UPRAVO JE POČEO MALI TREĆI SVJETSKI RAT!

Zbigniew Brzezinski u ponedjeljak je izjavio kako su ruskom intervencijom ugroženi Bliski istok, američki nacionalni interesi i ugled SAD-a. SAD sada ima samo jednu opciju – silom natjerati Ruse da se povuku!

Na području u i oko Sirije stanje se sve više zaoštrava. Ali puno manje u vojnom nego u političkom smislu.

Što se vojnog stanja na terenu tiče, tamo je više-manje sve poznato. Rusija pojačava svoje zračne napade na glavna teroristička uporišta u sjeverozapadnom dijelu zemlje i uništava njihovu vojnu infrastrukturu i ljudstvo. Prema pisanju pojedinih arapskih medija, u protekla dva dana više od tri tisuće islamista pobjeglo je iz Sirije u Jordan, a taj će broj u narednim danima biti još i veći, u svezi predstojeće ofanzive ruskim oružjem osnaženih vladinih snaga na području regija Hama i Homs s ciljem ovladavanja prekinutom komunikacijom između ta dva velika grada od strane islamističkih postrojbi.

Novi vojni čimbenik bit će i pojačano aktiviranje američkih i britanskih zračnih snaga na sjeveroistoku Sirije i koordinacija vojnih djelovanja sirijskih i iračkih Kurda (jedinih preostalih američkih značajnijih saveznika na terenu) u borbi protiv ISIL-a.

Amerikanci ne namjeravaju prepustiti svoje pozicije Rusima bez borbe i zato planiraju revitalizaciju međunarodne koalicije pod svojim vodstvom. Međutim, tu se odmah postavlja logično pitanje – zašto to nisu učinili prije ulaska Rusa u „igru“? Također, sada odjednom ugroženi američki interesi (zašto to nisu bili ranije dok se „Islamska država“ poput karcinoma širila Sirijom i Irakom?), o kojima ovih dana bruje tamošnji političari i mediji, jasno ukazuju na to, da su u pitanju upravo oni – interesi, a ne želja za demokratizacijom Bliskog istoka, ljudskim pravima i sl.

Informacijski rat opasniji je od onog na terenu

Međutim, ono što puno više treba zabrinjavati od samog vojnog stanja na terenu (jer, ruku na srce, koliko god bili fanatično motivirani i dobro naoružani, islamisti realno ne mogu parirati ni ruskim ni američkim snagama ukoliko djeluju odlučno), jest upravo započeti informacijski rat između Zapada i Rusije. U prvom redu, njega karakterizira sve intenzivnija proturuska propaganda i sve veća usklađenost američkih i zapadnoeuropskih medija u osudi ruskih postupaka, u tolikoj količini da se stječe dojam kako su za nastalo stanje krivi Rusi i da u ovom sukobu treba navijati za islamiste. Nevjerojatno olako se u drugi plan stavljaju milijuni uništenih ljudskih sudbina, njihove migracije, krvavi noževi kojima su vjerski fanatici rezali glave kršćana i „krivovovjernih“ muslimana, uništavali crkve, samostane, spomenike kulture, čitave gradove iz doba drevnih civilizacija, poput Palmire i još previše toga. Tako i s nevjericom pročitah sinoć na teletekstu HTV-a vijest prema kojoj „Rusi i danas nastavljaju s napadima na pobunjenike…“ A još do jučer ti su „pobunjenici“ bili teroristi.

„Zaboravljaju“ ti isti mediji i papine višegodišnje vapaje za spas drevnih kršćanskih zajednica u Iraku i Siriji i njihove današnje hrabre istupe pred kamerama „nepodobne“ sirijske državne televizije, u kojima s križevima oko vrata, pred razrušenim ognjištima svojih domova i crkvi u ime vjere u Krista Gospodina kažu, kako nikada neće napustiti svoju vjeru, svoje domove i svoju zemlju. Te slike mi u Europskoj uniji ne možemo vidjeti. Ali kršćanstvo – gdje je ono danas u toj istoj Uniji? Isčezlo je poput, uostalom, i morala pod udarcima liberalnih eurokrata i mlakosti tamošnjih crkvenih autoriteta, obljutavilih poput pokvarene soli. Sve se to skupa skriva iza razarajuće geopolitike, iza koje pak stoji isključivo i jedino interes krupnog kapitala.

Netko će reći kako i Rusi, poput Amerikanaca, imaju u vidu samo svoje interese, a ne opće vrijednosti i ideale. To je vjerojatno i točno ali je činjenica kako nisu oni pokrenuli čitavo ovo bliskoistočno i sjevero-afričko ludilo. Rusi u Siriji desetljećima imaju svoju jedinu sredozemnu vojnu bazu i jasno je da im je to osnovni motiv za vojnu akciju. Ali braniti Rusima pravo na njihove interese kada u isto vrijeme to imaju i sve druge velike zemlje (i ne samo velike već sve, uključno i najmanje) bilo bi nekorektno.

Uzmimo jedan hipotetski primjer i usporedimo ga sa sadašnjim sirijskim: zamislimo da snažna Kina podržava radikalne japanske nacionaliste koji se bore protiv regularne vlasti u Tokiju i snažno se protive američkoj vojnoj nazočnosti na njihovom teritoriju. Pritom Amerikance smatraju vječnim neprijateljima zbog bacanja atomskih bombi na njihove gradove u Drugom svjetskom ratu (u stvarnosti, takvih je Japanaca možda i većinski broj, a u svjetskim diplomatskim krugovima je općepoznata stvar o kojoj se govori u tišini i koja kaže – američko-japansko prijateljstvo smatra se najbolje kamufliranim neprijateljstvom na svijetu). Bi li SAD u takvom scenariju mirno stajale sa strane i promatrale, ili bi pomagale središnjoj vlasti u Tokiju svim sredstvima te branile svoju vojnu bazu u Okinawi (zamislimo uz to, da im je ona jedina baza u tom djelu svijeta)? Odgovor je i više negoli jasan: Amerikanci bi vojnički uništavali japanske radikale usprkos kineskoj pomoći koju im ova pruža, a Kini bi ostale samo dvije mogućnosti. Povući se iz igre ili otvoreno vojno suprostaviti Amerikancima.

Upravo su ove dvije opcije SAD-u danas na raspolaganju u Siriji. Naravno, oni imaju i još jednu, koju će na kraju i izabrati (ako je suditi po započetom medijskom ratu koji će se u bliže vrijeme samo intenzivirati), a to je faktor vremena. On u sebi sadrži dva elementa: a) američki poziv na svesunitsku mobilizaciju protiv Rusije i Irana, upućen posredstvom svojih saudijskih vazala i njihovih radikalnih vrhovnih vjerskih vođa; i b) pružanje istima nužnu vojnu pomoć (po afganistanskom obrascu) i čekanje trenutka kada će ovi potući sirijskog predsjednika Assada.

U ponedjeljak su se dogodile dvije bitne stvari koje potvrđuju ovakav scenarij. Prva je, objava 40-ak islamističkih vojnih grupacija koje se bore protiv Assadovog režima o ujedinjenju i daljnjoj zajedničkoj borbi. Iako taj poziv nema realnu vojnu ni političku snagu (od svih tih skupina samo tri imaju ozbiljniji utjecaj na terenu, a ostale su posve beznačajne, a svoj potpis na ujedinjenje nije stavila ni nejaka ali na Zapadu toliko razvikana slobodna sirijska vojska) on ima nedvojben psihološko-propagandni karakter.

U istu kategoriju možemo svrstati i drugu bitnu stvar obznanjenu u ponedjeljak u saudijskom mediju Al-Arabiya, koja kaže kako je više od 50 znanstvenika i radikalnih sunitskih vođa iz Međunarodne udruge muslimanskih znanstvenika (bliske radikalnoj islamističkoj organizaciji „Muslimanska braća“), pozvalo muslimane na rat protiv Rusa u Siriji, na džihad i na nenapuštanje Sirije u slučaju opasnosti.

Ovaj drugi poziv ukazuje na više značajnih momenata: prvi je svakako taj, zašto on do sada nije bio upućen prema SAD-a kao predvodniku međunarodne koalicije za borbu protiv IS; drugi je, vidljiva zabrinutost zbog nastalog nereda i bježanja islamističkih snaga iz Sirije što samo potvrđuje učinkovitost ruskih zračnih napada, a negira američka izvješća o tome da se Rusi bore samo protiv Assadu oporbenih snaga, a ne „Islamske države“. Pritom se mora napomenuti kako navedeno udruženje blisko Muslimanskoj braći stoji iza najvažnijih radikalnih islamističkih grupacija u Siriji, poput „Jabhat al-Nusre“. Osim toga, radikalne sunitske vođe u Saudijskoj Arabiji ne priznaju niti državne granice (sva je zemlje Alahova) niti narode, a otprije pozivaju i na fizičko iskorjenjivanje sirijskih Alavita.

Američka opcija indirektnog sukoba s Rusima

Ta gore spomenuta opcija koja se zasniva na vremenskom čimbeniku i više-manje suptilnoj vojnoj pomoći islamistima protiv ruskih snaga u Siriji, u sebi nosi veliki sigurnosni rizik za preljevanje sukoba iz same Sirije na cijeli Bliski istok i Srednju Aziju, u prvom redu kroz sukob Saudijske Arabije i Irana (čiji su stavovi po pitanju Sirije dijametralno suprotni). To je vrlo opasno jer stvarnih instrumenta za njegovo sprječavanje više gotovo da i nema. Ti su instrumenti do sada bili američki utjecaj na jednu i ruski utjecaj na drugu stranu. Međutim, nastalim otvorenim sukobom glavnih svjetskih velesila na sirijskom prostoru, propali su i navedeni mehanizmi obuzdavanja eskalacije sukoba između sunitske predvodnice i šijitskog zaštitnika.

Da se preljevanje sukoba planira i na Srednju Aziju, potvrđuju i događaji na sjeveru Afganistana gdje se Talibani (ujedinjeni s ideologijom „Islamske države“ i koji, usprkos dugogodišnjoj nazočnosti NATO snaga i međunarodne koalicije, već nadziru više od polovice ukupnog teritorija juga i istoka te zemlje) u borbama s vladinim snagama opasno približavaju granici sa Tadžikistanom. Tadžikistanski mediji jučer su objavili informaciju kako se očekuje izbijanje islamista na granicu dviju država koje oni ne priznaju, zbog čega je vlada u pogranična područja prebacila 70 posto svojih ukupnih vojnih efektiva i, kako kaže, talibane je spremna u potpunosti poraziti. Međutim, osnovno je pitanje, kako se prema radikalima odnosi lokalno stanovništvo te zemlje budući da su vlasti prije godinu dana zabranili djelovanje glavne oporbene političke snage koja je istupala s pozicija radikalnog islama. Međutim, u susjednom Kirgistanu, u strahu naroda pred prijetećim bliskoistočnim islamizmom, premoćnu su pobjedu na nedjeljnim izborima osvojile proruske političke snage.

Ovdje moramo pridodati i jučerašnji dolazak afganistanskog potpredsjednika i legendarnog generala iz doba borbe protiv sovjetske okupacije Abdulrashida Dostuma (bivšeg suradnika Muhameda Nadžibullaha do njegovog svrgavanja) u čečenski glavni grad Grozni. Tamo se sastao s čečenskim predsjednikom Kadirovom, formalno zbog iskustva koje ovaj ima u borbi protiv islamskog terorizma. Međutim, Dostum je već prije nekoliko dana otvoreno izjavio kako će od Rusije zatražiti konkretnu vojnu pomoć u naoružanju afganistanskih postrojbi na sjeveru zbog borbe protiv rastuće snage talibana. Sam Kadirov je još dan ranije izrazio i spremnost elitnih čečenskih postrojbi za odlazak na sirijsko bojište protiv islamista ako bude potrebe.

U prilog mojoj tezi da se stanje na Bliskom istoku radikalizira novom američkom strategijom konfrontacije s Rusijom, a ne samom ruskom intervencijom, ide i jučerašnja izjava Zbigniewa Brzezinskog, poznatog geostratega i bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Jimmyja Cartera koji kaže, kako su ruskom intervencijom ugroženi Bliski istok, američki nacionalni interesi i ugled SAD-a u toj regiji ali i šire. On kaže kako SAD sada ima samo jednu opciju – silom natjerati Ruse da se povuku! Pritom odmah nudi i način, a to je – „razoružati“ ruske postrojbe u Siriji kroz „geografsku blokadu“ (onemogućavanje njihove opskrbe iz Rusije). Ali ostavlja i drugu, kako kaže bolju opciju, a to je nagovoriti Rusiju da uđe u zajedničku koaliciju pod američkim vodstvom.

Jasno je da od zajedničke koalicije ništa biti neće, a blokada ruskih pomorskih ili zračnih snaga koje preko Iraka dopremaju pomoć u Siriju značila bi vjerojatni direktan sukob nuklearnih sila te bih ga zato isključio. Brzezinski ovakvom izjavom vjerojatno ima za cilj stvaranje dodatnog proturuskog raspoloženja u američkoj i europskoj javnosti, ali želi i otupiti oštricu ruskih napada podižući element straha od izbijanja sukoba s SAD-om na kritičnu razinu.

Budući kako je ovih dana postalo jasno da je grupacija neokonzervativaca definitivno prevagnula na američkoj političkoj sceni, ono što će u doglednoj budućnosti vjerojatno dogoditi jest daljnja američka radikalizacija sukoba u Ukrajini i rastezanje ruskih diplomatskih i vojnih snaga na što više strana.

Budući da Rusija ni po pitanju Sirije, a ni po pitanju eventualne vojne eskalacije sukoba u Ukrajini nema previše manevarskog prostora a da pritom ne ugrozi vlastitu sigurnost, pa i opstojnost kao čimbenika na globalnoj sceni, veliko je pitanje u kom će se smjeru stvari dalje odvijati. Međutim, važno je naglasiti jedan novi element u odnosu na hladnoratovsko doba: Rusija na terenu više nije usamljena kako je to bio SSSR u afganistanskoj avanturi. Njoj danas, uz regularnu sirijsku vojsku, bokove drže i Kina i Iran (a potporu joj pruža i glavna arapska zemlja Egipat, dok ju Jordan i Izrael nisu i neće službeno osuditi), a i stabilnost muslimanske zajednice unutar Ruske Federacije u kojoj dominira tradicionalni islam danas je kudikamo na višoj razini od one 90-ih godina prošlog stoljeća.

Slobodno možemo konstatirati kako je bitka za vječnu američku dominaciju ili koncepciju multipolarnog razvoja svijeta upravo ušla u svoju novu i puno opasniju fazu.

Danas više nema ni jednog analitičara koji sa sigurnošću može predvidjeti što će se u svijetu dogoditi već samo za mjesec dana, a kamoli dugoročno. bpz.ba