Naziv danaÅ¡nje kolumne u biti tipiÄan je oksimoron. JeziÄna figura u kojoj se spajaju dva nespojiva, kontradiktorna pojma. Gromoglasnost i tiÅ¡ina. Ali zar naÅ¡ Äitav zemaljski život nije jedan veliki oksimoron?
Gdje da nađemo svijet?
Gdje ćemo svijet Äuti?
Ne ovdje, tu nema dovoljno tišine.
T. S. Elliot
Toliko smo željeli sunce i ljeto, vrućinu i turiste, noćenja i eure, da smo se na kraju balade, od puste želje kako popraviti svoje materijalno stanje, odrekli mira i odmora, a prije svega – tiÅ¡ine.
Jedini zvuk kojeg želimo Äuti jest Å¡uÅ¡tanje razliÄitih novÄanica.
Jedan od fenomena modernog života svakako je – nestanak tiÅ¡ine. Danas je zagaÄ‘enost ljudskog okoliÅ¡a bukom jedno od velikih i prevažnih pitanja i problema koji se tiÄu svih nas.
Skoro da u urbanim sredinama viÅ¡e ne postoje oaze mira i tiÅ¡ine. Sve smo kontaminirali razliÄitim zvukovima, Å¡umovima, glasovima. TiÅ¡inu smo jednostavno protjerali. I ubili.
Sve nabrojeno uzima svoj danak. I to našoj duši.
Psiholozi tvrde da razvitak individualnosti i osobnosti zahtjeva produžena razdoblja samoće, razmiÅ¡ljanja i – tiÅ¡ine. Kršćanska tradicija jako puno drži do tiÅ¡ine kao duhovne discipline i kao namjernog napora izbjegavanja svakodnevne nesnosne buke, a sve kako bi se Äulo ono Å¡to nam buka nije u stanju pružiti. A tiÅ¡ina jest.
Danas su najugroženija djeca, jer se neki roditelji boje tiÅ¡ine i Äine sve Å¡to mogu da njihova djeca ne budu nikada bez nekog oblika zvuka oko sebe.
Susan Hill, engleska spisateljica, tvrdi da su naša djeca osiromašena, jer su im roditelji i društvo uskratili tišinu. Mi smo izdali svoju djecu, jer smo joj „konfiscirali“ tišinu.
Susan Hill objaÅ¡njava: „Tako je teÅ¡ko postalo pronaći oaze tiÅ¡ine koju mnoga djeca nikada nisu iskusila. PrilagoÄ‘avajući se neprestanoj buci, Äini se da smo se poÄeli bojati tiÅ¡ine. ZaÅ¡to? Bojimo li se onoga Å¡to ćemo otkriti kada stanemo licem u lice, sa samim sobom? U tiÅ¡ini? Možda tamo ne će biti niÄeg do velike praznine, možda ćemo otkriti da u nama niÄega nema, a i da niÄega nema ni izvan nas. Užasavajuća je to pomisao. Utopimo svoje strahove s malo buke, brzo.“
Ako danas, u nekom javnom prostoru, restoranu, prodavaonici, frizerskom salonu, zamolite zaposlene neka malo smanje razinu buke koja izlazi iz njihovih audio ili video ureÄ‘aja, primijetiti ćete nevjericu na njihovim licima, pa Äak i prijezir, jer je maltretiranje ljudi bukom, pa makar se ona i glazbom nazivala, danas postala najnormalnija pojava.
Susan Hill („Silence, please“, 2009) opisuje divote tišine.
„U tiÅ¡ini knjižnice, okretanje stranice, potez pera po papiru, razdvojeni su, razliÄiti zvukovi. Oni nam se sami predstavljaju, oni imaju osobnost. Oni su predivni. Nisu samo zvukovi prirode oni koji dobivaju na ljepoti postavljeni u kontekst tiÅ¡ine – svi su zvukovi lijepi.“
Susan Hill priznaje da je nemoguće postići potpunu tiÅ¡inu. Ona ima za cilj ne podvrgnuti djecu umjetnoj tiÅ¡ini, nego joj je cilj da djeca osjete prirodne zvukove kao darove. Zvukove zbog kojih trebamo ugasiti televizor kako bi ih Äuli.
„Ako se djeca ne nauÄe fokusirati i koncentrirati na tiÅ¡inu, njihovi umovi će se razmrviti i njihovi temperamenti postati će iritantni, njihova sposobnost upijanja znanja i njegovog prosijavanja, vrednovanja i gradiranja ne će se u cijelosti razviti.
ÄŒitanje knjige u tiÅ¡ini, promatranje kiÅ¡nih kapi koje polako klize niz prozorsko staklo ili gusjenice koja puzi po listu kupusa, pokuÅ¡aj osluÅ¡kivanja zvuka maÄke koja prede dok spava, postavljanje Äudnih pitanja, kao: „Gdje sve te boje odlaze noću?“ i Å¡pekuliranje o mogućim odgovorima, sve ovo se najbolje ostvaruje u tiÅ¡ini gdje maÅ¡ta može cvjetati i gdje se minijature života i svijeta oko nas mogu istraživati s najvećom pozornošću.“
Da, i mene zanima – gdje sve te boje odlaze noću?
Svi mi, ma koliko god godina imali, trebamo dar tiÅ¡ine kako bi zastali nad ovakvim pitanjima i kako bi konaÄno Äuli Å¡to nam sve to neprestana i nametnuta buka otima i krati.
I kako se boriti za svoj komadić tišine?
Dok piÅ¡em ove retke, vani se Äuje grmljavina. ÄŒini se kako će nadolazeća kiÅ¡a, praćena grmljavinom, konaÄno dovesti temperature zraka u jednu podnoÅ¡ljiviju razinu. Rujan to zaslužuje. Sanjam, već duže vrijeme, zvuk tihe kiÅ¡e koja hladi vreli zrak, kiÅ¡e koja pada ustrajno i natapa ispucalu zemlju. Za mene je to – tiÅ¡ina.
Ali bojim se da će priroda, koju smo doveli skoro do živÄanog sloma, svojim nemarom i svojom pohlepom, reagirati nasilno. Å panjolci kiÅ¡u u ovo doba rujna zovu „la gota frÃa“ – „hladna kap“ i ta kiÅ¡a zna biti rezultat mnogih nevolja i problema. To već tiÅ¡ina nije.
Eto to je ta dilema koja mi se nameće nakon Å¡to sam proÄitao tekst iz evanÄ‘elja po Marku. Sve do jedne razine i grmljavina i kiÅ¡a i vjetar za naÅ¡e su uÅ¡i ugoda, a već kada se ta granica prijeÄ‘e postaju smetnja i nevolja.
Isusu su doveli Äovjeka koji nije bio u stanju Äuti, a i mucao je. Znamo kako je priÄa zavrÅ¡ila. Jedna o brojnih u kojoj je Isus pokazao da je Mesija. Ali ljudi su željeli iscjelitelja, željeli su onog koji peÄe kruh i ribu, željeli su ovozemaljskog kralja.
Kad se Bog ne ponaÅ¡a sukladno naÅ¡im oÄekivanjima, planovima i idejama onda se mi pitamo, već pomalo i ljuti, „ZaÅ¡to Bog Å¡uti? ZaÅ¡to tiÅ¡ina? ZaÅ¡to gromoglasna tiÅ¡na s Božje strane? ZaÅ¡to Bog ne intervenira? ZaÅ¡to se ne oglasi?“
Svijet u kojem bi Bog neprestano intervenirao, kako bi sprijeÄio okrutnosti, nasilje, zla i opaÄine, bio bi svijet bez – tiÅ¡ine. Bez tiÅ¡ine u kojoj se možemo povezati s Bogom. Bio bi svijet neprestane buke i svijet bez – slobode. A svijet bez tiÅ¡ine i bez slobode je – besmislen.
Bog nam je podario moć biranja. Možemo birati između buke i tišine. Između zla i dobra. Između svijeta i Boga.
I Bog nikada ne Å¡uti. Bog govori u onoj tiÅ¡ini koju je ovaj svijet prognao. Božja tiÅ¡ina govori viÅ¡e od svih rijeÄi i zvukova ovoga svijeta.
To je gromoglasna tišina.
Čujemo li Božju tišinu?
Ivica Ursić bpz.ba
