Zašto Milanović izaziva Karamarka na javno sučeljavanje?

O čemu bi govorio Milanović na sučeljavanju sa Karamarkom, koje argumente ima, koje bi iznio? A imao bi što čuti, sjetite se što biste mu i sami rekli.

Na tipično svoj, a u diplomaciji i pristojnom svijetu nepojmljiv način, premijer Milanović “izazvao” je predsjednika HDZ-a na javno sučeljavanje. To je učinio u mom gradu, a na Split sam jako osjetljiv.

Ne samo da g. Karamarko ne može i ne smije prihvatiti uličarski “izazov”, nego taj Milanovićev potez stavlja točku na “i” njegove politike, rezultata i ponašanja. Zato ga vrijedi razmotriti, zbog njega, zbog izbora, ali najviše zbog nas samih.

Prvo, tako nepristojan “izazov” nitko pristojan i normalan ne može i ne smije prihvatiti. To treba jasno reći, i to treba reći ne samo g. Karamarko kao odgovor, nego i svatko od nas sam sebi.

Drugo, Milanovićeva poruka g. Karamarku jasan je potez očajnika. Nakon nebrojenihknockdowna koje je sam sebi zadao, u zadnjoj rundi, očajan, drhtav, natekao, blijed i obnevidio – htio bi zadati knockout. Druge šanse nema, razlika u bodovima prevelika je, i to ne toliko zaslugom Karamarka, koliko ponašanjem i rezultatima Milanovića. Njemu je preostala samo nada u knockout u zadnjoj minuti zadnje runde; to vidi i prosječan učenik višeg razreda osnovne škole kojega zanima šport na televiziji.

Njegov očajnički potez, međutim, potez je nepametnog i neodgojenog očajnika. Politički život i svi njegovi aspekti nisu kavanska svađa ni ulična tučnjava, nego stremljene ciljevima u koje čovjek vjeruje i pritom se oslanja na znanje, istinu, poštenje, dostojanstvo i pristojnost.

Milanović ništa od toga nije pokazao u svojemu mandatu. Nego upravo suprotno.

Znanje

Znanje on nema nikakvo ni o čemu o čemu vlada odlučuje. On nije ni poduzetnik, ni znanstvenik, nije turistički radnik, inženjer, učitelj, bankar, pa eto – čak ni policajac. U odnosu na diplomaciju, sam sebe je definirao kao propalog diplomata. Tomu se nema što dodati.

Istina

Kako se mogu povezati istina i premijer koji tvrdi da je uveo red u državi, a istodobno je više od svih i od svih vremena – povećao javni dug? Da ne ulazimo u pojedinosti i brojeve, on javni dug nije samo naslijedio od prethodnih vlada (kao što se brani), nego ga je povećao. Razlika između onoga što je zatekao i onoga što imamo sada – njegov je učinak. Taj se podatak krije.

Izgovorio je bezbroj laži (Perković, BDP, autoceste, krediti u francima, pomoć blokiranima … ne može se nabrojiti bez napora stručnjaka dobre memorije). Razina njegova poštenje se iščitava iz svega toga, ali i iz postupaka uhićenja i optužbi brojnih potencijalnih konkurenata u predizborno vrijeme. Imam dovoljno godina da znam što su staljinističke metode i da znam kako su uhićeni i ubijeni Hebrang i Stepinac, i – tisuće drugih. Bleiburg i Križni put nešto su drugo, iskorijenjenje, pa ih ovdje neću svrstati zbog pijeteta prema strahoti tragedije, ali – što je Goli Otok? Nisu li ono ljude zatvarali bez optužbe i bez ispitivanja kad je drug Tito dolazio u neki grad, neko područje? Koliko, kako, zašto? Neka odgovore obožavatelji demokracije i druga Tita, ali neka odgovori i Milanović – je li to isti rukopis kao tužbe i uhićenja njegovih oponenata u zadnjoj godini dana? Imena im neću nabrajati, jer ih svi znamo, ali hoću reći da su još svi na slobodi i da za glavninu nema ni optužnica… zar to nije jednako lažno i bijedno kao Grčićevo obećanje povišenja plaća u 2016.?

Poštenje

O poštenju njegovih suradnika, pa i bližih od njih, te njegovu odnosu prema tim djelima i nedjelima govori sve za onoga tko makar i površno ali objektivno prati političke događaje u Hrvatskoj.

Dječje laži o BDP-u: Grčić u njegovo ime bezočno kaže da će zbog povećanja BDP od 1,2 posto u jednom kvartalu ove godine dogodine povećati plaće – zar to nije uvreda zdravu razumu i uljuđenom shvaćanju javnoga govora? Što je Milanović napravio, točku po točku, neka kaže hrvatskoj javnosti, konkretno i jasno: mi ćemo šutjeti i pustiti ga da govori, ali znat ćemo što je rekao – prazne grčićevske blefove i laži, ili istinu. Što će mu Karamarko – zašto ne kaže NAMA? I onda neka ušuti, koliko može makne grč dosade, nervoze i mržnje s lica i – sluša naše odgovore, odgovore stručnjaka, Europske unije, radnika, sindikata, poljoprivrednika, obrtnika…

Što je bilo s autocestama, bilo je i s blokiranima, a bit’ će i s francima i, na primjer, s “otvorenim vratima” u zdravstvu. Tko i koliko plaća prekovremeni rad zdravstva za ta “otvorena vrata”? Je li to rečeno javnosti? To se mora reći u vremenu kada dugovi zdravstva postaju veći nego ikada.

Dogodine veće plaće, a večeras “otvorena vrata”: mučno mi je od bijede takvoga pristupa izborima! U odnosu na ljubav prema Hrvatskoj (domoljublje) taj pristup je jednako izdajnički kao “agresija na BiH”, “ustanak u Srbu” i “ustašku guju”… takvu štetu svojoj domovini zbog vlastitoga interesa da prevari narod da za njega glasuje može napraviti samo onaj koji za tu domovinu i njezine građane nimalo ne mari.

Dostojanstvo

Zna li Milanović uopće značenje te riječi? Njegov je govor ulični u stilu, nasilan u tonu, besmislen u logici i nepristojan u jeftinim, a grubim šalama koje ipak nikome nisu smiješne. Doduše, možda jesu bile dobre mladom ministru Bauku, koji ga je onda pošao oponašati i sadržajem šala, stilom, riječima i osmijehom, prikazao se kao sezonski konobar u kakvom kafiću na Makarskoj rivijeri, pa su ga ušutkali. Milanovićeva pristojnost je možda sadržana u njegovoj sposobnosti da za objedom vilicu drži lijevom rukom, ali pri jelu ga nismo vidjeli; gdje objeduje njegova je privatna stvar. Ali u javnim nastupima pristojna čovjeka jeza podilazi slušajući njegove rečenice i strahujući kakve će biti sljedeće.

Pristojnost

Kojim pravom i u ime čega, osim svoje pozicije s koje je upropastio državu, taj čovjek ima obraza pozvati na javni (ili privatni) dijalog? Kako se u odnosu na dijalog ponašao prema gospođi predsjednici, kako prema bivšem predsjedniku Josipoviću, kako prema 200 tisuća članova HDZ-a, kako prema novinarima (sjetite se razgovora s Mislavom Bagom na primjer)?

Tko je ikad vidio ili čuo da se netko kao Milanović ponašao prema predsjedniku države u kojoj živi, pače prekrasnoj predsjednici kao što je ima Republika Hrvatska?! Tko je vidio da se iole civiliziran muškarac tako ponaša prema dami? Da ružno i podrugljivo govori, da ucjenjuje, skriva se, rukuje se a okrene glavu, glas mu ječi mržnjom i nenavidnošću, oči svijetle zlom, govor tijela poručuje prezir, nadmoć i odbijanje…

Koliko ga je saveznika napustilo, koliko mu je ministara otišlo? To su takvi ministri da ih je najprije tjerao, pa se svađao, pa šutio o njihovim grijesima koji su otkriveni, pa ih je štitio… Jer da ih nije štitio, koji bi ostao na funkciji? A kojemu nije dosuđeno da je “bio” u sukobu interesa? A gdje je još ono što ja znam, što vi znate, a što nije dospjelo do Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, a Državnom odvjetništvu ni u snu da se ne nadamo?

Zna li itko priliku, makar i najmanju, kada je Milanović doista s nekim vodio dijalog koji je bio opušten, ugodan, pristojan, ljubazan i sadržajan?

Uostalom, upravo je on odbio poziv Tomislava Karamarka na razgovor i svaki dijalog… dakle upravo s tim istim Karamarkom kojega sada izaziva! Kladim se da njega stvarno Grčić savjetuje.

O čemu bi Milanović govorio na sučeljavanju?

O čemu bi govorio Milanović na sučeljavanju sa Karamarkom, koje argumente ima, koje bi iznio? A imao bi što čuti, sjetite se što biste mu i sami rekli. I onda zamislite (teško je, ali pokušajte!) da sluša, da ne upada u riječ, da izdrži dan i noć, a onda se prekrsti (može li to?) i ode u svoju privatnost, na pokoru i pokajanje. Jer za učenje, za popravak i javnu funkciju višu od javnoga bilježnika, Milanović više neće i ne može dobiti priliku.

Gospodin Karamarko nikako ne smije prihvatiti taj huliganski izazov! To više nije njegova osobna stvar, nego stvar svih njegovih potencijalnih glasača, pa i onih koji će glasovati za druge. Izbori se ne smiju tako prljati! To nisu Karamarkovi izbori, nego izbori svih građana Republike Hrvatske.

Ima li se o gospodinu Milanović što lijepo reći?

Ima. Da nema.