Svodeći kompletnu stranaÄku i politiku cijele desnice na osobni teren, Karamarko je potpuno ranjiv upravo zbog percepcije koju su o njemu, na temelju njegove karijere drugoga Äovjeka iz sjene, stvorili mediji. A Milanović bježi od golemih greÅ¡aka nevjerojatno razornog mandata, koje su prekrivene oÄekivanim fajtom dvojice glavnih protagonista
Marko Ljubić
Tomislav Karamarko je živi primjer kako je teÅ¡ko prijeći iz dugogodiÅ¡nje sjene na svijetlo dana. Ili, kako je, ako je uopće moguće, od vjeÄitog drugog postati – prvi.
Kada netko tko je izgradio karijeru pažljivo osluÅ¡kujući i operirajući kljuÄnim informacijama u zemlji ulazi u posrnulu stranku ili pristaje uz gubitniÄki tim, priliÄno je razumno oÄekivati da taj netko nije budaletina kojoj su odanost i principi na prvom mjestu osobne i politiÄke karijere. Drugo, oÄekivati je da vrlo vjerojatno ima jasne ciljeve i koristi savrÅ¡en trenutak preuzimanja jedne tvrtke u steÄaju, na duže staze.
Linić je tu operaciju nazivao predsteÄajnom nagodbom, Å kegro i Valentić su to nazivali pretvorbom, a Å kreb, ondaÅ¡nji guverner HNB-a, dokapitalizacijom banaka, koje je nakon toga bilo lako preuzeti jer je percepcija bila da su – nevjerodostojne.
Tako je i Karamarko naizgled hrabro preuzeo nevjerodostojnu stranku.
Tomislav Karamarko u hrvatskoj je javnosti Äovjek iz sjene. To, Å¡to steÄenim refleksom nacije, koja je desetljećima za vrijeme komunizma tu sjenu osjećala i na podnevnome suncu, ali joÅ¡ i viÅ¡e tijekom mrkle noći, Å¡to prirodnim i egzistencijalnim refleksom Äovjeka koji se ravna prema okruženju vidom, sluhom i razumom, u startu svakoga snažno opredjeljuje naginjući ka negativnoj percepcijiji i dokazivanju – nevinosti, njegov je, a prije svega HDZ-ov, golemi politiÄki uteg kod obiÄnoga Äovjeka.
Najbolje se to vidjelo odmah po preuzimanju stranke, kada je s lijevoga spektra od prorežimskih medija pokrenuta orkestrirana i vrlo minuciozno osmiÅ¡ljena kampanja, koja je tog Äovjeka smjesta svrstala na krajnje negativnu stranu druÅ¡tvenoga spektra, Äime se, s jedne strane opravdavao svaki i najteži promaÅ¡aj i namjerna svinjarija aktualne Kukuriku koalicije, a s druge strane, unaprijed, uz sve nataložene stvarne i izmiÅ¡ljene grijehe HDZ-a, cijeli taj pokret i hrvatsku konzervativnu scenu držala podaleko od svake mogućnosti preuzimanja vlasti.
Najmanji bi bio problem za hrvatski narod to Å¡to eventualno takav Karamarko ili njegova stranka ne bi bili, ili trenutno, ili nikada, na vlasti. Ne bi bio problem Äak ni da potpuno nestanu s politiÄke scene, da je bilo moguće od realnoga desnog ili konzervativnog potencijala u naciji, te tinjajućega otpora, stvoriti snažnu konzervativnu politiÄku alternativu aktualnom poretku.
S obzirom da nije bilo moguće do sada ni stvoriti, ni zapoÄeti razvijati takav alternativni pokret, neku vrstu hrvatskoga nacionalnoga preporoda, HDZ i njegov lider su ostali, kakvi su god, jedina nada naciji da će se bar minimalno osloboditi neokomunistiÄkoga pritiska, anacionalnih politika i da će se steći barem uvjeti za pokuÅ¡aj definiranja autentiÄne nacionalne politike u Hrvatskoj.
Je li to realno i utemeljno oÄekivanje?
UÄinci upornog Karamarkova rada na terenu
U prirodi je ljudi koji su karijeru razvijali neposredno uz politiÄku moć da tu moć svakim danom sve viÅ¡e koriste za svoje potrebe, tiho i uporno, stvarajući vlastite strukture, arhive, spoznaje i Äinjenice, Äineći ju dužnikom iskljuÄivo sebi. Pogotovo je to refleks Äovjeka, koji je za razliku od Milanovića i ostalih politiÄara iz nekadaÅ¡nje zlatne komunistiÄke mladeži, sam morao osvajati svaki pedalj horizonta, u nekoj vrsti divlje utrke za zemlju na Divljem Zapadu.
Zbog toga je Karamarko, svjestan stanja u kojemu se nalazi stranka, ali i svjestan slabosti nacije na HDZ, zbog zasluga u stvaranju suvremene hrvatske države i svjestan kampanje koja se protiv njega vodi, napravio jedino Å¡to je vjeÅ¡t Äovjek mogao – usmjerio se na reanimaciju tog golemog mehanizma, uÄvršćujući svoje vodstvo i stvarajući strukturu potpuno ovisnih i odanih ljudi oko sebe.
To je bio njegov viÅ¡egodiÅ¡nji terenski rad, Äiji su se uÄinci vidjeli na nekoliko prethodnih izbora. Problem je Å¡to europarlamentarni i lokalni izbori nisu usporedivi ni sadržajem, ni znaÄajem s predstojećim parlamentarnim.
U toj križaljci tijekom nekoliko godina otpali su mnogi nastali za vrijeme Sanader-Kosor vladavine iako imaju vrlo pozitivnu percepciju javnosti, kao Plenković recimo, a ostajali su ljudi, kao Jandroković, koji su bili spremni pred oÄima nacije na najljigaviji naÄin nasrnuti na dojuÄeraÅ¡nje skrbnike, pa i politiÄke roditelje. Prva velika pogreÅ¡ka Tomislava Karamarka.
To nije sluÄaj, niti posljedica osobnoga odnosa izmeÄ‘u ljudi, to je naÄelni pravac kadrovskog, a time presudnog politiÄkog djelovanja Tomislava Karamarka.
Informacije koje stidljivo dopiru u javnost o njegovim tajnim paktovima s notornim komunistiÄkim fosilima kao Å¡to je Drago Hedl, zatim otpadnicima Kukuriku pokreta, dobile su svoj nastavak i javnu potvrdu u provaljenom pismu, razgovoru ili Äemu već, Marijana Hanžekovića sa svojim novinarima, koji nesumnjivo potvrÄ‘uju nekakav tajni pakt njegovog oligarhijskog kruga ljudi i njega osobno s Tomislavom Karamarkom.
Loša Karamarkova savezništva za podjelu plijena
Na tom putu prema izlasku na svijetlo dana, vidljivo je da nema već duže vrijeme suradnje s nacionalno potentnom udrugom „U ime obitelji“, bez obzira Å¡to ni oni nisu osloboÄ‘eni svojevrsnog sektaÅ¡enja, nema snažne suradnje s desnim spektrom, koji je nositeljica hadezeovih pobjeda na dvama europalmanetranim izborima Ruža TomaÅ¡ić okupila oko sebe, ali ima slaganja najrazliÄitijih savezniÅ¡tava od kojih nacija može oÄekivati samo raspodjelu plijena.
Čovjek koji je život proveo u sjeni, izlazeći na svjetlo dana nužno ostane zaslijepljen šarolikim svijetom, kao nekada mi pred austrijskim izlozima.
Iako kompletna javnost, Äak i i kavanska, nepogreÅ¡ivo zna bolne toÄke Kukuriku vlade, iako svatko u zemlji zna toÄke na kojima je moguće potpuno sahraniti svaki neokomunizam i jugofilstvo ili novi regionalizam u Hrvatskoj, Karamarko se neće usuditi zagaziti na taj teren.
Javno i politiÄko uporiÅ¡te za to će naći u nametnutom javnom stavu kako su to fikcije i nepostojeći problemi, otprilike kao Å¡to je sa stanoviÅ¡ta zla nametnuto ismijavanje postojanja Sotone.
Ne radi se tu o njegovom osobnom izboru, takvi bi ljudi zagazili i u drek radi ostvarivanja politiÄkih ambicija, pogotovo kada im je utakmica koju igraju priliÄno presudna za nastavak karijere. Radi se jednostavno o tome Å¡to nemaju snage ni moći skinuti nametnute okove, niti se na takvom, novom terenu snalaze, Å¡to je njima istoznaÄnica nesigurnosti i golemog rizika. A ljudi iz sjene nikada ne preuzimaju rizik.
Jednako dobar “kadrovik†kao i Milanović!
Karamarko je sukladno svojoj karijeri do preuzimanja stranke oko sebe okupio ljude koji niti smrde niti miriÅ¡u, nekarizmatiÄne osobe koje su cijeli životni vijek provele Å¡uljajući se hodnicima moći i Äekajući svojih pet minuta. Tu se potpuno izjednaÄio s Milanovićem, a rezultate takve Milanovićeve kadrovske križaljke, kojoj treba dodati razorni koalicijski potencijal Vesne Pusić i duboko uvaljenu Å¡apu podmukloga Ive Josipovića, zorno smo svjedoÄili zadnje Äetiri godine.
Nije malo pametnih ljudi s kojima tu i tamo komuniciram, koji su gledajući u nevjerici što vladajuća koalicija radi hrvatskome narodu svakog dana svoga mandata i to sustavno, na svim elementima društvenosti i državnosti, nadu nalazili u tome da će takav pritisak, takav udar na ponos i dostojanstvo nužno izroditi – odgovor. U stilu Njegoševoga „udara i iskre u kamenu“.
OÄekivalo se da će Karamarko to iskoristiti, ali nije on tip i profil Äovjeka koji će zapaliti iskru. Jednostavno takvi se boje vatre, otprilike kao i sunca, jer razotkriva mrak, a oni su najsigurniji u mraku.
Nije se Karamarku bilo lako otrgnuti ispod nametnutoga samara o famoznom gospodarskom programu. Smisao te politiÄke finte, koju je vladajući poredak lako nametnuo preko kontroliranih medija, jer su egzistencijalne teÅ¡koće milijuna ljudi sve vidljivije i svakodnevnije pa je imala snažno uporiÅ¡te, jest u tome da se potpuno zabrani javno ÄaÄkati po temeljnim razlozima upravo takvog gospodarskog stanja. Izuzetna je politiÄka drskost, koju će analitiÄari protumaÄiti i kao promotivnu genijalnost, svoje slabosti i neuspjehe uzeti kao prednosti u politiÄkoj utakmici.
SDP-ove svinjarije i HDZ-ov Äarobni Å¡tapić
Katastrofalni rezultati aktualne vlade – vjeÅ¡to skriveni u svemu, a banalno vidljivi u gospodarstvu – zapravo su im postali glavna osnovica javnoga pritiska na Karamarka. Umjesto da se od njih snažnom kampanjom traži izvješće o rezultatima rada, od HDZ-a se traže odgovori i rjeÅ¡enja njihovih svinjarija, pri Äemu je HDZ loÅ¡ ako nije ponudio Äarobni Å¡tapić, a aktualna vlada po definiciji dobra jer nema potrebe mijenjati neÅ¡to, ako onaj tko dolazi nema bolje rjeÅ¡enje.
Smisao te finte je da se u predizborno vrijeme uÄ‘e bez analize temeljnih politiÄkih poremećaja u kojima bi i moćna njemaÄka industrija, poljoprivreda, znanost, kultura ili sport brzo propali, te da se stvari svedu na cjenkanje ili banalnu trgovinu tko viÅ¡e mrvica može ponuditi, kao na tržnici.
Karamarko je nasjeo na to, jer sumnjam da on i njegovi najbliži suradnici te njihovi analitiÄki timovi razumiju razornost udara na nacionalni identitet, najviÅ¡e zbog straha izlaska iz nametnutih okova antifaÅ¡izma, zbog nesposobnosti jasnoga gledanja na svjetlu dana i konaÄno, zbog trajnog, već desetljećima ubrizgavanog straha od ustaÅ¡izacije Hrvatske i odricanja od famoznog antifaÅ¡izma.
Jer, koje god pitanje koje izravno udara u samo srce svih nakaznih steÄevina ovakvog politiÄkoga poretka i razvijenih do savrÅ¡enstva u odjeći banalizirane demokracije bilo tko postavi, smrad koji prokulja kao lava iz njega pokriva se urlanjem o faÅ¡izmu i strahom od ustaÅ¡izacije.
Karamarku je golemi uteg oko vrata njegova kadrovska križaljka, pri Äemu primarno ne mislim Äak niti na politiÄke protagoniste njegove koalicije ili stranke, već na pozadinu, Äiji se zastraÅ¡ujuće neinventivan rukopis vidi na svakom detalju kampanje. Tolike greÅ¡ke su rijetke kada se Äak i namjerno smiÅ¡ljaju.
U javnosti se stvara mit o genijalnosti Milanovićevih ameriÄkih savjetnika, ponajviÅ¡e zbog toga Å¡to je karakteristika provincijalnoga duha uvažavati sve strano, sve bijelosvjetsko, iako se u biti njihova rjeÅ¡enja svode na detalje i planove koje svaki priuÄeni i koliko toliko objektivni hrvatski Äovjek vidi jasno kao dan i zna ih definirati. Za veliÄine nastale na nakaznoj politiÄkoj strukturi u Hrvatskoj jedini su ekvivalenti Amerikanci, Britanci i Srbi. Njihova genijalnost je u nametnutoj hrvatskoj provincijalizaciji.
Savjete za glatku pobjedu može dobiti u svakom kafiću u Hrvatskoj!
Karamarko je savjete za glatku pobjedu na ovim izborima mogao dobiti u svakom kafiću u Hrvatskoj.
Dopustio je da mu potpuno gubitniÄka politika, kojoj su Äak i najtvrdokorniji poklonici tijekom zadnjih godina poÄeli okretati leÄ‘a kao crknutoj mrcini pored puta, nametne predizbornu kampanju na osobnom terenu, gdje nepotvrÄ‘eni lider Zoran Milanović, osloboÄ‘en svih oÄekivanja, Äak i oko sebe, nameće svakodnevno igraonice u kojima Karamarko baulja svodeći cijelu kampanju na osobni teren.
Vidljivo je da je inaÄe zastraÅ¡ujuće ohola i taÅ¡ta Vesna Pusić disciplinirano prihvatila tu igru. Nema je na vidiku.
Koliko se god Karamarko trudio pobjeći od Milanovića, podvaliti mu Jandrokovića ili sliÄne tipove, upravo svojom neinventivnošću i liderskim nedostacima svakim je danom sve viÅ¡e na tom terenu, koji Milanović privodi na – osobni dvoboj. ToÄno u podne.
Svodeći kompletnu stranaÄku politiku i politiku cijele desnice na osobni teren, Karamarko je potpuno ranjiv upravo zbog percepcije koju su o njemu na temelju njegove karijere drugoga Äovjeka iz sjene, stvorili mediji. A Milanović bježi od golemih greÅ¡aka nevjerojatno razornoga mandata, koje su prekrivene oÄekivanim fajtom dvojice glavnih protagonista.
SvoÄ‘enje predstojećeg izbora na biraliÅ¡tu na dvojbu tko je prihvatljiviji ili bolji, Karamarko ili Milanović, priliÄno je siguran pravac na kojem Karamarko potpuno amnestira zastraÅ¡ujuće uÄinke Milanovićevog mandata, a sve potencijale, Äak i fikcije, koje HDZ nosi svojom simbolikom – ostavlja kod kuće. Milanović je time politiÄku katastrofu koju je napravio i koju će morati nastaviti ako pobijedi, jer Vesnu Pusić ne može kontrolirati kao koalicijskoga partnera, sveo na izbor s kim je ugodnije popiti kavu. S njim ili s Karamarkom? U tom odnosu snaga, koji će na biraliÅ¡tima potpisati oko dva milijuna i neÅ¡to sitno hrvatskih državljana, Äak je moguća, iako malo vjerojatno, pobjeda Tomislava Karamarka, ali to neće biti poraz Kukuriku politike koja ostaje ozbiljno zlo u njedrima hrvatskoga naroda.
ÄŒak ni takav rasplet dogaÄ‘aja neće biti – povijesno presudan. OÄito je već danas, da Hrvatska nije joÅ¡ dodirnula dno, to tek predstoji, a nikakav navodni rast o kojemu trabunjaju GrÄić i sliÄni tipovi nije plod njihove politike ili stabilnosti politiÄkoga poretka, jer je njihova politika ubila sve Å¡to se ubiti moglo, gdje rijetki, kao i u afriÄkim plemenima, postanu imuni i prežive. Sve dok se ne najave radikalne promjene i ne promijeni razorni politiÄki poredak u Hrvatskoj, Hrvatska će zaostajati, Å¡to je Äak i usprkos rastu – pad. Da bi to ostvario, Karamarko mora na biraliÅ¡ta pokrenuti milijun i pol ljudi, koji će ostati kod kuće ako im se ne kaže Äarobna rijeÄ. A nju Milanović ne može i ne želi reći.
