Josip Jović: Sjenke nad “Olujom”

Proslava dvadesete obljetnice “Oluje” u Zagrebu i u Kninu, kao i brojnim drugim mjestima širom zemlje, ove je godine bila prepuna oduševljenja, patriotizma, zahvalnosti, zajedništva.

Svoj su obol dali državna tijela, političke stranke, Crkva, mediji i navijačke skupine. I nije to samo zbog okrugle obljetnice. Ključna je, čini se, promjena na čelu države. Kolinda Grabar-Kitarović je upravo takva osoba kakva je bila ovogodišnja proslava. Žena koja donosi optimizam, jedinstvo, domoljublje, samopouzdanje. Sve toliko različito od dvojice svojih prethodnika.

Kako je to zapravo čudno, dovoljno je da se promijeni jedan čovjek koji ne mora učiniti ništa konkretno, dovoljna je simbolika tog čovjeka pa da se preko noći preokrene cijela atmosfera.

I Zoran Milanović je s nekoliko svojih poteza (odbijanje arbitraže o granici sa Slovenijom, vojni mimohod, pismo Uefi, priznanje povijesne uloge Franje Tuđmana…) možda izgubio dio simpatija u redovima vlastite ortodoksije, pa su mu čak preporučivali da se upiše u HDZ, ali je zacijelo zadobio nešto šire simpatije pučanstva.

Nekoliko je zaista sitnih i nevažnih detalja na trenutak zasjenilo veličanstvenu proslavu dvadesete obljetnice oslobođenja domovine.

No, uvijek će se naći netko tko će te detalje posebno podcrtati, naglasiti. Jedne će, već kako mu odgovara, preuveličati, druge zanemariti.

Onome što je ovih dana izgovorio predsjednik Vlade doista se nema što zamjeriti i nije bitno različito od poruka predsjednice države pa čak ni od poruka kardinala Josipa Bozanića. Samo mu se ipak potkrao jedan gaf. Nije smio separatno polagati vijenac i time demonstrirati lošu, dišpetoznu stranu svog karaktera.

To je neki novi Milanović izrastao u klimi nadolazećih izbora i po mnogima pod utjecajem američkih stručnjaka za javno komuniciranje. On, međutim, mora nositi težak teret svojih suradnika. Primjerice jednog Željka Jovanovića za kojega je kninska proslava bila tek “nacionalistički dernek” ili Milorada Pupovca koji na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti s Oliverom Frljićem i Documentom Vesne Teršelić u riječkom kazalištu organizira optužujući politički performans.

S druge strane, i dvojica su govornika koji su nastupila u ime braniteljske populacije na trenutak pokvarili opći dojam. Bez pravog povoda, neprimjereno svečanosti i raspoloženju, prozvali su baš spomenutog Milanovića, koji nije govorio, jer se bojao zvižduka, nakon čega je uslijedilo tek nekoliko izraza negodovanja na njegov račun.

Dojam je kako je ovo prozivanje bila smišljena i naručena, sitna i niska politikanska provokacija, koja, uostalom, i nije naišla ni na kakav odjek.
O velikoj promjeni političke klime govori i činjenica da se u centralnoj ulozi cjelokupne kninske svečanosti ovaj put našao proteklih godina stigmatizirani pjevač Marko Perković Thompson, na čijem se koncerti okupili nevjerojatnih devedesetak tisuća ljudi. Njemu baš zato nije trebao proskribirani “Za dom spreman”.

Nije trebalo ni onih pet ustaških znakova, bez obzira što oni u takvoj masi nisu značili ništa niti su bitno mogli obilježiti cjelokupni skup.Najozbiljniji, ciklonalni oblak koji se nadvio nad “Olujom” ponovno je stigao iz Beograda. Predsjednik Tomislav Nikolić je modernu Hrvatsku nazvao obnavljanjem Pavelićeve države, a odlazak Srba nakon “Oluje” genocidom. Službeno bi proglašen dan žalosti.

Nogometne su utakmice počinjale minutom šutnje. Naravno, nitko nije rekao ni riječ o svemu što je prethodilo “Oluji”, o masovnim progonima i zločinima, o zauzetoj trećini teritorija hrvatske države, o odbijanju svakog razgovora i mirnog rješenja itd.

Takve stavove dijele skoro svi u Srbiji kao i mnogi Srbi u Hrvatskoj. Oni nisu izraz žaljenja za nesretnim sudbinama i stradanjima, nego je sve to jednostavno eho jednog nepreboljenog vojno-političkog poraza u utakmici koju su sami izabrali i koju su sami nametnuli.

Možemo mi kazati, ta što nas briga što oni tamo govore. Mi živimo sa svojom istinom, a oni neka žive sa svojim istinama i mitovima. No stvar nije nimalo bezazlena. U oplakivanju “Oluje” krije se zapravo žal za neostvarenim, ili, bolje reći, tek djelomice ostvarenim planom stvaranja velike Srbije na kojemu se radilo dugo i brižljivo.Tko kaže i tko jamči da se s takvim raspoloženjem, s takvim pogledima, s takvim nenaučenim lekcijama u nekoj drugačijoj konstelaciji povijest neće ponoviti?

Moglo bi se reći kako Srbija nije naučila povijesnu lekciju, ali nije je naučila ni Hrvatska. Točnije, nisu je naučile političke elite u Hrvatskoj koje su vladale zadnjih petnaest godina. Umjesto hladnog i distanciranog odnosa one su jurile u nova prijateljstva i zagrljaje, koji su, što je najzanimljivije, uvijek završavali novim svađama, umjesto bojkota one su svestrano podupirale uvoz srbijanske kulture i ostvarenje zajedničkih projekata, umjesto kažnjavanja ratnih zločina financirale su srpsku propagandu, umjesto integracije srpske manjine one su jačale njezin separatni politički subjektivitet.

Takva politika ne pridonosi neutralizaciji osvajačkih pretenzija već ide niz njihovu dlaku.

Josip Jović / bpz.ba