Proljetos tijekom kratkotrajne albanske pobune u Kumanovu napisao sam tekst pod naslovom Granice. U tekstu, izmeÄ‘u ostalog, izražavam i bojazan u obliku pitanja: ”Otvara li to netko kopnena vrata rijeci imigranata ili zatvara mogućnost Turskog toka?”
Bilo je to poÄetkom petog mjeseca, danas, krajem devetog mjeseca, rijeka imigranata već je preplavila naÅ¡ teritorij, a granice, važnost kojih je i bila glavna tema teksta, postale su toliko porozne i propusne da ih zatvaramo samo tamo gdje bi inaÄe trebale biti propusne, to jest na graniÄnim prijelazima. Parola ”bez granica, bez nacija” u Hrvatskoj je već zaživjela.
Iako naÅ¡ premijer neuvjerljivo diže desnicu i glasom koji samom sebi ne vjeruje uzvikuje ”Hrvatska, Hrvatska!”, Hrvatska je trenutno u loÅ¡ijoj situaciji nego ikada od dana svoga osamostaljenja. Aktualna vlast sve je podredila predizbornoj kampanji, potezi posljedice kojih će se sudbonosno odraziti na sljedeća desetljeća povlaÄe se kalkulantski s ciljem da se neÅ¡to uÅ¡ićari u sljedećih nekoliko tjedana. Naknadno se to nesuvislo koprcanje proglaÅ¡ava planom A, planom B, planom C itd. Neki se pribojavaju da će vlasti ponestati raspoloživih slova, no za to nema bojazni budući da će i izbori biti za tridesetak dana. Uostalom, pretpostavljam da će svatko normalan te planove prestati pratiti nakon slova D.
Europska unija ponaÅ¡a se prema Hrvatskoj kao da joj nije Älanica, europski predstavnik u hrvatsko-srpskom sporu oko zatvaranja granice, koji bi zapravo trebao biti europsko-srpski spor je Hrvatska Älanica EU, zauzima srpsku stranu, Madžari se od nas ograÄ‘uju žicom, Bruxelles kalkulira kako bismo bili najpogodniji za tzv. hot spot ili sabirni centar za izbjeglice. Tako da je zapravo odnos EU prema Hrvatskoj viÅ¡e nalik odnosu imperijalnog centra prema koloniji nego odnosu prema punopravnoj Älanici asocijacije ravnopravnih država. Kao Älanovi EU osjećamo se jedino kada plaćamo Älanarinu, no to nije osjećaj koji bi ikoga zadovoljio ili ispunio ponosom.
Projekt brisanja nacionalnih granica i suvereniteta, kao i projekt nadomjeÅ¡tanja ostarjelog europskog stanovniÅ¡tva potentnim pridoÅ¡licama iz Trećeg svijeta nisu novi projekti, postoje već neko vrijeme i ne treba ih tražiti u opskurnim teorijama urote, dostatno je zaviriti u dokumente meÄ‘unarodnih organizacija, govore vodećih svjetskih politiÄara, filozofa, sociologa i drugih stavotvoritelja. Sam ulazak Hrvatske u EU bio je svojevrsni pristanak na takve projekte i njihovu provedbu. Osobito onakav ulazak na kakav je pristajala Hrvatska, a koji je najbolje ocrtan u Sanaderovoj devizi: ”Ulazak u EU nema alternative!” Osobno sam bio jedan od relativno rijetkih u hrvatskoj javnosti koji se tom i takvom ulasku protivio, ali to Å¡to vrijeme sve viÅ¡e pokazuje kako sam bio u pravu, ne raduje me. Naprotiv!
Sad smo tu gdje jesmo i valja spaÅ¡avati Å¡to se da spasiti. Prvo se treba rijeÅ¡iti aktualne vlasti koja se pokazala izvanredno umjeÅ¡nom i maÅ¡tovitom u nanoÅ¡enju Å¡tete Hrvatskoj. Drugo, potrebno je ponovo osvijestiti i uÄvrstiti granice, osobito one prema Balkanu. Treće, nužno je oživotvoriti PredsjedniÄinu ideju o uspravnici Jadran-Baltik. ÄŒetvrto, u nesigurnim vremenima treba se osloniti na vlastite snage i gledati vlastiti interes, Å¡to znaÄi ne Äekati da se naÅ¡i problemi rijeÅ¡e na razini EU jer nam njihova rjeÅ¡enja, ako ih i bude, gotovo sigurno neće odgovarati. Npr. budemo li u ovoj imigrantskoj krizi odustali od Äuvanja vlastitih granica i Äekali da to Europa nekako rijeÅ¡i, može se dogoditi da postanemo sabirni centar za imigrante, Å¡to bi naÅ¡u zemlju u relativno kratkom roku uÄinilo neprepoznatljivom i nepogodnom za ugodan i siguran život.
Možda će već u sljedećih pedesetak ili sto godina neki narodi nestati, neki novi nastati, svijet će se stubokom promijeniti. Ipak, oni tvrdoglaviji u oÄuvanju vlastite posebnosti sigurno će opstati. Primjer su nam Židovi. Oni su joÅ¡ tu, a gdje su svi oni silni narodi koji su ih osvajali i porobljavali!? A Å¡to će s nama biti, ipak ponajviÅ¡e ovisi od nas samih.
Damir Pešorda bpz.ba
