ¡ljanja o njima Å¡to ga osposobljava da raspoznaje nove situacije i prilagodi vlastite postupke. UÄeći na iskustvima vjeruje u vlastitu sposobnost ispravnih odgovora u novim okolnostima. ÄŒovjek na temelju vlastitog iskustva može spoznati tek da se situacije nikada ne ponavljaju potpuno istovjetne, ali obrasci dogaÄ‘aja ipak se daju uoÄiti.
Tako, ma koliko mi priÄali da se radi ili ne radi na uspostavi Zapadnog Balkana, svakodnevno smo suoÄeni s nekim strancem koji ima moć da velikim dijelom kreira naÅ¡ druÅ¡tveni i politiÄki život koji se prisjeća kako je nama bilo dobro dok smo bili zajedno i kako bi nama bilo dobro da opet budemo skupa. Ta, Å¡ta nam fali da opet kao nekada… Ljudi su ljudi. A mi smo uskogrudi nacionalisti, tvrdolinijaÅ¡i, ognjiÅ¡tari, divljaci koji ne prihvaćaju univerzalne ljudske vrijednosti i tako dalje…
Nakon njih Äitava Äeta njihovih oblikovatelja javnoga mnijenja nastupa istom matricom i diÄno uzdiže Å¡to se uzdići ne može, pa tako od Tite, recimo, iznova grade mit i od sedamdesetih ili osmadesetih u Jugi raj na zemlji, koji je valjda poÄeo s punkom ili
novim valom (ne znam ni sam Äime, nije valjda slomom hrvatskog proljeća), kao da nisam živo vrijeme tog porno-narko socijalizma i ne znam kako je bilo. Nekima je bilo posve dobro, samo Å¡to nisu stigli do funkcija i fotelja (zagrijavali su se u omladinskim organizacijama i partijski osposobljavali za ideoloÅ¡ku nadgradnju i preuzimanje funkcija), a i ja sam bio mlaÄ‘i i Äitava generacija izopćenih ljudi – i nama je bilo dobro, jer smo bili mladi (priznali ili ne priznali mladost ima svojih prednosti i ljepota). Iako smo bili druÅ¡tveno izopćeni (nepodobni) samo zato Å¡to smo znali da je demagogija kojom vladaju Äisto sranje i opravdavanje vlasti partije nad obiÄnom rajom ili pak neki samo zato jer se nisu htjeli odreći vlastitih uvjerenja i religije.
Ali nisu problem neizživljeni omladinci (osim kao neutjeÅ¡ni pojedinci u njihovim redovima koji nastupaju kao medijski jahaÄi potrebnog povratka u zajedniÄki zagrljaj), jer se veliki dio njih vrlo brzo prilagodio novonastalim okolnostima i prigrabio fotelje s drugim pjesmama na usnama, malo im je ponekad neugodno kada im iz prethodnih vremena u javni govor uleti pokoja nauÄena fraza (iz proÅ¡lih vremena), ali oni su nauÄili da elegantno zametnu trag. A katkad se nadaju da će ovi koji dolaze iz vana i upravljaju, upravo na temelju takvih iskaza zamijetiti njihov potencijal, pa se postavlja pitanje Äine li oni to hotimice ili im se inercijom dogodi previd. I tako eto raÅ¡irih naÅ¡iroko o onima koji bi izvana i iznutra iznova gradili ono Å¡to smo imali… A dvaput smo imali Jugoslaviju i dva put smo se poklali. Prvi put je ona uspostavljena na ideji jugoslavenstva nove nacije u Äije ime se trebamo odreći starih etniÄkih imena (i bit će nam kao dobro). Nije uspjelo iako je bilo koliko hoćeÅ¡ zavedenih. I Hrvata.
Uslijedio je pokolj u Drugom svjetskom…
Pa su nam doveli Titu sa socijaljizmom koji je da bi Jugoslavija živjela, odmah na poÄetku (i prije nego je zapoÄeo vladati), izvrÅ¡io pokolj (treba li reći, Hrvata). Pa smo preživjeli i socijaljizam i samoupljavljanje i ubojstva emigranata i zatvore (GradiÅ¡ku, Lepoglavu, Goli, Zenicu, FoÄu, Ćelovinu…), jer smo vjerovali da je Hrvatska moguća, a on je, najveći sin naroda i narodnosti, mudro zborio da će prije Sava uzvodno nego Å¡to će Hrvati imati svoju državu. Pa je, Äim je otiÅ¡ao Bogu na istinu, netko osmislio zavrÅ¡nicu u kojoj je svaÄije (Äitaj druÅ¡tveno) trebalo postati neÄije (Äitaj privatno), pa je netko osmislio i kako izići iz mimikrije jugoslavenstva i objaviti uspostavu Velike Srbije. I opet smo se poklali.
Sad bi se opet trebali objediniti – valjda, da se i opet pokoljemo.
Svaka Äast ovima izvana, imaju ideja…
Pa kad im kažeÅ¡ da je i na Balkanu bilo previÅ¡e klanja i da je dosta tog sranja o ljepoti zajedniÄkog življenja u kojem se u ime neke ideje svi trebamo odreći sebe kako bi to novo kao moglo funkcionirati ti si zadrti nacionalista. I da je doÅ¡lo vrijeme da se prihvatimo kao etniciteti sa svojim imenom, svojom, poviješću i da prihvatimo naÅ¡e razlike i živimo jedni pored drugih i jedni s drugima koliko možemo prihvaćajući i uvažavajući naÅ¡e razlike ti si onaj koji zavaÄ‘a narode.
Ali, nitko da objasni kako ih zavaÄ‘a onaj koji ih uvažava kao realnost, a dobro im želi onaj koji ih iznova poziva na odricanje od sebe samih. Ili, zar iznova moramo biti Srbi triju vjera kako bi netko u Londonu, ili ne znam gdje (i u Beogradu, možda) bio zadovoljan. Nismo svi Vojislav Å eÅ¡elj da od Hrvata podrijetlom postanemo ÄetniÄki vojvoda (iako je on dokaz da je i to moguće), niti smo svi Andrići… a ne možemo biti ni KomÅ¡ići. Ima neÅ¡to u nama jaÄe od nas samih: stoljeća života i ljepote pripadnosti rodu i domu hrvatskomu. Zar ćete i Äime ćete u nama ubiti i Mijata i Tomislava? I pobunu i kraljevstvo?
I zato, ako Boga znate, živimo ovdje, trajemo i jesmo. I zna se da smo prvi identitet na ovim prostorima, a ne date nam ni treći.
Navodno nam ne daju treći, jer će muslimani tako imati entitet pa im umjesto malog drugog daju Äitavu Federaciju.
Neki govore da nas kažnjavaju jer smo katolici. I naÅ¡e vjeÄne okrenutosti Rimu. ÄŒak i kad se s njim svaÄ‘amo (jer nas ni on ne razumije).
Zašto smo kažnjeni?
Neki će naći da je to zbog Herceg Bosne. Zbog Herceg Bosne? Hajdemo malo i o tome. Kao Å¡to svi dobro znamo niÅ¡ta nije dovoljno veliko, ako se s neÄim ne usporedi, a od tri improvizirana sustava vlasti u ratnoj BiH, Herceg Bosna je bila najorganiziraniji i s najmanje gluposti u svakom pogledu. Pa zaÅ¡to bi onda nas zbog nje kažnjavali ako je muslimanski i srpski udio u ratnim glupostima bio kudikamo veći i znaÄajniji?
A mi se olako odreknemo sebe. JoÅ¡ malo i Mate će Boban biti kao nekad Ante Pavelić. NeÅ¡to o Äemu se Å¡uti. Ne govori. NeÅ¡to kao istoÄni grijeh hrvatske politike. Ako je Ante Pavelić htio hrvatsku državu, no izabrao ideoloÅ¡ki krivu i gubitniÄku stranu u ratnom sukobu, pa zbog toga se nije smio spominjati, a i sama uspostava hrvatske državi zbog njega dobila negativne konotacije kako razumjeti krimen koji se stavlja na pleća Mate Bobana. Htio je u ratnom vihoru suprotstaviti se uspostavi Velike Srbije i to u trenucima kada je ona bila gotovo izvjesna. Hrvatska zajednica Herceg Bosne kao obrambena ideja Hrvata u BiH uspostavila se na dan pada Vukovara i pokolja u Å kabrnji kada je prijetilo potpuno uniÅ¡tenje hrvatskoga naroda. I umjesto da se preda oÄaju, Mate je Boban (skupa s hrabrim muževima Herceg Bosne) rekao ne Jugoslaviji (bivÅ¡oj i budućim), rekao ne Velikoj Srbiji i poveo zajedno s prijateljima hrvatski narod u BiH na otpor velikosrpskoj agresiji. Htio je ista prava za Hrvate u BiH, svoju teritorijalnu jedinicu (nije ga smetao diskontinuitet njezina teritorija). Htio je, ako Bosna i Hercegovina nije moguća, makar dio teritorija obraniti i pripojiti Hrvatskoj. I zapravo je to grijeh koji će mu se staviti na teret da je to zapravo bio pravi cilj, a sve ostalo demagogija.
Ali, zašto ga se nije stavilo na kušnju i preispitalo i je li uistinu demagogija da Hrvati hoće treći pa makar bio i teritorijalno nepovezana cjelina? Dođite i iskušajte nas.
A dotad, ostaje mi samo da kao neku veÄer dok smo u Gorici predstavljali književno djelo Stjepana ÄŒuića sina i prijatelje njegove, naÅ¡e nove generacije, odvedem na grob Mate Bobana i ispriÄam im priÄu o jednom životu i jednoj ljubavi.
Ljubavi koja voli Hrvatsku i njezino postojanje, pa makar i sama ostala izvan njezinih granica, pa makar i sama ne uspijevala u zemlji u kojoj živi ostvariti niti vlastitu ravnopravnost.
To je Mate Boban. I mi zajedno s njim.
A treći? Valjda će jednom i on biti. Ako i ne će, nama je sniti, a budućnost, kažu, pripada onima koji imaju najljepše snove.
Zato ja i razumijem ove koji sanjaju građansku unitarizaciju Federacije (i države, ako je to moguće). Ali, neka i oni razumiju mene kada ja na to ne pristajem. O Srbima da ne govorim.
Neki me uvjeravaju da s obzirom na velika svjetska geopolitiÄka gibanja Muslimani (i BoÅ¡njaci) se vraćaju na opciju Filipović-ZulfikarpaÅ¡ić i njihov Historijski sporazum sa Srbima o životu u istoj državi. I Å¡ta ako je to istina.
Å to ako jest? I Å¡ta ako jesu?
Ako je Mate znao dogovor, zašto ga mi ne bi znali.
