Aleksa Kokić, U sjenama ravnice, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, 2013.
I njemu je bilo samo 27 godina kada je umro. Za razliku od A. B. Å imića nije tako poznat, ali to ne znaÄi da je manje nadaren. Pisao je oboružan dubokom vjerom u Boga, kao Äovjek i kao svećenik, i zbog toga je morao u zapećak.
Ali da se ne zamaramo tim stvarima, radije zaronimo mrvicu u njegovo more. Onaj tko nije nikada bio na bunjevaÄkim salaÅ¡ima, zavoljet će ih nakon Å¡to proÄita Kokićeve pjesme. KriÅ¡ke su to vedrine koja isijava Äak i onda kada je život opor i težak. Pjesnik njima poruÄuje da nismo sluÄajno na ovoj zemlji, da nas tamo gore Äeka dobri Bog. No, naÅ¡ hod treba biti dostojanstven, izgraditi nam je se u prave pripadnike svoga naroda i svoje vjere. Tek kao takvi moći ćemo razumjeti i druge. Na ovaj naÄin izbjegao je zamku da ga proglase zaviÄajnim pjesnikom kojemu ne treba davati previÅ¡e pozornosti. A mi smo dobili onoga kome možemo vjerovati.
Pjesnik rabi onodobni hrvatski književni jezik, a to su tridesete godine proÅ¡loga stoljeća, ne libeći se progovoriti i ikavicom koja je zapravo njegov i bunjevaÄkih bijelih salaÅ¡a materinski jezik. Tu ikavicu i mi iz drugih krajeva Äeznutljivo doživljavamo. Ona nas spaja, uÄvršćuje tu bunjevaÄku granu hrvatskog stabla. Nije sramota biti svoj, sramota je odreći se sebe.
PrireÄ‘ivaÄi su dobro uÄinili Å¡to su se potrudili sabrati Kokićeve pjesme. Tematski su ih poredali i na taj naÄin dali nam dublji uvid u njegovo razmiÅ¡ljanje i pjevanje. ÄŒitatelji će zacijelo time biti zadovoljni, a nadam se i struÄnjaci. Nažalost, joÅ¡ uvijek živimo u vremenima ispraznosti i bit će ih koji će odmahnuti rukom. Ali njihov problem. Mi se zanosimo vedrinom.
Miljenko Stojić bpz.ba
