MARKO LJUBIĆ+- DEKLARACIJA O SLOBODI: Sjena straha nad Hrvatskom

0
707
06.11.2012., Zagreb - Zgrada HAZU povodom dana otvorenih varata Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ilustracija. Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL

Čvrsto sam uvjeren da je zid šutnje ispred Deklaracije za slobodu znanstvenoga istraživanja, samo formalno zbog spominjanja Jasenovca i dokazanih povijesnih prijevara, a u biti zbog dubokog zadiranja same inicijative u najcrnji mulj hrvatskoga društvaLjubic-162x125

Je li poplava peticija, referendumskih zahtjeva, prosvjeda i antiprosvjeda, parada većega ili manjega ponosa, izraz zrelosti jednoga društva, demokratičnosti države i njene vlasti, ili izraz dubokoga poremećaja državnih funkcija?

Svatko tko je živio u vrijeme komunizma mogao bi reći čisto površno, upravo zbog ondašnjega nedostatka svega toga, kako u Hrvatskoj danas cvijeta demokracija i to kakve nema nigdje. Kako je komunistički poredak počivao na silom zapriječenim autoritetima, iznad kojih je stajala politička oligarhija, čuvena “avangarda radničke klase, radnih ljudi, građana i poštene inteligencije”, a društveni autoriteti toga vremena se utrkivali opravdati, osmisliti, oznanstveniti avangardizam i neupitnost postojećega poretka, stvari su bile prilično jednostavne i jednoobrazne. Ono što bi sličilo današnjem prosvjedu protiv vlasti, tada se nazivalo – narodnim skupovima potpore vlasti – na kojima su govorili istaknuti predvodnici avangarde, a njihove riječi i poruke razrađivali su nakon toga stotine i tisuće znanstvenih uglednika po svojim kabinetima, marljivo zapisivali citirajući jedan drugoga, a uvijek na početku navodili mudre misli vođa avangardizma kao pokriće svoje znanstvene i političke pravovijernosti i objavljivali u milijunima knjiga, časopisa, u kilometrima arhiva koji su trebali ovjekovječiti upravo tu fazu revolucije, avangarde i dostignute sreće naroda. Tada su se znanstvenici nazivali, društveno-političkim radnicima, a temeljna zadaća im je bila servisirati avangardizam i oznanstveniti diktaturu i ograničenja sloboda. Jesu li tadašnji znanstvenici danas postali drukčiji?

‘Bolja Hrvatska’ u – lošoj Hrvatskoj

Meni se prije čini da je ta eksplozija prividne slobode, totalitarno zlo, koje je kao ubojita bakterija u organizmu godinama izložena raznim cjepivima, evoluiralo, steklo imunitet, mutiralo i da se protiv njega ne vrijedi više boriti klasičnim sredstvima i mjerama, jer ga cjepivo kojim se koristi Hrvatska zapravo samo – deblja. Hoće li dakle, inicijativa, točnije krik slobode, koji predvode akademik Josip Pečarić i profesor Matko Marušić sa stotinama kolega, udebljati mutanta ili mu zabosti glogov kolac u samo srce?

Analizirao sam proteklih tjedan dana, točnije od kada su akademik Pečarić i profesor Marušić poslali svoju inicijativu medijima, reakcije hrvatskih medija. Prilično čudno mi je bilo, na prvu, da mediji, čak ni oni koji su najradikalniji oponenti vlasti, nevoljko, ili gotovo nikako ne reagiraju na prosvjed uglednih znanstvenika, a trebali bi, ako ništa drugo, jer je to – prosvjed. A mediji po definiciji vole prosvjede.

Od najvažnijih medija u zemlji su jedino portal dnevno.hr i tjednik 7Dnevno, uz desetak portala u Hrvatskoj i BiH, dali ovoj inicijativi zasluženu javnu pozornost, dok ostali – šute. Ne znam je li šutnja o ovoj izrazito znanstvenoj inicijativi u Jutarnjem listu, Novom listu, Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji i nacionalnim televizijama, izraz stava vlasnika medija ili pak novinara, o inicijatorima ili esenciji zahtjeva Akademiji. Ako je to slobodna novinarska prosudba i izbor, volio bih vidjeti kako bi na to reagirali Britanci koji su Tanji Rudež dodijelili nagradu europske znanstvene novinarke godine? A ako je ovo prvo, što je puno vjerojatnije, jer se u ovome zahtjevu navodi konkretan društveni događaj i izraziti incident u civilizaciji kojoj pripadamo (pogledati dnevno.hr – Pismo, Dražen Boroš), onda ova šutnja ukazuje na zastrašujući društveni poremećaj, daleko opasniji od novinarskoga neprofesionalizma.

Kako to da Nova TV, jedini medij u Hrvatskoj koji svojom sjajnom rubrikom u središnjem Dnevniku, “Bolja Hrvatska”, redovito razgali srca nacije sjajnim i pametnim ljudima, nije ni trepnula okom na krik hrvatskih znanstvenika? Zar Pečarić, koji po broju objavljenih radova spada u dva-tri najplodnija i ponajveća živuća svjetska matematičara nije – bolja Hrvatska? Zar doajen hrvatske znanosti i znanstvenoga publiciranja u Hrvatskoj, profesor Marušić, nije – bolja Hrvatska? Zar stotine uistinu vrsnih umova uz njih, nisu sami temelji bolje Hrvatske, i, može li je uopće biti i bi li je bilo, da nema njihovog životnoga djela? Ili će biti da i Nova TV, zapravo, ima što objavljivati samo ako je vijest izuzetak koji potvrđuje pravilo. Pri čemu je pravilo da većina stvari ne valjaju, a samo rijetke valjaju, pa imamo “Bolju Hrvatsku” u – lošoj Hrvatskoj.

Animozitet između težaka i ‘guzonja’

Ne odnosi se ova inicijativa nikako samo na povijest, čak ni najmanje, jer kako sam već u prethodnom tekstu naveo, to je poželjan društveni pravac kao što je autocesta između Zagreba i Krapine pravac za – Beč. Prateći događaje u Hrvatskoj i njihovu društvenu determiniranost, čvrsto sam uvjeren da je zid šutnje ispred Deklaracije za slobodu znanstvenoga istraživanja, samo formalno zbog spominjanja Jasenovca i dokazanih povijesnih prijevara, a u biti zbog dubokog zadiranja same inicijative u najcrnji mulj hrvatskoga društva. Iako je inicijativa pažljivo formulirana s izrazito znanstvenim zahtjevom, nitko se ne treba zavaravati da upravo zbog toga nije – duboko politička. Jer izvrsna znanost, slobodna i stimulirana, ključni je detonator ovakvog nakaradnog političkoga poretka. Zbog toga bi svatko onaj tko se uistinu misli pozicionirati kao opozicija današnjoj vlasti, morao naći inspiraciju u Pečarićevoj i Marušićevoj inicijativi. A nikome ne bi trebala odgovarati kao izvrsnim znanstvenicima, niti smetati kao onima koji su oduvijek služili lažnim avangardama. Zbog toga sam u prethodnom tekstu napisao da je to i svojevrsna lustracija, iako mi je profesor Marušić rekao da on ne želi taj izraz koristiti u ovom slučaju, makar svim srcem podržava lustraciju u hrvatskom društvu.

Jesu li današnji hrvatski mediji, osupnuti vjetrom slobode koji je otpuhao komunistički poredak devedesetih godina, raspojasali tako većinu današnjih novinara da bi im bila vijest jedino ako bi, eventualno, desetine akademika ritualno posjedali u krug oko Manduševca i počeli meditirati s lulama u ustima i u pravilnim geometrijskim krugovima, po mogućnosti obrijanih tjemena, nešto kao Dalaj lama? Ili ako bi zatekli nekog akademika in flagranti u parku sa Severinom, recimo?

Općenito, u nekoliko zadnjih godina, naviknuti smo gledati, baš kao i u vrijeme avangarde radničke klase i poštene inteligencije, samo zanstvenike koji nerazumljivim riječima i frazama na javnoj TV ili ostalim televizijama, zastupaju onoga tko je na vlasti.

S jedne strane, javnost u bijesu, suočena s nevoljama koje nam godinama uredno proizvodi ova Vlada, akademike, sveučilišne profesore i ugledne intelektualce naziva guzonjama, pretpostavljajući kako imaju sve što požele, benefite, laganini život, osigurane obitelji i unuke, a – ne rade ništa. To se nameće kao narodsko mišljenje, do jučer većinskog težačkoga naroda, kako bi rekla naša Predsjednica, koji je usprkos težačkom radu oduvijek cijenio znanje i ljude koji su ga simbolizirali. Donedavna službena, a danas neslužbena avangarda, svijesno i ciljano proizvodi godinama animozitet između težaka i “guzonja” oduzimajući i jednima i drugima šansu, prije svega držeći u pokornosti svaku moguću intelektualnu opoziciju i iskorak iz sivila na koje su težaci osuđeni bez intelektualaca i umnih ljudi.

Iskaz urbi et orbi hrvatskih akademika

Zašto, recimo, Koviljka iz Drniša, starija gospođa koja pobožno gleda HTV Dnevnik svake večeri nakon večernje molitve, nikada u tom Dnevniku ne vidi akademika Pečarića, profesora Marušića, ili u pravilu sve ostale njihove kolege supotpisnike ove inicijative? Koji je to svemoćni um, centar, sila, tako savršeno koordinirao šutnju tako raznolike strukture, žestoke konkurencije na tržištu televizija, radio programa, dnevnih tiskovina na jedan događaj koji nije – za šutnju. Izuzev po tome što očito mora biti. Jer, da je inicijativa za šutnju, izvan svake sumnje njeni bi nositelji bili tema svakoga Dnevnika.

Je li većina akademika, znanstvenika, doktora, magistara, učitelja i intelektualaca svih boja i mirisa i danas “poštena inteligencija” koju njena avangarda na vlasti hrani golemim naviljcima sijena na bogatim jaslama, a ovi bundžije nisu? Ili je posrijedi nešto drugo?

Ako isključimo u pravilu medije koji su popratili inicijativu Pečarića, Marušića i društva, gledajući dakle samo nazočnost u najvažnijim medijima broj mudrih i pametnih ljudi, znanstvenika i akademika – Koviljka može zaključiti, baš kao i svaki čovjek koji pobožno gleda HTV Dnevnik, da u Hrvatskoj, cijeloj cjelcastoj nema više od desetak pametnih i mudrih ljudi. Onih, koje nitko ne razumije što govore. Kao Nadeždu Čačinović, recimo.

Predsjednik Akademije Zvonko Kusić mi je rekao da on ne može dopustiti nikakvo politiziranje ničega oko Akademije, pa ni ove inicijative, iza koje, kako je rekao stoji i “nekoliko naših članova”, jer je “uz još par institucija upravo HAZU baštinik i čuvar nacionalnoga identiteta hrvatskoga naroda”. Zbog toga će inicijativu krajem kolovoza ili početkom rujna iznijeti na sjednicu Predsjedništva Akademije.

Ne sumnjam da će akademik Kusić provesti proceduru, ali u toj proceduri postoji čitav niz koraka od kojih svaki može utjecati na konačan stav Akademije. Ako, međutim, inicijatori zahtjeva ne budu sudjelovali u svakom koraku odlučivanja, procedura može biti formalno valjana i istodobno duboko nelegitimna. Ako, pak uistinu budu odlučivali svi članovi Akademije, bit će to zanimljiv iskaz urbi et orbi hrvatskih akademika o temeljnim znanstvenim zapovijedima, kako su ih u pismu nazvali inicijatori Pečarić i Marušić.

Inicijativa je već uspjela…

Ova inicijativa je već uspjela. Iz više razloga. Prvo, poslala je snažan signal hrvatskom narodu da se ne smije trpjeti krivotvorenje njegovog imena i prezimena; drugo, izazvala je javno izjašnjavanje dijela akademske zajednice, a dijela na skrivanje; treće, zornije od bilo čega drugoga, pokazala je da u medijskom prostoru u Hrvatskoj nema stvarne konkurencije, samo tipična maska, krivotvorina i nesolidnost, kao temelj ukupne destrukcije kojom, po svemu sudeći, na kritičnim pitanjima upravlja jedan jedini centar moći. A ne imati zabluda, prvi je veliki korak u rješavanju realnih problema. Nije beznačajno ni to što inicijatori poručuju da nije Slavko Goldstein avangarda, da avangarde nema – mimo zdravog razuma i samog Boga.

S obzirom da javnost, iako na kapaljke preko nas i nekolicine drugih istinski neovisnih medija, valjda “nepoštenih novinara” i “nepoštene inteligencije”, ipak već dosta toga zna o spomenutoj inicijativi, o čemu smo i mi već nekoliko puta pisali (Dražen Boroš, Marko Ljubić, Damir Kramarić) bit će zanimljivo vidjeti hoće li i kako reagirati Predsjednica države. Zašto baš Predsjednica?

Pa, žena je nakon pobjede na predsjedničkim izborima, golemoj većini hrvatskoga naroda vratila – nadu. Kako vidimo, ne samo hrvatskoga naroda (pogledati riječi dobrodošlice majki Srebrenice). Drugo, Predsjednica je, upravo zato što je na čelu naše, hrvatske države, svojevrsni glavar, poglavar, poglavarica, kojemu se kao u sva vremena ide po savjet, mišljenje, jer se po definiciji očekuje da ona uz lijepi osmijeh i tople riječi – ima i mudrost. Od Predsjednice je očekivati moralnu arbitražu i senzibilitet za znanstvena pitanja, baš kao i od Matice hrvatske ili Komisije HBK ‘Iustitia et pax’. I, to ne kao u sudskim procesima čekati rasplet događaja, nego upravo suprotno, snažno utjecati na njega tijekom samog javnog i institucionalnoga postupka. Ovakva pitanja imperativno nalažu mobilizaciju hrvatskoga naroda.

Što je nadalje činiti znanstvenicima koji traže Deklaraciju o slobodi? Stvar je izbora. Mogu dotjerati krave i volove s Veterine na Zrinjevac kao seljaci u borbi za svoju pravicu, pokrenuti još jednu paradu ponosa homoseksualaca, navaliti na branitelje u Savskoj ili, eventualno, ritualno polegnuti po Vukovarskoj aveniji pred vojni mimohod, pa da ih policija nosi kao Kregara iz Varšavske. Mogu proglasiti znanstvenu republiku u jednom od kabineta Akademije, ili se dati u terorizam protiv avangarde i “poštene inteligencije”, jer terorizam je danas – tražena roba.

Ništa od toga, iako im, evo, napominjem, neće potpisnici zahtjeva za slobodom znanstvenoga istraživanja prihvatiti, iako bi tako sigurno postali udarne vijesti na svim “avangardnim” medijima, jer njihova inicijativa ima značenje koje tjera strah u kosti nasilju nad Hrvatskom.

Šutnja “avangarde” je izraz straha.

 Prof. Marušić: Uvjeren sam da će Akademija intervenirati…

“Jedno od najjačih i najnespornijih uvjerenja svih znanstvenika svijeta, svih vremena, jest da se znanje ne smije i ne može zabraniti. Znanje proistječe iz znanstvenoistraživačkoga rada, dakle ne smije se zabraniti ni jedna znanstvenoistraživačka tema. Zaprepašten sam da se netko usudio govoriti o zabrani znanja u demokratskoj europskoj Hrvatskoj. Zato smo se obratili Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, kao najvišoj i najpozvanijoj ustanovi u zemlji, da na vrijeme upozori svaki mogući totalistički duh da nas ne vraća u vrijeme svojega cvjetanja. Uvjeren sam da će Akademija intervenirati i s pozicije svojega autoriteta zauvijek osuditi takve inicijative i da se one u našoj sredini više nikad neće pojavljivati, ni u kojem obliku, ni zbog kojega razloga i ni od koga.” (prof. Matko