Jadranko Dadić, 240 dana tame bugojanskog logora, Vlastita naklada, Posušje, 2013.
Domovinski rat iznjedrio je nepoznate junake i nova savezništva. Više ništa nije isto kao prije.
Jadranko Dadić tipiÄni je predstavnik svoje sredine, one bosanske, mijeÅ¡ane. Zna tko je i Å¡to je, ali se nada da te razlike ne će biti okidaÄ za razbucavanje svega onoga Å¡to ih veže. Ta zajedno su iÅ¡li u Å¡kolu, zajedno odrastali, zajedno odlazili s ovoga svijeta. I pogrijeÅ¡io je.
Najprije se prevario kada je unatoÄ već ratnim djelovanjima krenuo u JNA. Okolina je mislila da se taj rat ne će preliti u Bosnu i da roÄnici ne će morati ratovati na hrvatskim bojiÅ¡tima. Na jedvite jade uspio se izvući na vrijeme iz pripremljene stupice odlaska na vukovarsko ratiÅ¡te. No, miris sukoba već se poÄeo nazirati i u Bugojnu. Za njegov dolazak pripremaju se zajedno s BoÅ¡njacima. Misli da će tako i ostati. To je njegova druga pogrjeÅ¡ka. Nakon nje sve su iluzije bile razbijene. Ostalo je samo braniti napadnuti grad. No, ni to nije dugo trajalo. Protivnik je i ljudstvom i tehnikom bio jaÄi pa su na red doÅ¡li logori i smrt.
Pisac nastoji vjerno zabilježiti Å¡to se s njim i s drugima dogaÄ‘alo u tim logorima tzv. Armije BiH. Dobro je da je taj opis liÅ¡en bilo kakve mržnje. On se pomalo Äudi i zapisuje. A nije bilo lako. Kako sam naslov knjige kaže, trajalo je to punih 240 dana. Životni uvjeti nikakvi, dolaženje u logor raznih manijaka, odlazak na prve borbene crte. Jednostavno ruski rulet. I onda razmjena. Zavjesa je spuÅ¡ten. PoÄinje novi život.
Zanimljivo je proÄitati ovu knjigu. Nije ju pisala vjeÅ¡ta spisateljska ruka, Dadić je Äovjek koji se bavi drugim stvarima u životu. Ali htio je ostaviti zapis muke svoga kraja i svoje muke. Zbog toga ponekada ubacuje i razne Äinjenice o druÅ¡tvu oko sebe i o svome narodu. Na taj naÄin želi joÅ¡ dublje ući u dogaÄ‘aje koji su se poigrali s njim, shvatiti zbog Äega se to dogodilo i na kojim crtama u životu treba ostati. Nadajmo se da će se joÅ¡ netko od njegovih sudrugova odluÄiti na pisanje pa ćemo tako imati jasniju sliku o njihovim patnjama. Podvucimo, ne treba gledati na ljepotu pisanja, nije ovdje to u prvom planu, već borba za hrvatsku slobodu, ljudi koji su je iznijeli na svojim plećima.
Miljenko Stojić bpz.ba
