Josip Jović: Tri zablude osporavatelja Oluje

Vojna akcija “Oluja” koja se dogodila prije dvadeset godina značila je reintegraciju hrvatske države, povratak ljudi svojim kućama, slom osvajačkih pretenzija Beograda i završetak rata na Balkanu. Bila je to tipično oslobodilačka akcija s relativno malim brojem kolateralnih civilnih žrtava. To su otprilike neosporne činjenice, ali nisu neosporavane.

Postoje svih ovih godina tri oporbena stava koja na “Oluju” gledaju nešto drukčijim očima, ovisno o političkoj poziciji motritelja. Oni bi se mogli nazvati (veliko)srpskim, jugoslavenskim i, uvjetno rečeno, pacifističkim.

U emisji “Otvoreno” Hrvatske televizije jedan je beogradski navodno neovisni vojni analitičar mrtav hladan ustvrdio kako je “Oluja” vrlo kontroverzna operacija s kojom Srbija i Jugoslavenska armija nemaju nikakve veze. Bio je to naprosto građanski rat između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba. Ovakvo mišljenje nije uopće usamljeno.

Zastupaju ga poneki i u Hrvatskoj, dok je u Srbiji gotovo pravilo. Njega je teško i nazvati zabludom, to nije bi bilo kazati kako je riječ o propagandnoj laži. Tenkovi koji su stizali iz Beograda i Novoga Sada, zapovjednici koji su upravljali akcijama sve do najvišeg vrha, regruti s one strane granice, svi ti šešeljovci, arkanovci i niški specijalci, posijane mine koje se još čiste po našoj zemlji, govore suprotno, govore o agresiji jedne države na drugu, pri čemu je lokalno stanovništvo iskorišteno za nelegitimne vojno-političke ciljeve. I u nekim je presudama Haaškoga suda konstatirano to isto. Ova teorija ima više funkcija. Ona bi trebala umanjiti težinu poraza, otkloniti odgovornost od Srbije i ujedno optužiti hrvatsku državu za egzodus srpskog stanovništva i uopće za „zločinački pothvat“.

Da nije bilo “Oluje”, misle pak okorjeli pristaše jugoslavenske ideje, Jugoslavija bi bila spašena. Njome je uništena i zadnja mogućnost reintegracije bivše države. Opet je, naravno, riječ o teškoj zabludi koja izvire iz pustih želja i snova, i koja previđa razvoj događaja koji je prethodio završnim operacijama Hrvatske vojske. Jugoslavija je praktički srušena pojavom Slobodana Miloševića koji je uz sveopću potporu srbijanske javnosti htio tu državu unitarizirati, ili je podijeliti po načelu „svi Srbi u jednoj državi“ tako da u granicama Srbije ostane i posljednji srpski grob. Taj je program, kao što znamo, naišao na oduševljeni prijam prečanskih Srba. Raspala se 1989. čak i jedinstvena partija na svojem zadnjem, prekinutom kongresu. Uslijedli su rat i krvavo crtanje granica.

Kamo sreće da su se republike u sastavu bivše države definirane također kao države razišle mirno i dogovorno, ali nisu. Onaj tko je računao na svoju vojnu prevlast, onaj kojem je snaga ležala u topuzu, odlučio je upotrijebiti silu i tim putem realizirati svoje mitske i maksimalističke ciljeve. Tako dolazimo i do treće zablude koju dijele generali poslije bitke, lažni antifašisti, salonski ljevičari, tobožnji pacifisti i humanisti. Moglo se, misle oni, sve postići i mirnim putem, diplomacijom, bez ubijanja i žrtava, razgovorom s odmetnicima, uvjeravanjima i tome slično, kao što je reintegriran Vukovar.

Ali reintegracija Vukovara zacijelo se ne bi dogodila da nije bilo vojnog oslobađanja Knina i zapadne Slavonije. “Bljesak” i “Oluja” su naprosto iznuđeni, nije ostavljena nikakva alternativa. Do tih spektakularnih vojnih akcija i pobjeda došlo je u situaciji kada je trećina zemlje bila okupirana i izdvojena iz ustavno-pravnog poretka, kada je ostatak teritorija bio presječen, kada je 150 tisuća Hrvata bilo protjerano, kada su se dogodili i događali stravični zločini nad civilima, kada se malo koji Srbin nije odzavao zovu velike Srbije, kada je napokon odbačen čak i međunardoni Plan Z4, kojim je nuđen visok stupanj autonomije tzv. srpskoj krajini.

Zapravo, jedina alternativa vojnoj akciji bila je priznati stanje okupacije, priznati da Hrvatska faktički ne postoji. Osporavatelji “Oluje” redovito u prvi plan ističu zločine koji su počinjeni tijekom “Oluje i nakon nje. Zbog njih svakako treba žaliti, ali i priznati da je malo koji rat i malo koja operacija ove vrste prošla s toliko malo žrtava. Spominju se i „protjerani“ Srbi uz pretjerivanje s brojkom od čak 250 do tristo tisuća Srba, iako ih na tom području ratnog djelovanja i nije bilo više od sto pedeset tisuća. Netočno je govoriti o protjerivanju, jer se radilo o i izbjeglicama, odnosno o bježanju, što od straha koju je proizvela propaganda o ustašama koji kolju sve pred sobom, što zbog straha od vlastite odgovornosti, što zbog, jednostavno, neprihvaćanja samostalne države Hrvatske.

Zanimljivo je kako oni koju “Oluju” osporavaju sa stajališta žrtava ničim i nikada neće dovesti u pitanje pobjednički ples nakon Drugog svjetskog rata. Ni tisuće jama ni deseci tisuća stradalih na križnim putevima nisu im dovoljni da bi se bacila sjena na veličanstveni trijumf antifašističkih snaga. Ako se nešto i dogodilo, bio je to tek pravednički i osvetnički gnjev pobjednika.

Ipak, najvažnije je da je u hrvatskoj javnosti i u hrvatskim političkim strukturama prevladao jednodušan stav i osjećaj o “Oluji” kao velikom i prijelomnom događaju novije hrvatske povijesti. Čak je i Thompson u interesu tog jedinstva odustao od svojih Čavoglava. Šteta je što su tu jednodušnost pomutile rasprave oko mimohoda i vojne parade, koja zaista, uz kninsku proslavu, nije bila potrebna, barem ne u ovom trenutku i na ovaj datum. Ali kad je već tu, ne treba je bojkotirati. Treba razumjeti i saveznike, koji se ne žele zamjeriti našim susjedima, koji su također dio njihovih strateških interesa. Šteta je također što ove godine u Knin neće doći premijer Milanović. Jer, ove mu godine ne bi zviždali.

Josip Jović / bpz.ba