Sjajni manevar u kojemu su Milanović i Karamarko bili samo pozivnice novinarima i medijima, pri čemu su i oni najskloniji Milanoviću morali pustiti u eter izjave pozvanih eksperata, zasjenio je sve što sam vidio na javnoj i političkoj sceni godinama.
Autor Marko LJubić
Nakon današnjih razgovora kod Predsjednice, Milanović kaže: „Ja u Ustavu vidim puno stvari koje ne pišu, a trebale bi…. Predsjednica je prisegnula na Ustav. I ja sam među autorima Ustava. Ako na nešto prisežeš, presumpcija je da ti je jasno na što si prisegnuo. I ne trebaju mi nikakvi neformalni razgovori da bih se zaštitio“.
Zatim nastavlja: „ Mi smo u Ustavu razradili sve moguće procedure. Što se događa ako ne bude mandatara? Što ako nitko nije ispunio taj strogi uvjet od 76 potpisa? Ako to ne piše, onda toga nema, onda Sabor donosi odluku…. Ja još nisam našao u Ustavu kategoriju ustavnih stručnjaka.“
Profesor Lauc ističe da ni jedan Ustav ne može imati odgovore na sva pitanja pa ga se ni ne može interpretirati isključivo i separatno čitanjem nekog članka ili stavka izvan ustavnoga konteksta. Lauc kaže: „Ustav je cjeloviti dokument i mora se tumačiti kao cjelina, pojednostavljeno da se svako određenje podvede pod najviše vrednote ustavnog poretka“.
Bi li u normalnim okolnostima trebalo nakon ovog stava profesora Lauca koji su podržali svi najveći ustavni stručnjaci u zemlji, obrazlagati bilo što više?
Ne bi. Nikako ne bi. A, opet, mora se.
Razlog?
Pa razlog je to što nigdje u svijetu nema predsjednika vlade ili države koji na ovakav način godinama tumači najvažnija državna i politička pitanja i opstaje na vlasti.
Kako je moguće ovakvo Milanovićevo ponašanje?
Isključivo s pozicija sile, odnosno svijesti o koncentraciji moći, te zbog strahovitih suprotnosti u samoj esenciji hrvatskoga društva. Nije problem Milanovićevo tumačenje, jer bi se u normalnim okolnostima struka bavila njime, problem je sedamsto tisuća glasova koje je dobio nakon takvih tumačenja.
U čemu se ogleda Milanovićeva moć?
Najviše u medijima koji presudno utječu na stavove javnosti.
A upravo je danas doživio lekciju na medijskom terenu i to pred nemoćnim medijima pod njegovom kontrolom.
Da vidmo kako.
Njegova bezobraština je bila očekivana kao i uvijek. Milanović ide toliko daleko da pokušava obavezati Predsjednicu činjenicom da je „on pisao Ustav“ i da je ona „na to prisegnula“, što bi valjda trebalo značiti samo jedno – prisegnula je na ovo što ja govorim.
Sumnjam da bi taj argument bio valjan i Fredu Matiću.
„Ako na nešto prisežeš, presumpcija je da ti je jasno na što si prisegnuo. I ne trebaju mi nikakvi neformalni razgovori da bih se zaštitio“ zaključuje Milanović. Prvo nastoji reći da Kolinda Grabar Kitarović nije bila svjesna na što se obavezuje prilikom prisega za predsjednicu Republike.
To je nevjerojatan bezobrazluk i teško urušavanje svih temeljnih elementa pristojne komunikacije, do te mjere da je nužno postaviti pitanje – smije li se takva razina opće kulture tolerirati u vrhu nacionalne politike.
Naime, navikavajući se na takav standard, nužno se urušava svaka društvena struktura i prijeti uvođenjem najprimitivnijih oblika društvenoga funkcioniranja kao pravila ponašanja.
Drugo, jasno šalje poruku o nepotrebnosti stručnjaka i savjetovanja o najvažnijim državnim pitanjima, pri čemu se služi krajnje neinteligentnim primjedbama da nema ničega ako ne piše u Ustavu. Preporučam Milanoviću i svima koji misle da je njegova primjedba inteligentna sjajni film „Malo dobrih ljudi“ i scenu kad Tom Cruise traži od priprostog marinca da mu pokaže gdje u pravilu postrojbe piše da jedu tri puta dnevno i da imaju restoran. Marinac je naime tvrdio da ne postoji „šifra crveno“ obrazlažući to činjenicom da te šifra nema u pravilniku. Na isti način na koji Milanović tumači Ustav. Milanović je nevjerojatnom primjedbom da „ustavni stručnjaci ne postoje u Ustavu“ doslovno političku komunikaciju i znanje sveo na razinu američke filmske vojničine i najniže razine fiškalizacije.
Šef SDP-a očito misli da on jedini ima pravo na tumačenje Ustava i načina funkcioniranja državnoga poretka. Za to mišljenje on ne koristi znanje, logiku ili savjete pametnih ljudi. Njemu je po svemu jedini argument moć pozicije ili naslijeđeno pravo avangardizma bez propitkivanja. Zbog toga je toliko puta reletivizirao ulogu Ustavnog suda. Problem je, i to golemi, što on to misli polazeći od toga da je još uvijek legitimni predsjednik Vlade.
Zbog toga njegova pitanja „što se događa ako nema mandatara, što ako nitko nije ispunio strogi uvjet od 76 mandata“ nisu pitanja, već odgovor. Milanović, očito je nakon minuciozne analize njegovih stavova o ovim pitanjima zadnjih dvadesetak dana, misli da odgovore isključivo mora i može dati – on. Znakovit je i pojam „strogi uvjet“ od 76 mandata.
Zašto bi ustavni i zakonski propis bio – strog. On je jednostavno takav, a strog može biti samo onome tko polazi od toga, da, ako se taj propisani uvjet ne može ispuniti, ga treba prilagoditi onome tko mu je bliži po broju potpisa. Predlažem usporedbu mentalnog sklopa s čuvenom Titovom agendom da se „sudije ne trebaju držati zakona k’o pijan plota“.
Smije li se netko razuman kladiti da se nećemo za koji dan suočiti i s takvim tumačenjem „pisca“ Ustava?
Predsjednica je danas pokazala da je političar od formata. Javna prezentacija mišljenja vrha hrvatskoga znanja o ustavnim pitanjima, usprkos nevoljkosti kontroliranih medija, probila su se do javnosti.
Da nije bilo najavljenoga sastanka sa Milanovićem i Karamarkom, a da je Kolinda Grabar Kitarović pozvala stotine najvećih eksperata svijeta, te da je ona umjesto njih izrekla riječi koje su oni izrekli, efekat bi bio vrlo slab. Prvo, mediji većinom skloni Milanoviću ne bi pošteno obavili profesionalnu zadaću. Drugo, da je Predsjednica umjesto profesora Lauca, Barićke ili Palića izrekla njihove stavove, razbili bi se o navijačke strasti sukobljenih političkih strana i nestali kao da ih nije ni bilo.
Sjajni manevar u kojemu su Milanović i Karamarko bili samo pozivnice novinarima i medijima, pri čemu su i oni najskloniji Milanoviću morali pustiti u eter izjave pozvanih eksperata, zasjenio je sve što sam vidio na javnoj i političkoj sceni godinama.
Naročito je bilo važno iskoristiti kao pozivnicu Milanovića, potpuno opijenog vlastitom državničkom i političkom misijom i nekontroliranom moći, jer je on bio ključ otvaranja većine kontroliranih medija.
Dokaz da se upravo o tome radi su i izjave profesora ustavnog prava, kojih ne bi bilo, da se samo radilo o konzultaciji i savjetovanju Predsjednice. Naime, da se o tome radilo, izjave o njihovim savjetima bi nakon sastanka s Milanovićem i Karamarkom dala Kolinda Grabar Kitarović.
Kolinda Graba Kitarović je ovim potezom spriječila medijske krivotvorine i ispod najavljenog tona i slike notornoga Milanovića, vješto provukla izjave ljudi kojima se jednostavno mora više vjerovati nego njemu. Riječi profesora su naknadnim Milanovićevim negacijama samo jako dobile na težini, a njihova uloga na važnosti.
U potpuno histeričnoj atmosferi i radikalno suprotstavljenim odnosima u zemlji, Predsjednici je za odluke koje su pred njom, ovaj korak bio iznimno važan.
