Ostati ili otići

Kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše:

»Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus, znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«

Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.«

Riječ Gospodnja.

(Iv 6, 60-69)

OSTATI ILI OTIĆI

Vječna dilema. Svih generacija. Žena i muškaraca. Mladih i starih. Čovjekov život najčešće prolazi u vječnoj dilemi – ustrajati u postojećem ili tražiti promjenu.

Izdržati? Odustati? Ostati? Otići?

Za odluku je presudna količina zadovoljstva koju ostvarujemo na nekom mjestu, na određenoj poziciji, u nekoj sredini, u odnosu na količinu zadovoljstva koju se nadamo ostvariti na nekom drugom mjestu.

Jedan faktor uglavnom je uvijek presudan. To su teškoće. Teškoće koje nas očekuju. Bilo tamo gdje jesmo ili tamo gdje mislimo otići. Za donijeti odluku nama je potrebna jasna projekcija što nam koja pozicija po pitanju teškoća nudi, kako bismo znali hoćemo li ostati ili nam je odlaziti.

Isti princip mi kršćani primjenjujemo i kad je naša vjera u pitanju.

Imate li ponekad problema razumjeti što to Isus govori? Imate li ponekad osjećaj da vi teško nešto od svega toga možete primijeniti na svoj život? Sve vam je nekako komplicirano, neostvarivo, u biti sve je preteško.

Biti kršćanin ponekad (e, kad bi samo bilo ponekad) zna biti neopisivo teško.

Isus govori o Ocu koji nas privlači bliže sebi, govori o Duhu koji nam pomaže upoznati ga… ali teÅ¡ko je, nevjerojatno je teÅ¡ko, čovjeku vjerovati u sve to, kada pred sobom ne vidi niÅ¡ta tjelesnog, niÅ¡ta konkretnog.

Isus nije, u ovom našem vremenu, tjelesno prisutan. On nije tu kao osoba od krvi i mesa, osoba koja iscjeljuje bolesne, istjeruje zloduhe i koja hrani gladno mnoštvo.

S druge pak strane, glavni zemaljski oslonac vjernika, Crkva, prolazi kroz snažne bure i oluje, kako one izvanjske tako i one unutar same sebe. Toliko je napada na Crkvu, toliko je podmetanja, progona, optužbi, manipulacija, dezinformacija i laži, a i toliko je u njoj samoj licemjera, karijerista, nesloge i tenzija.

Mnogi vjernici, s pravom, mogu zavapiti prema nebu: „Isuse, preteško je sve ovo. Može li ovo biti barem malo lakše. Isuse, sve mi je to – neizdrživo.“

Eto, tako su se, vjerojatno, osjećali i Isusovi učenici, ljudi koji su, kako stoji u Evanđelju, „odstupili i više nisu išli s njime“. A sve je izgledalo tako obećavajuće. Dobar obrok, koji ih je nasitio, bili su zadovoljni i pomislili su da su (konačno) našli nekoga koji uistinu ima odgovor za njihove probleme i teškoće. Pomislili su kako će s njim (konačno) sve biti lakše.

Ali onda su shvatili da Isus nije onaj kojeg su oni očekivali. Ovaj traži stvarnu predanost, želi njihovo puno sudjelovanje. Nadali su se da bi Isus mogao učiniti njihove živote lakšima, sretnijima, s manje problema. Učinilo im se da bi njihovi životi mogli postati uzbudljivijima, uspješnijima. Ali sada njima, sve to zajedno, čini se poprilično teško.

I danas ljudi odbacuju ili napuštaju Isusa, jer je njega preteško slijediti, a u ovoj našoj kulturi sve što je teško nije ni dobro ni poželjno. Vjerovati u Isusa i prigrliti ga, kao svoj način života, u sebi nosi brojne izazove. I teške trenutke.

Teško je u ovoj znanstveno-tehnološko-informatičkoj eri ljudima vjerovati u ono što oni ne mogu vidjeti ili izravno iskusiti. Ljudima je teško baviti se duhovnim kada je samo materijalno na cijeni.

Biti učenik, sljedbenik Kristov, teško je bilo u Isusovo vrijeme, ali je teško i danas. I onda se je zbog toga glava gubila, a ista stvar je i danas.

Slaviti Boga svake nedjelje je teško. Toliko je drugih stvari koje odvlače i privlače našu pozornost i koje troše vikendom naše vrijeme. Šport, rekreacija, zabava. Često je teško ići nedjeljom u crkvu gdje uglavnom slušamo manje više iste propovijedi, a to nama ni malo nije zabavno.

Ustrajavati u življenju Božjih vrednota kada je u pitanju brak, seksualnost, poštenje, teško je, jer kultura u kojoj živimo konstantno napada sve te vrijednosti, pa kršćani postaju zbunjeni i pitaju se što je dobro, a što je zlo.

I onda kažemo, „Ma nije ni vrijeno moga truda. Sve je to – preteško. Idem ja dalje. Tu mi se ne stoji.“

Kada je većina ljudi, koja je pratila Isusa, zaključila da Isus ne nudi laka rješenja – otišla je. One koji su ostali Isus pita: „Da možda i vi ne kanite otići?“ Petar, ispred svih, odgovara: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.“

Ove Petrove riječi trebale bi nam otvoriti oči. Isus je put za upoznati Boga i put do vječnog života. Druge opcije s ovom nisu usporedive. Isus je rekao: „Ja sam put, istina i život.“ Na kraju sve ono lakše i privlačnije (kako se barem na prvi pogled čini) propada. Sve druge vrste kruha se pojedu ili uhvati plijesan i mi smo opet gladni.

Živjeti kršćanskim životom, kako to Bog od nas traži, uistinu je teško. Ostati uz Krista, ne napustiti ga nije lako. Ovo naše vrijeme se živi pod geslom: „Kako ćemo? A, lako ćemo!“

Ali ništa vrijednog u životu nije lako, pa tako živjeti kao dijete Božje uistinu nije lako – barem ne čitavo vrijeme. Naša vjera nam donosi svoje radosti i trenutke ljepote i mira, ali ponekad i križ trebamo ponijeti. Zato što živimo u nesavršenom i posrnulom svijetu, u svijetu koji s bori s grijehom i sa smrću, u svijetu koji ne funkcionira kako bi trebalo, mi patimo. I teško nam je.

Slijediti Isusa ponekad zna biti teško.

I zašto mi to onda činimo?

Zašto, barem neki od nas, ustrajavaju, ostaju i ne odlaze?

Mi to činimo zato što Isus ima riječi života vječnoga i dok put na kojem jesmo može biti (i jest) često težak, Isus nam je obećao kraj koji je iznad svega što smo u stanju i zamisliti.

I to je ono što je vrijedno težine i patnje, jer je to put u život vječni.

Zato ustrajmo uz Krista i hodimo putem vjerujući.

Vrijedi.

Ivica Ursić bpz.ba