U Hrvatskoj zavladao opći strah. Dolaze komunisti!? I isti. Naime, otkad je Milanović prozvao fašiste i iste svi nešto u strahu od nečega. Na hrvatskoj dalekovidnici sve ekspert do eksperta, i tako svakodnevno. Ni one, navodno strane i privatne, ne zaostaju. A i Dragi Prgometu došlo slabo.
Za bpz.ba piše Marko Tokić
Ministar Udo ili Svastika (a može i kao ime i prezime Udo Svastika ili pseudonim Ranko na odlasku) dužan je hrvatskome narodu (i građanima Hrvatske) neke odgovore: Tko je nacrtao kukasti križ na Poljudu? Tko je prokazao hrvatskog agenta Raškovića? Tko je Ubio Klicu usred Zagreba?
I što je uopće radio?
Išao okolo mlatio praznu slamu u obrani gazde Milanovića (i njihovih mangupa). Dočikao (da ne kažem dočekivao) i ispraćao drage goste: migrante željnih promjena u Europi. U skladu sa svjetonazornim stajalištima i levo-istočnom orijentacijom ministrice vanjski ne-djela Vesne Pusić surađivao s policijama i službama s Balkana ili pak se dičio i dosljedno slijedio idejnu orijentaciju ministra demagogije i (rodne i svake druge liberalno nakazne i lijeve) ideologije Željko Jovanovića i druga Jurjevića (iz ovih, i onih vremena, o potrebi revolucionarne pravde). Jesi li bio ministar ili ravnatelj ili i jedno i drugo druže Udo? Ili pak samo zabušant koji nije vidio, nije čuo (a govori).
U Hrvatskoj zavladao opći strah. Dolaze komunisti!? I isti. Naime, otkad je Milanović prozvao fašiste i iste svi nešto u strahu od nečega. Na hrvatskoj dalekovidnici sve ekspert do eksperta, i tako svakodnevno. Ni one, navodno strane i privatne, ne zaostaju. A i Dragi Prgometu došlo slabo. Naime nakon desničarske epizode u HDZ-u kada je bio spreman staviti ruku u vatru za nacionalno uvjerljivijega Kujundžića protiv špijunčine Karamarka, koji mu je bio previše sumnjiv i lijev (skoro ko Mesić), Drago je odjednom u strahu (ja mislio od povratka komunizma na vlast), kad ono boji se Drago konzervativne revolucije.
Bravo, Drago! Sad mi je jasno: ti, kao i uvijek (dosljedan sebi u nedosljednosti), ponovno osvajaš medijski prostor. Vjeruješ da smo sve zaboravili. Čak i kako se kao urotnik kriješ iza zavjese koja je dovoljno otvorena da te se ipak snimi kako bi se odaslala poruka da Milanović i Kotromanović (alkari uništa) svoga konja za trku imadu. I tako je Drago zabrinut ne samo zbog revolucije, nego i zbog načina na koji je izabran novi mandatar hrvatske vlade jer je to po Dragi dokinulo dobre demokratske običaje. Uskoro javnost stoga od Drage očekuje knjigu političkoga bontona kako se demokratski ponašati nakon izbora. On to može jer je dosljedan i vjeran samome sebi (i onim dvjema curama koje je poveo sa sobom, ako ih usput ne izgubi). On će im, to je gotovo sigurno, uistinu biti vjeran sve dok mu budu trebale. A mogao bi napisati i poglavlje o demokratskom prihvaćanju izbornog poraza i načina kako se dostojanstveno odlazi s vlasti, i o tome nešto poučiti svog domaćina one večeri: ministra obrane na odlasku koji je gle čuda nakon što je prodao (gotovo sve što je mogao) Rusima odlučio odmah po silasku vlasti u inozemstvo (jer nema on: ministar obrane, naravno, nikakve tajne osobito ne državne koje bi mogao odati). I gdje će to naš Ante? U Rusiju? Ma, ne!? Otkud ta pomisao? U Ameriku, naravno, tamo su i svi naši (i Žužul i…). I neka ide Ante, zaslužio je, ipak je on branitelj, a i Amerikanci su naši suveznici (samo je šteta što to Ante nije znao dok je bio na vlasti). Ante! Ante?!
U SDP-u novi igrokaz. Demokracija na djelu. Milanović i Komadina. Koji izbor?! Baš kao na početku kukuriku vladavine. Kaže Milanović: – Komadina, jesi li ti to Komadina? Je li ti to mene!? Znaš. I nemoj da ti… Znaš.
I Komadina ni te ni ‘ve, nego ostavku i pravac u Rijeku. Nije mu pomogao ni Zoran Linić. A i sad će, što bi rekli Srbi, da bude tako. A tko zna: možda čuda da se dese, da Miljacka mostove odnese, i tako to. Prije će biti nego da Komadina raskomada Milanovića. Ali drugovi bi mogli.
Osobito ako do uranka (pardon sastanka, kako li to sad u stranci zovu) ipak se malo odulji i pomanjka nade da se na vlast vrlo brzo dade (vratiti).
HDZ 1990. dobio privremenog predsjednika Iliju Cvitanovića, i sad bi se kao trebalo ispočetka (a početak zaboravljen i od slova: HDZ-a bez brojki). Osobno sam mislio da je vrijeme da se prestane s praksom istovjetnih imena (to me smeta još od destrukcije HSP-a), pa bih Iliji (kao prijatelju) predložio da na idućem saboru razmotre što i kako dalje. Vrijeme je da netko opet krene u narod i vrati mu stranku, pa bi možda bilo dobro početi s posve novim imenom (Hrvatska demokratska stranka) i potražiti partnere za predizbornu koaliciju. Ali tko sam ja da se miješam. HDZ je uistinu sveto i pobjedničko ime. Zna se.
Istodobno je negdje ministar civilnih poslova BiH i zamjenik predsjednika SDA Adil Osmanović izjavio: „Nismo još ni na jednom tijelu SDA otvorili pitanje okrupnjavanja županija. Inicijative ili ideje koje sada dolaze nisu službeni stav stranke. Nikad SDA neće prihvatiti da se ide u pravcu, ne daj Bože, stvaranja nekog trećeg entiteta.“
Adilu poručujem da smo mi prvi, a on neka razmisli dobro o tomu tko je treći.
Ima još vijesti kažu da su neki naši uvozili meso pa prodavali Turcima kao domaće iz BiH, pa ih Turci skužili??? Nije moguće da bi to naši proizvodni trgovci uradili. I nama to čine godinama. I mi smo skontali, ali svejedno jedemo domaće (kad se mora nije teško – Turci ne moraju).
I konačno nešto od pape Franje s čim se i ja slažem (nikako se nisam slagao s nacionalnom negacijom katolika u BiH na Koševu, još manje s advocatusima diaboli iz Srbije za proglašenje kardinala Stepinca svetim, ali izdržat će blaženi Alojzije i tu kušnju), no ovaj put me papa uistinu iznenadio dao je izjavu s kojom se potpuno slažem. Naime tvrdi papa Franjo: da ne treba strahovati da će migranti ugroziti europske vrijednosti. Naravno, to je nemoguće jer Europa nema vrijednosti. Već tri i pol stoljeća u potpunom je kaosu, čak je i apsurd proglasila smislom, da o drugim stvarima ne govorim. I zbilja nije moguće ugroziti nešto što ne postoji iako Jovanović, i slični njemu, to uporno pokušavaju uspostaviti (inverzijom vječnih vrijednosti).
U BiH svako malo poneka optužnica. Kada su Hrvati u pitanju unatoč tomu što stalnu stižu nove optužnice uvijek ih prati stara gromoglasna šutnja??? Da su to optužnice po osobnoj odgovornosti to bi čovjek mogao i razumjeti, da su po zapovjednoj to je nakon Haaga moderno, ali naše su za Udruženi zločinački pothvat jer smo podijelili BiH (pola Srbima, pola Bošnjacima, nama tek toliko da se još uvijek borimo za ono što nam Osmanović ne da). Davno je već trebalo vikati. Neki od nas i jesu toliko da su ostali bez glasa.
I što nam preostaj nego svi u Zagreb. Možda je to rješenje, tamo će teže biti dovoditi sve one koji su u ratu doživjeli tragediju da pričaju vlastitu traumu i sudbinu (koja često nema nikakve veze s osobom koja bi nakon toliko godina za to trebala odgovarati). Još davno je grčki pjesnik Pindar ispjevao istinu o ratu: Rat je onima mio koji ga iskusili nisu…
