Prof.dr: Marko Tokić “Kiseli krastavci”

Ljeto je dokaz da bi i ovdje, kao nigdje, lijepo moglo biti. Ali, većina nas, živi negdje drugdje, ne zato jer ne volimo Duvno, nego zato jer tamo negdje radimo. Imamo posla.

Za bpz.ba piše: Marko Tokić

Ljeto se užarilo, a kiseli krastavci svuda oko nas. Novine recikliraju događaje, komentatori čekaju vruću političku jesen. Ljeto je u Duvnu vrijeme kada možete vidjeti prijatelje koje niste vidjeli godinama. Zamijetite po koju više bijelu na glavi, neku novu boru (ili čak brazdu) na licu. Uočite neke sitne promjene. I nadate se da je osoba s kojom razgovarate ostala ista.

Kineze kažu: ako niste vidjeli čovjek tri dana, razgovarate s novom osobom. U nas kao da to ne vrijedi. Mi još uvijek vjerujemo da susrećemo iste ljude. Doduše, priznajemo, da život ostavlja traga, ali se nadamo da u onim temeljnim stvarima, u onome po čemu smo voljeli te ljude u samoj se u osnovi nisu izmijenili i da još uvijek gaje onu istu vjeru i istu nada da jednom ipak i nama zasjat će sunce.

Ljeto je i vrijeme u kojem smo mi nakratko povratnici ponovno okokućni Duvnjaci i dijelimo sve boli i radosti s onima koji žive na ognjištu. Radujemo se u svatovima i na krštenjima i žalujemo za onima koji odlaze. Tako lagano primjećujemo da sve više umiremo i da odlaze neka draga lica i da se svijet neumitno mijenja. Na grobljima poznajemo sve više slika i imamo više prijatelja i poznanika nego u zbilji svakodnevnice gdje neke raspoznajemo tek po sličnosti s roditeljima, a nekima ne možemo ući u trag pa se raspitujemo: čiji su i odakle dolaze.

Ljeto je i vrijeme kada se uključujemo u spomen dane i sjećanja na ono što se na ovim prostorima događalo u vrijeme Domovinskoga rata i na tim susretima ponovno zatitraju uspomene, ali i draga lica izranjaju iz zaborava, malo starija, po koji kilogram (šta pokoji?) teža, s očima u kojima se može vidjeti radost susreta, koji nas uvijek iznova vraća u onaj osjećaj da smo ljudi, Hrvati, braća.

Ljeto je i vrijeme turnira i vječne Općinske lige u nogometu (Svjetskog prvenstva po značaju i važnosti), i odnedavne novine istog natjecanja najmlađih koje okuplja očeve i majke (nekadašnje igrače i njihove navijačice ovaj put kao navijače za one koji dolaze i koji su istinska radost srca). I srca kucaju brže. Igraju dica! Pa se čišće i žešće navija, ali uvijek korektno. Bude i suza (koje treba utješiti). I radosti.

Ljeto je dokaz da bi i ovdje, kao nigdje, lijepo moglo biti. Ali, većina nas, živi negdje drugdje, ne zato jer ne volimo Duvno, nego zato jer tamo negdje radimo. Imamo posla.

Može li se i što se može osmisliti da Duvno ponovno postane mjesto u kojem se živi, u koje se vraća, u kojem se radi. I odakle početi. I što se da napraviti. Koncentracija na usluge i trgovinu, onih koji imaju novac, dobra je – dok nas ima. Ali, svakim danom nas je manje. I kome će nuditi usluge i prodavati robe. Ljeti se stanje popravi, ali duga je u Duvnu zima. I stoga pravi je put u otvaranju malih i sitnih proizvodnih programa koji se mogu vrlo brzo prilagođavati potrebama tržišta. Ne mogu vjerovati da još nitko u Duvnu nije proizveo vlastito pivo. Čovjek je uspio napraviti nemoguće dobio je vlastito Duvanjsko vino (a znamo svi da smo godinama odgovarali na pitanje: može li se u Duvnu praviti dobro vino – odgovarali: može ali kad na vrbi rodi grožđe). E, bome je rodilo… Doduše ne na vrbama.

Ponovno oživljavanje poljoprivrede i s njom odgovarajuće proizvodnje: mljekara i drugih malih pogona za preradu voća i povrća.  Nešto se mora raditi… Znam, sad ćete reći pa hajde ti, učini nešto. U tome i jest štos, što oni koji nemaju novac ne mogu ništa pokrenuti, a oni koji ga imaju još uvijek vjeruju da će način na koji su do sada zarađivali trajati vječno. A, trebali bi napraviti zaokret zbog sebe i nas.

Najviše me žalosti kada čujem da odlazak iz zemlje nikoga ne smeta po onoj: uvijek se odlazilo. Jest. I još ništa nismo naučili.

Nike godine s Ljubuše Mićo je Brišnjički slikao Kongoru, pa onako u šali nas zezao: „Moram priznati da je Kongora lijepa, ali izdaleka“.

U ovoj šali zbilja ima mnogo istine, moramo svi mi priznati, koji odlazimo (pa se nakratko vraćamo), da je cijelo Duvno lijepo, ali izdaleka. Onima koji žive tu, a ne mogu naći posao ono je sve manje lijepo i kreću našim stopama. Zato se nemojmo čuditi što čak ni ljeti oni ne dijele naše oduševljenje prirodnim i inim ljepotama, nego traže kao nekada da netko pošalje vizu, pa i nas same: ima li tamo negdje i za njih posla.

I tako jedni pored drugih koracamo, često se međusobno i ne razumijemo, jer prošle su godine i neke su nas nove brige stigle, a mi na trenutak tražimo vlastite sjene prošlosti i samo na trenutak jedni zbog drugih bivamo oni od nekada da bi, makar nakratko, vratili vrijeme i druženja. I dodirujemo se mislima i međusobno hrabrimo da još uvijek u nama ima snage i da unatoč svemu još uvijek ima nade da jednom i ovdje na rodnom pragu mogu se stvoriti uvjeti da bude bolje… Pa makar i opet radili kod Švabe, jer bolje je dovesti Švabu ovdje i raditi za njega tu, nego u Njemačkoj. Ali, kako vrijeme prolazi postajemo svjesni da je veliki udio u našoj nesreći nesređeno političko stanje. Nedovršeni rat i nesavršeni ljudski mir prepreka su normalizaciji stanja. Naša neravnopravnost i nemogućnost da upravljamo vlastitom sudbinom kako bi mi htjeli objektivne su slabost našeg položaja, ali i ovo međuvrijeme, ipak se može i mora ispuniti našim pokušajima da mijenjamo stanje, da makar na općinskoj razini učinimo sve i ohrabrimo naše ljude na ulaganje u proizvodnju.

Makar i ovakvim slabašnim nagovaranjem.

U Hrvatskoj ništa nova. Svastiku na Poljudu, doduše, zamijenili travom, Milanović pisao Platiniju (ne znam zašto, mogao je i Ostojiću), bio mimohod, bila i proslava u Kninu. Sve po scenariju mimo svega, da se Hrvati ne dosjete. Na alki, kao i uvijek sve je isto: netko usridu, netko uništa – a njega „zabolilo“, pa nije mogao doći.