MARKO LJUBIĆ – ZORAN

Zbog stvaranja slike voÄ‘e na najnižim parametrima – kakvi su ‘marasi’, ‘bauci’, ‘grčići’, ‘grbini’ i ‘jovanovići’ – Milanović je od mladića koji je obećavao postao golemi teret danaÅ¡njoj Hrvatskoj i personifikacija najnižih standarda, koje je žestoko odbacivao dok nije sjeo u fotelju vlasti. Marko Ljubić

Iako su svi vodeći mediji sustavno sotonizirali Tomislava Karamarka, očito pokušavajući stvoriti što je moguće nižu usporednu i konkurentsku protuvrijednost Zoranu Milanoviću i protagonistima njegove vladajuće koalicije, činjenica je da realnoj ocjeni Milanovića nimalo neće pomoći to da je Karamarko ne znam kako loš. To nikoga ne oplemenjuje, niti činim boljim. Tako ni Milanovića.

Čak i da je Karamarko personifikacija svakoga zla, kako ga se predstavljalo i predstavlja, Milanoviću, ovakvom kakav je danas, to može pomoći ostati na vlasti, a ne da on bude bolji. Prioritetno je pitanje zbog toga, za sve medije i novinare danas, dva mjeseca uoči izbora – kakav je bio Milanović na vlasti? Što je ostalo nakon četiri godine?

Kada je svojedobno pobijedio na unutarstranačkim izborima u SDP-u, mladac između ostarjelih slonova bivše Komunističke partije, a kasnije ostatka neprebjeglih Račanovih reformiranih komunista, Zoran Milanović je kao veliko osvježenje, pa i svojevrsna nada, dočekan u hrvatskoj javnosti željnoj promjena na političkoj sceni.

Njegova nastupna izjava da je oduvijek birao društvo ljudi pametnijih od sebe, kako bi, s jedne strane relevantno provjerio svoje stavove i znanja, a s druge naučio svakoga dana nešto novo, u intelektualnim krugovima Hrvatske dočekana je s nevjericom i oduševljenjem.

Ta izjava je zapravo obilježilja njegov dolazak na političku i javnu scenu zemlje.

Psihosocijalni profil komunista i njihovih mrzitelja

U njoj je sadržano rješenje za manje više sve nevolje hrvatskoga društva, duboko inficiranoga izrazito destruktivnom mentalnom ostavštinom komunističkoga poretka, infekcijom koju su, što svjesno što nesvjesno, nosili u svom psihosocijalnom profilu milijuni Hrvata. Nije bila toliko opasna u liku i djelu visoke komunističke oligarhije i personalnih simbola bivšega poretka, jer je tamo bila očekivana i vidljiva. Opasnija infekcija zapravo je bila ona podmukla, koja se nije vidjela, koja nije bila očekivana, a bila je snažno prisutna u svijesti i psihosocijalnom profilu ljudi koji su s razlogom mrzili komunizam, nosili pečat njegove zloćudnosti na svom ili obiteljskom životu i društvenoj poziciji.

Ti su ljudi, često i u dobroj vjeri i s dobrim namjerama, pripisujući sebi društvena prava sudaca, a priželjkujući nekakvu vlast, zapravo polazili od logike da su oni prirodno bolji od onih koji su ih progonili, da je smisao društvene pravde samo u tome da umjesto njih – oni vladaju. A to je bila najteža zabluda i izvor velikih zala u suvremenom hrvatskom društvu, posebno u politici u kojoj je to vrlo vidljivo i društveno opasno.

Zoran Milanović dolaskom na čelo partije, simboličkog i formalnog nasljednika upravo tog režima i te društvene svijesti, tom izjavom najavljuje radikalan otklon od same esencije komunističkoga mentaliteta.

Nije mu bio problem povjerovati na osobnoj razini. Međutim, brzo se Milanović – svojevoljno ili prisilno – odrekao svog osobnog polazišta.

Je li to bilo zbog naslijeđene strukture realne moći u partiji, ili zbog osobnih ambicija i želje da čim prije zasjedne na vrh države, ili zbog čitavog niza stvari, teško je danas reći, ali sigurno ima svega pomalo.

Za učvršćivanje njegovog političkog statusa u partiji, Milanović se sa svojim najbližim suradnicima i ponekom jačom pozicijom u najvažnijim medijima poslužio pričom, svejedno je legendom ili istinom, da je on posljednja kadrovska želja i izbor umirućega Račana.

S obzirom da svaka struktura u Hrvatskoj upravo zbog naslijeđa komunizma počiva na sklonosti svojevrsnoj dinastičkoj ravnoteži, koja prije svega jamči opstanak naslijeđenim odnosima moći u rasporedu društvenoga utjecaja, bio je to nekoliko godina u samoj stranci vrlo jak oslonac Milanoviću.

Bez Bandića ne bi obnovio moć partije, ni u Zagrebu ni u Hrvatskoj

Dovoljno jak da izdrži sve poznate i nepoznate udare na svoju poziciju, te upravo brutalno odbaci nekoliko kadrovskih, a u biti duboko političkih stožera na kojima je počivala politička moć Ivice Račana i reanimacija bivšega SKH u suvremenoj Hrvatskoj. Treba napomenuti da je Račan snažno ojačao i postao politički relevantan u Zagrebu, kojega usprkos golemoj strukturi komunističke oligarhije nije mogao pokoriti bez javne legalizacije nečega i partijskog i hrvatskog. A to je bio Hercegovac Milan Bandić. Za pobjedu u Zagrebu, koja je bila temelj oživljavanja partije u cijeloj zemlji, bilo je važnije što je Bandić Hercegovac nego sve drugo što je imala tada partija i Bandić. Bandićem je Račan legalizirao partiju kao – hrvatsku, iako bez ikakva utemeljenja u liku i djelu Milana Bandića, već isključivo na ranije formiranom stereotipu, čija je praiskonska zadaća zapravo bila anatemizirati Hercegovce kao stereotipnu žilu kucavicu neslomljivoga hrvatstva. Iz tog stereotipa, s jedne strane, razvijala se detuđmanizacija, a s druge je na njemu počivala Račanova nova hrvatska partija. Uz preodjeveni ortodoksni komunistički internacionalizam, nova uporišta su joj počivala na hercegovačko – katoličkim promotorima, katolkinji Željki Antunović i novonastalom katoliku Bandiću, profesoru Ljubi Jurčiću, Leki, a jednak temelj te partijske legalizacije je bila i činjenica da su se u pravilu svi najortodoksniji novinari, nakladnici i agitpropovci bivšega poretka, izuzev Soroševa Ferala, već odavno uhljebili u redovima vladajućega HDZ-a, što je već uveliko izazivalo, prvo prigušeni, a kasnije i sve otvoreniji gnjev javnosti.

Slijed te nacionalne legalizacije SDP-a je zapravo trebao biti i Zoran Milanović, osobno neopterećen pripadnošću komunističkim oligarhijama, obrazovan, iznjedren iz hadezeovskih hodnika, a opet s osiguračem obiteljskoga naslijeđa komunističkoga oligarha.

Odričući se Bandića kao političke nakaze, o kojoj nije skrivao javnu gadljivost, Milanović je izgubio dio uporišta u Zagrebu, ali nije izgubio na vjerodostojnosti, niti na nekakvoj prohrvatskoj ili prokatoličkoj prepoznatljivosti, jer to Bandić, mimo stereotipa, nije nikada imao. To je izgubio kasnije, pogotovo dolaskom na vlast.

Tijekom razdoblja do izbora 2011. godine, Milanović je kadrovskom politikom sa svojim biljegom jasno pokazao da mu znanje, pamet, konkurentnost i univerzalne društvene vrijednosti nisu na prvom mjestu, naprotiv, da je spreman odreći se za svoju pozicijsku sigurnost i mir, principa izvrsnosti i znanja.

Odbacio i Linića, promovirao nove jurišnike – poslušnike

Sve više je postajao neupitni lider SDP-a, još uvijek tu i tamo trpeći naslijeđenu oligarhiju, posebno iz famoznoga riječkog partijskog kruga čija je personifikacija bio Linić, odgajajući upravo u blizini i na račun Linićeva utjecaja nove jurišnike odane isključivo – vođi. Kao primjerice Jovanovića.

Odbacujući navodno rigidne komunjare i bivše komunističke oligarhe, Milanović je na njihova mjesta doveo poslušnike, deset puta rigidnije od njih, u pravilu militantne antikatolike.

Pojavili su se niotkuda Maras, Bauk, Bernardić, Jakovina, Jovanović, jako je napredovala Opačićka, odnekud iz partijskoga podzemlja iznikao je Dragovan, a kadrovi kojima je cijeli životni politički put bio određen puzanjem pred gazdom i nasiljem nad društvom, kao što su Stazić i Jurjević, dobili su svoju satisfakciju nudeći zauzvrat bespogovornu poslušnost i rukoljub.

Partijski poredak počivao je na izrazito boljševičkom principu – nitko ne smije biti pametniji, ljepši, elokventniji ili popularniji od vođe. Milanović je to umjesto zabrana i gulaga radio kadroviranjem, birajući i fizički i mentalno inferiornije tipove u svoje najuže okruženje.

Tek kad je došao na vlast zorno su se pokazali svi nedostatci Zorana Milanovića. I, zorno je potvrdio svojim postupcima da je lagao najavljujući naciji kao svoj politički modus vivendi – znanje, izvrsnost, dijalog.

Ako je netko bio prinuđen odreći se taktički dijela svojih političkih principa, što je u politici ponekad znak vještine ili mudrosti, u trenutku kad je preuzimao vlast nije više imao razloga za taktiziranje.

Na vidjelo je izašla njegova komunikacijska zapuštenost, utoliko vidljivija uz neosporan talent, koji je komunikacijske vještine bez ikakvog napredovanja i usavršavanja tijekom godina sveo na improvizaciju, političko huliganstvo i incident u svakoj prigodi.

Odmah nakon dolaska na vlast, postalo je više nego kronično njegovo nepoznavanja biti društvenih vrednota hrvatskoga naroda, što se može pripisati njegovom podrijetlu iz zlatne komunističke oligarhijske mladeži i naslijeđenim nepovjerenjem u okruženje. To je manifestirao u svim prigodama, časteći svoj narod ružnim uvredama utemeljnim na teškim neistinama i krivotvorinama, kao što je bila, očito je Goldsteinova podvala tijekom prve njegove premijerske komemoracije u Jasenovcu, kada je hrvatskom narodu zalijepio etiketu utemeljitelja Holokausta u Europi.

Na svako pitanje, prigovor, sumnju, uzvraćao je nervozno, histerično i svađalački, do te mjere da više nije bilo ni jedne jedine autentične nacionalne vrijednosti ili institucije na koju nije divljački i uličarski nasrnuo. Od Katoličke crkve do predsjednice Republike.

Konačno s govornice može i – urlati članstvu!

U tim trenutcima zorno se očitovala, uz sve nedostatke i golema osobna nesigurnost Zorana Milanovića. Upravo je manifestacija agresivnosti bila najbolji znak te nesigurnosti. Što je bio nesigurniji, sve više je, s jedne strane, osobno pokrivao podmukle i prljave podvale i nasrtaje iz svoje okoline na nacionalni poredak, koje su zapravo razotkrivale svu bijedu njegove kadrovske politike i površnosti, a s druge strane, tražio je retoričko pokriće upravo u temeljnim idejama i filozofiji vrednota, koje je rušio.

Njegova fascinacija Biblijom, koju u pravilu neznalački i banalno koristi u svojim javnim eskapadama, njegova fascinacija domoljubljem i državnošću, zapravo su samo duboki izraz osjećaja pomanjkanja svih tih elemenata u osobnom životu i svjetonazoru. Njegovo snažno usmjerenje na domoljubnu i nacionalnu retoriku danas, vidljivo pogotovo u zadnjih nekoliko mjeseci, s eksplozijom na predizbornom skupu stranke u Zagrebu, nije lažno. On se usudio zagaziti na taj javni prostor nakon dugo vremena. Utoliko je njegova pomalo nekontrolirana energija i vika za govornicom pred kamerama i pogotovo partijskim članstvom razumljivija, što se toliko godina morao odricati onoga što je želio. Zoran naslućuje da mu makar i sumnjičavo jedan dio hrvatskoga naroda odobrava retoriku prema Srbiji i Vučiću, a vidi da mu u stranci bar do izbora nitko ne smije proturječiti. A na njega u njegovoj potpunoj preokupaciji Karamarkom ništa snažnije ne djeluje kao zabranjen teritorij, koji je HDZ ogradio kao isključivo – domoljublje. To je Milanoviću crvena krpa. Da mu Karamarko nešto zabrani ili prisvoji!?

Lijepo je što je to javnost mogla svjedočiti, loše je, jer je – prekasno. Utezi su preveliki, rezultati mandata katastrofalni. On se na čelu države i svoje partije u nedostatku elementarnih društvenih vrednota, sveo zapravo na javnog nasilnika, koji vlast koristi kao toljagu, koji demokraciju shvaća kao izborni proces i ništa drugo, a mudrost i znanje kao smetnju koja ograničava – vlast.

Samo lijenčina ne uči svakoga dana!

Iz djela njegovih odluka, odnosno političkih incidenata koji su obilježili njegov mandat, pri čemu po razornosti ističem bezuvjetnu odluku o pristupanju sankcijama protiv Assada i Sirije, zatim famozni lex Perković, profašističku kampanju protiv zahtjeva za ustavnom definicijom braka kao prirodne institucije na kojoj počiva društvo, vidljivo je također da nisu neutemeljene priče o tome da je neradnik i lijenčina.

Zapravo, vrlo su realne zbog svega navedenoga, makar on možda provodio 24 sata u kancelariji ili po sjednicama. Samo lijenčina ne uči svaki dan, samo je lijenčini moguće podvaliti lex Perković, a Josipović – Pusić osovina mu je podvalila taj zakon, samo je lijenčini moguće bespogovorno podvaliti sankcije Siriji, kojima je Hrvatska oštećena za milijarde dolara, samo je lijenčini moguće prodati spiku o Hrvatima kao izumiteljima Holokausta, samo je lijenčinama moguće dovesti se u poziciju javnoga jaukanja zbog toga što ih današnja Srbija ne razumije i ne prihvati, samo je lijenčinama imanentno da ih – nitko ne razumije.

A to je zakoniti preduvjet za sukob sa svima oko sebe. Naravno, svima koji nešto vrijede, jer poltroni se nikada neće sukobiti s pretpostavljenim, oni gaze one ispod sebe, stvarajući rasadnik poltrona, pred šefom puze, a kad padne – zabiju mu nož u leđa.

Zoran Milanović je uspio postati, od mladića koji je obećavao, što utjecajem partijskih labirinata, što naslijeđem, što duhom komunizma koji duboko determinira Hrvatsku i ondje gdje je naizgled neočekivan, a prije svega zbog stvaranja slike vođe na najnižim parametrima kakvi su „marasi“, „bauci“, „grčići“, „grbini“ i „jovanovići“, golemi teret današnjoj Hrvatskoj i personifikacija ne samo neuspjeha, već i najnižih standarda, koje je tako žestoko na samim početcima odbacivao.

Krajnje je uznemirujući politički program, koji počiva na plašenju nacije zločestim HDZ-om.