Kasno je komentirati Zakon o radu. Već je donesen. Njegove stavke? Ima pozvanijih. Pa, ipak…
Ima li u ovom novom stavka da je poslodavac dužan plaćati posloprimcu plaću do petog u mjesecu, ima li da je dužan plaćati doprinose na plaću? Ima li da je dužan plaćati plaće? Ima li… Sve je to bilo u onom prošlom. I tko se toga pridržavao? Tko je poduzimao išta da bi zaštitio prava radnika. Tko ih je kršio? Prva država, pa onda redom…
Za  bpz.ba piše: Marko Tokić
A novi zakon? Svi znaju da su ga morali donijeti. Uvjet da zajmodavac da(dne) novu lovu. A bez nje?
I tako su naÅ¡i ponosni dizaÄi ruku uzeli predah (Äitaj novi dug), ozarenih lica kako sudjeluju u agendi (Bože mi oprosti, ali zbilja ne znam Å¡to znaÄi ta rijeÄ, niti želim znati, možda tek ako naletim na objaÅ¡njenja Frane Vukoje zapnem za nju, jer Frano i kad piÅ¡e ozbiljno, zna provući smijeÅ¡no). Al zato informacije iz centara moći sustižu jedna drugu… Prvo proÄitam prvu, al znam da treba postupiti po onoj: Vino pije Kraljeviću Marko, albe trinken, albe Å arcu geben…
Naime, prva je vijest radosna iz EU (a gdje je to?) javljaju da je donoÅ¡enjem zakona o radu BiH napravila kljuÄan korak prema EU integracijama. Ali…
Nisu se slova niti ohladila, a već stiže nova poruka (iz istog mjesta): Morate ispuniti i preostale uvjete da biste mogli raÄunati na milijune (sažimam; ostatak je nebitan).
Sve me ovo podsjeća na one ljubazne razgovore s njihovim diplomatima kada bi oni kao zanimali se za stanje kod nas i moje cijenjeno politiÄko miÅ¡ljenje. U uvodu bi uvijek pohvalili moju malenkost (gotovo da mi je bilo neugodno), pa bi prozborili joÅ¡ koju lijepu i krasnu o naÅ¡im politiÄkim težnjama da bi taj krasni uvod zakljuÄili s bad (ili ti onim Äuvenim engleskim, ali), nakon kojega je slijedilo (da te Bog saÄuva, ni pas s maslom pojest ne bi mogao). Pa tako, uvijek kad Äitam Å¡ta partija (pardon EU birokracija) govori oÄekujem ono, ali… Davno su naÅ¡i narodi govorili: prvi se maÄići u vodu bacaju, a sad joÅ¡ kad proÄitaju ovi iz druÅ¡tva za zaÅ¡titu životinja, zakljuÄit će da sam i ja i svi od reda nepopravljivi Balkanci, i ne će nam dati para. Osim, onoliko koliko je njima potrebno da se u BiH komotno osjećaju (albe trinken, albe, vraga albe, bit će zadovoljan Å arac da mu makar koja trunka zobi za zube se zaplete), a narodu (ili narodima)? Kao i dosad.
Tako stvari stoje, ne zato Å¡to bi mi htjeli, nego jer jesu tamo gdje jesu, pa se protiv agende mogu žiliti ovi naÅ¡i politiÄari (ili u njoj radosno sudjelovati), a i mi komentatori trebali bi znati da kad kiÅ¡a pada možeÅ¡ gunÄ‘ati, možeÅ¡ se radovati, možeÅ¡ i prosvjedovati, ali najpametnije bi ipak bilo ponijeti kiÅ¡obran.
Ako meÄ‘u ponosnim dizaÄima ruku (ili onima koji ih kao nisu digli) ima tkogod tko se razumije i umije umjesto da troÅ¡i energiju na agendu (u smislu za i protiv nje) bolje bi bilo da poÄne praviti kiÅ¡obran, ili makar da zna Å¡to u tom smislu može poslužiti (kabanica je joÅ¡ bolja). Bauk agende kruži BiH, joÅ¡ kad bi netko umjesto kiselih krastavaca ponudio ustavnopravno rjeÅ¡enje kao ugodno iznenaÄ‘enje s jednakim pravima za sva tri naroda. Ali…
A sad malo o arbitraži i naÅ¡im prijateljima Slovencima koji opet misle da su jaÄi u EU (i joÅ¡ negdje) pa se ponaÅ¡aju onako kako im se hoće. Kako naÅ¡i susjedi (njihova birokracija) shvaća arbitražu? Vrlo jednostavno: Å¡to je vaÅ¡e podijelimo (bolje bi bilo viÅ¡e nama nego vama), Å¡to je sporno nije sporno jer je naÅ¡e i usput nam dajte prolaz na otvoreno more.
Da nije ovako, vjerojatno bi se moglo dogovoriti za dva sata. Što je sporno podijelimo, a prolaz na otvoreno more, jer smo skupa u EU i nije vam potreban. Ili Slovenci znaju ponešto što neki tamo još nam nisu rekli? No, malo su se zanijeli s Rusima, kao neki naši i još ih drži drugarska vjernost (ili je i tu netko ostao dužan šefu biblioteke).
A u Hrvatskoj, Oluja. TerÅ¡elić, Dejan Jović (savjetnik predsjednika: smrznutog ruskog lignjuna), Frljić… znani i neznani digli se na zadnje noge, neki i pojurili do glavnog grada svih Hrvata (toga kova) Beograda da obrane srpsku nejaÄ i dadnu podrÅ¡ku budućim velikim umovima (studentima beogradske univerze) koji sanjaju povrat srpskih zemalja. Frlja (identitetski nedefiniran i intendantski profiliran) smiÅ¡lja, moÅ¡ mislit Å¡ta može smislit…
Ali zato mi tu imamo odgovor torcide i armade, da se znade… Nikad nisam volio skrivanje iza kolektivnih identiteta (osobito zbog uranjanja u kolektivnu narcisoidnost), no ponekad i iz tih grupnih umova zna niknut poneki divan cvijet tako me armada ugodno iznenadila s onim na Rujevici: Rijeka je ponosni dio Oluje, ne damo nikom da je truje. Osim Obersnelu (nije Frlja glavni u gradu, on je tek dvorska luda).
No Å¡to ćemo tek kad Vulin organizira svugdje gdje stigne Dan sjećanja na stradale Srbe kojega obilježava, gle Äuda, na isti dan kada Hrvati slave Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Žao mi je svakog ljudskog života. Ali, kad Vulin bira datum za Dan sjećanja ima on puno primjerenijih dana, možda da potraži u spomenaru onaj dan na Gazimestanu: Niko ne sme da vas bije (Äitaj, a vi koga stignete, kad hoćete i gdje hoćete i koga hoćete) ili možda joÅ¡ primjerenije kada je Hrvatska i Hrvati u pitanju da u tom istom spomenaru potraži onu Äuvenu Jovana RaÅ¡kovića: Srbi su lud narod (i valjda stoga Å¡to god Äine ne mogu odgovarati). Ni ludilo vas, Vuline, za ovaj proÅ¡li rat ne može opravdati.
No osim Oluje imamo mi i mimohod. Milanović se uzjogunio i u inat svih napravio feštu u Zagrebu. Da se zna. Oluja je naša. Ko Sinjanin uporan, alkarski momaka koji sniva konja i koplje u ruci. I bit će mimohod. I već u uvodu u proslavu – šok!
Nije baš sve kako bi Zoki htio, a pogotovo ne njegov ministar, punjeni Fred. Tek što su Zagrebom zabrujali tenkovi izišla i ona žgadija iz šatora da vidi našu vojsku, a ono…
Samo zbog onog pozdrava tenkista iz Savske viÅ¡e vrijedi mimohod nego svi govori ovoga svijeta. DeÄki na tenkovima i deÄki iz Savske ista duÅ¡a (hrvatskog ratnika) – ima nade!!!
UnatoÄ svim podvalama i objedama, unatoÄ informacijskom ratu – ima Boga. Bit će i Hrvatske.
Kotromanovićeva izjava da mole Boga da sutra (to jest danas) i u Kninu proÄ‘e sve uredu malo me je zabrinula. Koliko god mi je drago, a vjerujem i njemu, da zbilja bude sve uredu, neÅ¡to me odmah podsjeti na Poljud (i svastiku). Ostojića (i polivaÄe). DeÄki, pamet u glavu. Sjetite se stare hrvatske istine: ako vam je netko previÅ¡e desno prije ili kasnije pojavit će vam se slijeva. I zato Boga na pomoć: ni livo ni desno, nego pravo. Sve za Hrvatsku…
