Priznajem da sam devedesetih na kratko povjerovao u slobodni svijet, svijet u kojemu ideologija nije mjera svih stvari. Na žalost, stvarnost me relativno brzo razuvjerila.
Čitajući danas neke dnevno novine i uspoređujući ih s dnevnim novinama s kraja osamdesetih, protiv volje moram primijetiti da su prilozi u današnjim novinama često i više ideologizirani od onih u novinama iz osamdesetih. Ta je ideologiziranost možda manje eksplicitna, ali ništa manje sveobuhvatna i sveprisutna. Za oko mi je tako zapao člančić iz Jutarnjeg lista pod naslovom DRŽAVA U KOJOJ NITKO U MLAĐOJ POPULACIJI NE VJERUJE DA JE BOG STVORIO SVIJET/ Gotovo svi podupiru teoriju Velikog praska.
U članku se govori o nekom istraživanju javnog mnijenja u Islandu. U tom istraživanju utvrđeno je da, navodno, da preko 93% ispitanika mlađih od dvadeset pet godina vjeruje da je svijet nastao Velikim praskom, a da nitko od ispitanika nije odabrao soluciju da je svijet stvorio Bog. Ne znam kako su točno bili koncipirani ponuđeni odgovori u toj anketi, ali već u njima je vjerojatno bila određena doza manipulacije. Tu manipulaciju Jutarnji list razvija dalje. Naime, u čemu je stvar? I ja bih među ponuđenim odgovorima također odabrao Veliki prasak, što ne znači da ne vjerujem da je Bog stvorio svijet. Kao što vjerujem i da je svaki čovjek dijete Božje, no i to da je nastao kao posljedica spolnog čina svojih bioloških roditelja. To su, uostalom, ljudi oduvijek znali, što ih nije sprječavalo da vjeruju da su djeca Božja.
Upravo je teoriju Velikog praska Crkva s možda i prevelikim oduševljenjem prigrlila jer se ta teorija najviše slagala s biblijskim prikazom stvaranja svijeta Božjom voljom ex nihilo. Uostalom i začetnik teorije o Veliko prasku bio je katolički svećenik, belgijski isusovac Georges Lemaitre. Ako je sam tvorac teorije mogao bez problema pomiriti svoju vjeru i svoju teoriju, ne znam zašto bi to bio problem laicima i znanstvenom i u teološkom pogledu!? Teorija Velikog praska danas je u školskim udžbenicima kao najvjerojatnija teorija o nastanku Svemira, te je logično da je većina mladih ljudi drži ispravnom. Što ih, naravno, ne sprječava da budu – ako već jesu – kršćanski, muslimanski ili židovski vjernici.
Lemaitrevo razmišljanje o svemiru sadrži u sebi onu finu tomističku nit mišljenja svijeta, dakle duboko je prožeto katoličkim misaonim nasljeđem. Zato je njegovu teoriju isprva i odbacivala službena znanost. Teorija o svemiru bez početka i kraja u znanstvenim krugovima objeručke je bila prihvaćena upravo s toga jer je znanost oslobađala od neugodnih teoloških pitanja o Tvorcu, nastanku i smislu svijeta. Lemaitreova teorija pak upravo ta pitanja ponovo čini relevantnim i ostavlja mjesto za Boga u slici svijeta. Stoga je ironično da se neznalice ili ignoranti danas pokušavaju služiti njegovom teorijom kao alatom u borbi protiv Boga i Božjeg mjesta u svijetu.
I da se vratim na početak! Nije presudno što tko vjeruje, je li vjernik ili ateist, važno je da svatko ima podjednako pravo svoju vjeru ili nevjeru ispovijedati. A to je pravo bitno narušeno kada se u mainstream medijima jedna ideologija provlači kroz sve članke i kada, upravo po toj ideologiji, jedna anketa u Islandu postaje relevantna domaća vijest. Ako već moraju postojati ideologije – a čini se da moraju – neka one supostoje u nadmetanju, a ne kao nametanje jedine ”ispravne” ideologije svima. To smo već imali, i nije dobro završilo.
Damir Pešorda bpz.ba
