Velika posjećenost i simboliÄna uspjeÅ¡nost vojnog mimohoda povodom 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja, dokazuju  koliko je Hrvatska u suÅ¡tini  mlada nacija i država kojoj su potrebni jasni i trajni memorijalni i nacionalni povijesni reperi.
U tom pogledu, vojni mimohod predstavlja komemorativni-simboliÄki aspekt nacionalnog mita i Erosa, kao i ceremenonijalni oblik ritualne rekapitulacije nacionalne naracije i identiteta.
UnatoÄ neosnovanim kritikama da vojne parade pripadaju militariziranim režimima i da su arhaiÄne pojave, Hrvatska se ubraja meÄ‘u većinu „starih nacija“, poput Francuske, Velike Britanje, Rusije i SAD, koji redovno održavaju vojne mimohode kao memorijalne ceremonije u kojima graÄ‘ani prepoznaju i na komemorativni naÄin potvrÄ‘uju osjećaj nacionalne pripadnosti i jedinstveni naÄin zajedniÅ¡tva kroz nacionalni i patriotiski druÅ¡tveni Eros. Zanimljivo je ustanoviti kako kritiÄki glasovi o nesvrsishodnosti ili militarizmu takve parade dolaze iz redova samoproglaÅ¡enih liberala, pacifista i neomarkisita, onih koji su godinama služili visokom jugoslavenskom militariziranome druÅ¡tvu i nisu se nimalo bunili protiv redovitih titoistiÄkih, skojevskih sletova i JNA-ovskih parada. MeÄ‘utim, u sluÄaju Hrvatske neÅ¡to ostaje nedoreÄeno, paradoksalno i ambivalento, jer u trenutku kada takav mimohod oÄito nailazi na plodno tlo kolektivnog emocionalnog rasplamsavanja nacionalnog Erosa, kao izražaj svojesvrsnog nagona života, istodobno u svim porama druÅ¡tva prevladava proÅ¡ireni pesimizam i demoraliziranje, pa i odreÄ‘eni stupanj depresivnost (Äiji su uzroci moralno-ekonomska kriza, osjećaj druÅ¡tvene otuÄ‘enosti i besperspketivnosti) koja graniÄi s nagonom smrti.
Taj postmoderni ambivalentni i trenutak je zaprvao prekretniÄki trenutak izumiranja klasiÄnog modela države-nacije u Europi i Å¡irenja nadnacionalne neoliberalne tržiÅ¡ne globalizacije koja kao civilizacijski planetarni  uniformistiÄki model nosi u sebi smrtonosna sjemena za ukorijenjene kulture i nacije. Stoga je pouÄna jedna od rijetkih meta-psiholoÅ¡kih studija Freuda, „Eros i Thanatos“ u kojoj istiÄe kako su svaka civilizacija i kultura iznutra zahvaćeni borbom izmeÄ‘u nagona života (Eros u grÄkoj mitologiji bog ljubavi) i nagona smrti (Thanatos kao personalizacija smrti) Äiji je ishod neizvjesan i nepredvidiv. Autodestrukcija prijeti svim, pa i najnaprednijim i modernim civilizacijama. Hrvatska se kao i ostale europske nacije nalazi u tom civilizacijskom interregnumu, razapeta izmeÄ‘u dvije suprotne tendencije, jedne tradicionalne nacionalne koja pripada modernitetu, i druge postnacionalne globalistiÄke uniformistiÄke tendencije za koje su pojmovi nacija, sakralno, narodi, tradicije i duhovnost potpuno strani i predstavljaju zapreke na putu k neprestanom napretku i uspostavi planetarnog uniformiziranog tržiÅ¡ta kao sekularne paradigme raja na zemlji.
Takav epohalni kontrapunkt razotrikava raskorak izmeÄ‘u forme i sadržaja, htijenja i realnosti, druÅ¡tevne disfunkcionalnosti. Nacionalni Eros može biti instrumentalno reaktiviran i umjetno održavan na razini puke ceremonijalne ritualizirane forme, dok druÅ¡tvena zbilja i „realni sadržaj“ može govoriti sasvim drugu smrtonosnu dekadentnu naraciju kao odraz simptoma unutarnjeg opadanja : demografsko izumiranje, rastvaranje državnog suvereniteta, podvrgavanje politiÄke sfere ekonomskim oligarhijskim interesima, podaniÄki politika prema neoliberalnom kapitalizmu, nestanak javne sfere i interesa, vladavina Å¡pekulativne financijske sfere i uniÅ¡tenje realne ekonomije, stavljenje vojske u službu stranih privatnih i korporativnih interesa.
Nitko ne može objektivno zamjeriti Hrvatskoj naciji, nakon samo 20. godina državnog osamostaljenja, slavljenje Oluje i drugih državnih blagdana, pa i vojne mimohode, jer hrvatska nacija zapravo zakaÅ¡njelo doživljava svoj nacionalni eros, isti Eros koji se postupno vremenski istroÅ¡io kod starih europskih nacija poput Francuske, Velike Britanije, Italije koji su stekli državnu neovisnost u 18. ili 19. stoljeću, te sada nakon tri stoljeća dovode u pitanje svrsihodnost vojnih mimohoda i raspravljaju o novim modusima komemoracija nacionalnog republikanskog identiteta. Moglo bi se reći, na tragu Krležinih razmiÅ¡ljanja u romanu „Zastave“, da su vojni mimohodi u Hrvatskoj od raspada Jugoslavije, Domovinskog rata, vojnog mimohoda 1995. sve do danaÅ¡jeg mimohoda suvremene NATO hrvatske vojske, pozornica novih generacijskih druÅ¡tvenih prilika moralnog i politiÄkog rastvaranja država-nacija i globalizacije, ali i dobra prilika suoÄavanja s preživjelim tranzicijskim postkomunistiÄkim  predrasudama, mitomanijom o južnoslavenskom snu o ujedinjenju.
I zbog toga bi zadnji mimohod mogao predstavljati veliku sveobuhvatnu sintezu državotvornog i borbenog duha hrvatske nacije, prilika slavljenja lucidnijeg i produhovljenog Hrvatskoga Boga Marsa. Krležine Zastave povijesnog vrtloga i lutanja unutar viÅ¡enacionalnih tvorevina danas bi mogle definitivno biti odložene u ropotarnicu povijesti dok bi zastave proizaÅ¡le iz Domovinskog rata mogle zapeÄatiti politiÄku sudbinu samostalne hrvatske nacije ukoliko zasita ostane samostalna u doba ograniÄenog suvereniteta globalizacijskih procesa.Vojska kao nositelj stožernih vrednota koje Äine kralježnicu narodne zajednice ( Äast, hrabrost, vjernost i žrtvovanje), takoÄ‘er zbog deficita državotvorstva i negativne selekcije politiÄke elite može odigrati u druÅ¡tvu jedan inkubator novih državotvornih elita i imati pored drugih odgojno-obrazovnih i druÅ¡tvenih institucija odgojnu integrativnu domoljubnu republikansku funkciju i biti poluga jaÄanja nacionalne svijesti, pod uvjetom da ostane samostalna, da se ne koristi za topovsko meso u provoÄ‘enju partikularnih interesa stranih naftnih i financijskih korporacija ili za mesijanske neokolonijalne pohode velesila.
Mimohodi kao i druge komemorativne povijesne ceremonije strukturiraju, predstavljaju i stabiliziraju nacionalno pamćenje kao Å¡to i konsolidiraju republikanski državotvorni identitet. Oni su demonstracija jedinstva i snažnosti zajeniÄkih nacionalnih energija usmjerenih kako to kaže Å¡panjolskog Falangista prema ostvarenju nacionalnog bitka kao „jedinstvo sudbine u sklopu univerzalnog“. I zbog takve uloge i druÅ¡tvene funkcije, oni su bitni Äimbenici konstrukcije druÅ¡tvene i nacionalne zbilje, uz povijesne i nacionalne utemeljiteljske mitove. Iste memorijalne manifestacije osiguravaju nužni državotvorni kontinuitet i nacionalno jedinstvo, pored svih izbornih, politiÄkih i stranaÄkih podjela. Francuski književnik Maurice Barres je govorio o „zemlji i mrtvima“ kao realnoj konstanti i disciplini, ali i o nužnosti izgradnje moralnog jedinstva i nacionalne svijesti, koji nisu nastali spontano s Francuskom revolucijom. Nacionalni Eros u komemorativnom obliku omogućuje u danom trenutku generacijsko povezivanje i prisjećanje proÅ¡losti, prenoÅ¡enje povijesnog iskustva za izgradnju bolje budućnosti.
Taj životni nagon je utjelovljenje i refleks, nagona opstanka kojeg simbolizira i ratoborna obrambena vojna funkcija. Kako to istiÄe francuski književnik Charles Peguy, nacija je uvijek „mistiÄki korpus proÅ¡lih, sadaÅ¡njih i budućih generacija“, ujedno determinizam, predestinacija ali i volja. Mimohodi daju na simboliÄkoj razini tu nužnu voluntaristiÄku dimenziju putem koje se svaka nacija afirmira u povijesti i u svijetu okupljena oko zajedniÄkog projekta i sudbine. Nacionalni Eros može se pretvoriti u militarizam onda kada se megalomanski nekontrolirani Eros otvoreno stapa u agresivni Thanatos u obliku imaginarnih mitologema, panizama, imperijalizama (ili mikro-imperijalizama i mitskih genealogija poput velikosrpstva) ili pak u sluÄaju svjestkih velesila, u osjećaju veće vrijednosti i hegemonistiÄke pretenzije.
Suzbijati ili negirati taj kolektivni Eros taj nagon života i prihvaćati dinamiku Thanatosa kao nagona smrti, ujedno znaÄi i svjesni izlazak iz povijesti i odstupanje od vlastitih korijena. Izlazak kojeg zapravo nudi globalistiÄki Thanatos preko sekularne eshatologije tržiÅ¡ta i sveprisutne ekonomije koja se hrani Gogoljovim „mrtvim duÅ¡ama“ druÅ¡tva blagostanja i pokorenim kulturama, koji mogu izvana bljeÅ¡tati ali se iznutra dekompozirati poput mimohoda kostura.
Jure Vujić bpz,ba
