U HDZ-u je nužno promjeniti paradigmu, a ne samo Tomislava Karamarka. Naravno, to bez njegovoga odlaska nije moguće, jer bi otpori bili preveliki, nerješivi i vrlo vjerojatno opasni po samu stranku, što ne bi bio problem kada bi nacionalna Hrvatska imala alternatvu.
Iako je u utorak na večer u neviđenoj drami dokazao Predsjednici da ima dovoljan broj potpisa potpore za formiranje Vlade s Mostom, ništa ne može promjeniti činjenicu da je Karamarko loše vodio stranku, da je katastrofalno vodio izbornu kampanju i da ga je spasio Božo Petrov i njegovi kolege iz Mosta. Čak da se dogodi da ne uspiju postići konačan dogovor s Mostom, novi izbori su također Božiji dar.
U oba slučaja to je Božiji dar uoči Božića, za spašavanje Hrvatske.
S obzirom na erupciju neukusnih hvalospjeva nakon napuštanja neprincipijelnih razgovora, može se samo pretpostaviti kojim pravcem će ići veličanje njegovoga lika i djela nakon postizanje većine i nadati se toplo da će Karamarko shvatiti dar koji je dobio.
Nastavak veličanja voljenoga vođe bi bila nova, daleko veća katastrofa, daleko opasnija od svega što je, odnosno, što nije, uradio do sada.
Reakcija par manjih medija pod kontrolom HDZ-a, bolje rečeno Tomislava Karamarka i njemu odanih ljudi, nakon njegovih čvrstih i odmjerenih izjava i političkih odluka glede razgovora s Mostom i koalicijom Hrvatska raste ukazuje da su dobri postupci HDZ-ovoga rukovodstva samo incident, a ne zaokret u političkom smislu.
Danima se na temelju realno dobrih odluka ispisuju hvalospjevi, govori se o državničkom ponašanju, Karamarka se veliča bez ikakve rezerve i bez minimuma pristojnosti, maltene kao da je ostvario najblistaviju političku pobjedu koliko za stranku, još više za hrvatski narod.
A nije ni jedno ni drugo.
Imena s HDZ-ovih lista razočarala nacionalnu Hrvatsku
Samo je sretno, možda i spretno, u produžetcima dobio priliku i ništa više.
Upravo ponašanje njegovih poklonika a pogotovo dva tri medija pod njihovom kontrolom, ukazuje na to da se kad je HDZ u pitanju ne radi o trenutnim slabostima, niti da su njihove čak i jako dobre odluke izraz svijesti o teškim pogriješkama, razumjevanja nužnosti promjena i istinskoga preispitivanja nacionalne politike te stranke.
Takvo ponašanje njihovih medijskih poltrona samo potvrđuje da imena i sastav njihovih lista koje je objektivna, nestranačka ali snažno nacionalna Hrvatska dočekala s razočarenjem i zbog njih ili dala glas nekome drugome, ili nije izišla na izbore, ostavljajući teren Milanoviću, nisu nikakva slučajnost nego planirani politički pravac i esencija aktualne hadezeove stranačke politike.
Samo do nazad nekoliko dana objektivni ljudi su se u čudu pitali, kako je moguće da netko tko namjerava mjenjati politički pravac državne politike, smjeniti Milanovića i njegove antihrvatske ljevičare, može toliko sustavno i vrlo ustrajno griješiti, doslovno iz odluke u odluku, iz postupka u postupak. Iz dana u dana, iz mjeseca u mjesec, pa i iz godine u godinu.
To su Karamarkovi apologeti preko noći zaboravili.
Karamarkov novinar razgovara sa Stivom Culejom, koji za razliku od Karamarka i njegove stranačke mašinerije nema dlake na jeziku, ne robuje lažnoj i nametnutoj političkoj korektnosti i idiotskom novogovoru, pa oduševljeno ističe da je upravo zbog toga Culej dobio golemi broj preferencijskih glasova. A pri tome mu ne pada na pamet upitati se nije li upravo nedostatak takvoga pristupa Karamarka i njegov stranački vrh stajao izbora?
Prijateljski bi i dobronamjerno bilo postaviti takvo pitanje, a ne veličati izuzetak od teških pogriješaka.
Zna postupati ispravno, ali kasno se toga sjetio
Činjenica je da je Karamarko izlaskom iz eventualne zajedničke vlade s posve antihrvatskom političkom platformom pokazao da zna i može postupiti ispravno, pa je utoliko još važnije postaviti upravo sada pitanje – zašto to nije radio na vrijeme.
I, može li tako nastaviti raditi u Vladi sa saveznicima iz Mosta?
Karamarko je najodgovornije osoba HDZ-a od trenutka kada je izabran za predsjednika na stranačkoj konvenciji. Od toga trenutka sve griješke i zasluge su potpisane njegovim osobnim potpisom. Ključni razlog njegovoga i stranačkoga postojanja u politici je morao biti pobjeda na parlamentarnim izborima, a ne spašavanje gologa obraza nepristajanjem ulaska u zajedničku vladu s radikalno suprotnom platformom.
Okolnosti izborne utakmice nisu razlog neuspjeha.
Karamarko si je mogao pripisati pobjede na europarlamentarnim izborima, mogao si je pripisati i pobjedu na predsjedničkim izborima, ali to nisu bili realni parametri za usporedbu ili razložniji optimizam, glede ishoda parlamentarnih izbora.
Rijetki su na to ukazivali, a ako i jesu, na svaku izgovorenu riječ kritike prema HDZ-u i Karamarku pokretala se lavina uvreda, napada, posve istoga tipa, samo nešto slabija zbog manjih medijskih mogućnosti, kao histerija i kampanja ljevice na sve što se njoj ne sviđa.
Sve su to bili jasni znaci, još jasnija upozorenja, da se ništa bitno u, i oko HDZ-a nije promjenilo. Dapače, da je mentalni i politički sklop koji trenutno ravna tom strankom, zapravo, daleko lošiji i nepotencijalniji nego u vrijeme Ive Sanadera, da ne govorim u vrijeme Franje Tuđmana.
Upravo zbog svijesti o tome, stranačko rukovodstvo je sve više pričalo o povratku Tuđmanu, a svojevrsnu legitimaciju tom navodnom pravcu davao je i profesor Miroslav Tuđman, kao fizički i personalni dokaz u najvišem rukovodstvu i na stranačkim izbornim listama.
Napuštanje razgovora i odbijanje davanja vlastitog legitimiteta Milanovićevoj političkoj destrkuciji mogao bi biti pravac povratka HDZ-a svojim državotvornim izvorištima tek kada bi uslijedili radikalni potezi, među kojima je ključni odlazak Tomislava Karamarka i kompletnog njegovoga rukovodstva s čela stranke. To za početak.
A konstituiranje Vlade im je idealna prigoda za to. Da upravo Karamarko i njegovi najbliži suradnici, koji svi moraju snositi odgovornost za izborni neuspjeh, odu kao pobjednici, časno i dostojanstveno otvarajući i HDZ-u i hrvatskome narodu nove perspektive.
Bez obzira na sve prije toga, nacija bi ih pamtila kao pobjednike.
U HDZ-u je nužno promjeniti paradigmu, a ne samo Tomislava Karamarka. Naravno, to bez njegovoga odlaska nije moguće, jer bi otpori bili preveliki, nerješivi i vrlo vjerojatno opasni po samu stranku, što ne bi bio problem kada bi nacionalna Hrvatska imala alternatvu. Djelom i zbog griješaka HDZ-a, nema je trenutno.
Pri tome valja istaći da bez dubokih kadrovskih promjena stranke, nikakva smjena na čelu ništa bitno ne bi promjenila, pa su utoliko smiješnije dvojbe o tome tko je bolji, Karamarko ili recimo Plenković.
Kao što je idiotska dvojba oko nacionalne prihvatljivosti SDP-a ako bi Milanovića zamjenio Picula. To su teške zablude u oba slučaja.
