Stevanović iskreno:

0
699

‘Ne znam, ruku na srce, bi li se nešto promijenilo da sam ja krenuo u polufinalnoj utakmici protiv Španjolske. Bila je to drugačija utakmica. Možda sam i trebao dobiti prigodu, no izbornik je neupitni autoritet.’

Debitant na velikom natjecanju, nedavnoj europskoj rukometnoj smotri, naš vratar Ivan Stevanović apsolutni je sportski junak ovih dana. Ovaj 33-godišnji momak koji uistinu izgleda kao da ima petnaestak godina manje oduševljavao je svojim sjajnim obranama, ali i ponašanjem. Te je jedan od najzaslužnijih što je naša rukometna vrsta unatoč pomlađenom sastavu osvojila brončanu medalju u Poljskoj.

Njegov klub, Prvo plinarsko društvo Zagreb u srijedu u 17.45 u Areni dočekuje u Ligi prvaka francuski Paris Saint Germaine. Prava je to rukometna poslastica, spektakl, a jedan od glavnih razloga zašto biste trebali biti u Areni jest i vratar Ivan Stevanović. Koji nas je tako oduševljavao na nedavnoj europskoj smotri. Vrijedi ga pozdraviti!

Nesuđeni plivač, trenirao je plivanje deset godina, a odlučio se za rukomet „zbog možda boljeg društva“, rukometom se počeo baviti u rodnoj Rijeci, karijera ga je vodila i u Poreč i u Sloveniju, da bi se skrasio sada u PPD Zagrebu – doživio je svoje zvijezdane trenutke u godinama kada mnogi razmišljaju o kraju karijere. Njemu to ne pada na um, on je svojom spremom i umijećem pokazao da je u zenitu. I slobodno se može reći da će on biti hrvatski rukometni adut na predstojećim kvalifikacijama za Olimpijske igre i svjetsku smotru dogodine.

Susretljiv, pristojan i posve podređen sportskom životu nije tip od senzacija i euforija. No, to ne umanjuje zanimljivost razgovora s njim. Jer, tako lijepe sportske priče, s uspjehom kao šlagom na torti, nadahnjuju ne samo navijače, nego i novinare. Još jednom, čestitke rukometnom asu, Ivanu Stevanoviću kojeg smo zaskočili odmah nakon Europskog rpvenstva, na pripremama PPD Zagreb u Ivanić gradu u krasnom hotelu „Sport“ koji je postao svojevrsno rukometno središte.

U uvodu razgovora pitamo Ivana Stevanovića na koji se način uopće za utakmice priprema rukometni vratar, koje su to razlike u pripremi vratara od priprema ostalih igrača?

„Kod nas vratara je neprijeporno priprema drugačija, napose za utakmice. Ma, i u svakodnevnom radu. Mi, recimo, video snimnke gledamo na drugačiji način. Gledamo ne samo kako igrači šutiraju, gledamo položaj ruke, tijela. Iako sam sad prije europske smotre više-manje sve igrače poznavao odranije, ne samo preko snimki. Jer, najveći dio tih klasnih igrača dolazi iz Lige prvaka u kojoj igram sa PPD Zagrebom. Mi vratari niti ne gledamo vdeo snimke suparnika zajedno s ostalim igračima. To činimo posebno. Mi radimo svoj posao, da to tako kažem“…

S tim posebnim poslom, gledanjem i proučavanjem suparničkih napadača možda u sebi ubijate instinkt kojeg svaki vratar mora imati?

„Fino ste to primijetili. Naravno, u mnogim konkretnim slulajevima ne može sve biti samo šablonski. I ponašanje vratara ne može biti uvjetovano samo gledanjem snimki suparničkih napadača. Dosta stvari ovisi o pripremi, fizičkoj i psihičkoj. Jer, s dobrom pripremom vratar sebi omogućava dobar start u utakmicu. Što dalje donosi i prijeko potrebno samopouzdanje. Vratar silno ovisi o samopouzdanju. Ako se dobro krene u utakmicu, on na krilima zanosa i svojevrsne karme igra protiv suparničkih napadača. Onda ga, kako se veli, baš ide. Takvo samopouzdanje je možda i najvažnija stvar kod golmana. Najgore su situacije kad vam lopta uđe i gol a vi ste praktički imali loptu, a ona vam je pobjegla. Tada počete zbrajati i oduzimati, razmišljati, nestane vam usredotočenost i teško se vratiti u utakmicu. Vidite da smo mi golmani rijetke zvijerke“

Kada se priča o rukometnim vratarima, a uvijek su dva u momčadi, uvijek se govori kako ste si ne samo kolege već i konkurencija“?

„Pozicija vratara je specifična, mediji i novinari lakše mogu vidjeti da vrataru ne ide, lakše to vide neko kod nekog igrača. Naša se greška uvijek vidi. I to je jedan od razloga zašto su uvijek vratari tako upečatljivi. U PPD Zagrebu su vratari godinama branili u paru, imali su podjednaku minutažu. Uvijek su imnali ravnopravan tretman, k tome nije bilo slučajeva da je jedan stariji, a drugi tek seniorski početnik. Možda se tu osjeti konkurencija, no i to se zatomi, sve u cilju kolektiva. U reprezentaciji je još lakše, svog kolegu vratara ne doživljavate kao nekakvog suparnika, jer smo tu obojica, uostalom kao i cijela momčad, s jednim ciljem. Posebnim ciljem, jer naša reprezentacija uistinu posjeduje kult do kojeg drži. Da, ja se veselim Alilovićevim obranama, a pritom ne pilim po grani po kojoj sjedim, kako to neki znaju izgovoriti. Mi na to ne gledamo tako“.

Mnogi navijači su mišljenja da ste bili neopravdano zapostavljeni u polufinalnoj utakmici protiv Španjolske koju ste bili poraženi. A samo dva dana prije vi ste vrhunski nastupali protiv Poljske?

„Ne znam, ruku na srce, bi li se nešto promijenilo da sam ja krenuo u polufinalnoj utakmici protiv Španjolske. Bila je to drugačija utakmica. Možda sam i trebao dobiti prigodu, no izbornik je neupitni autoritet. On je tako odlučio, išao je na kartu da Alilović ima više iskustva i to mu se ne bi trebalo zamjeriti. On sigurno nije imao lošu namjeru. Da sam bio i ja u Alilovićevoj situaciji i da me izbornik pitao jesam li spreman za nastup i ja bih također odgovorio potvrdno. Tako na to ja gledam. Zapravo, tako se na to mora gledati“.

Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Bili ste debitant na velikom natjecanju, a iskusan ste sportaš, s 15 godina seniorskog staža. Jeste li doživjeli tremu prije natjecanja u Poljskoj?

„Na početku natjecanja, dolazak u hotel, vidiš da su sve momčadi na istom mjestu, osjetio sam laganu tremu. No, već u prvoj utakmici s Bjelorusijom, kad sam nastupio, a čim sam obranio prvu loptu nestalo je i straha i treme i razmišljanja. To je ta priprema o kojoj sam govorio“.

Koje vratara volite gledati, ne igrati protiv njih?

„Omeyer i Sterbik su godinama konstanta, oni su zaista neprikosnoveni, iskusni i jako kvalitetni. Često su prevaga u utakmicama i svojih klubova i francuske i španjolske reprezentacije. Oni su krema, to su ljudi koji brane više od 10-15 godina na najvišoj razini. Zato i mislim da ću i ja još potrajati, uostalom malo u šali, malo i u zbilji sam rekao – Lako za mene, mlad sam imam još vremena“.

Vas je u tajne rukometnog vratarskog zanata uvodio nekdašnji također proslavljeni rukometni vratar, vaš sugrađanin iz Rijeke, Valter Matošević?

„Da, da, sjećam se ja njega još iz reprezentacije i sretan sam da mi je bio trener koji me prvi podučavao. On mi je postavio osnovu rada kojeg sam kasnije nadogradio s Blažičkom i Pešićem. To je sve neka škola Valtera Matoševića, može se slobodno ustvrditi da su vratari u riječkom Zametu imali poseban status. Svu tu osnovu i nadogradnju koju mi je dao Matošević još mi je pospješio i Mario Kelentrić, čovjek s iskustvom iz Bundeslige. Sve ono što mi nitko nije imao za pokazati, on mi je pokazao. Jer, za vrhunsku razinu bavljenja vratarskim zanatom puno toga trebate znati“.

Kad pričamo o tajnama vratarskog posla, jeste li znali da je jedan od najboljih rukometnih vratara svijeta svih vremena, Mirko Bašić imao ponudu od Nogometnog kluba Crvene zvezde, od direktora Dragana Džajića, da rukometni vratarski dres zamijeni s vratarskim nogometnimn dresom? Bilo je to sredinom osamdesetih godina kada je Bašić bio na vrhu…

„Da, znao sam gledati Mirka Bašića. Velite, nogometni vratar. Ne mogu to zamisliti. Znam za jednu zanimljivu činjenicu. Njega su zvali iz mađarskog rukometnog giganta Vezsprema punih dvije godine nakon što je zaključio igračku, vratarsku karijeru. To dovoljno svjedoči kakav je trag ostavio u rukometnom svijetu“.

stevanović zicer

U sveopćoj krizi momčadskih sportova vi rukometaši ste ostali praktički zadnji na braniku sportskih kolektiva u nas, još samo vi osvajate medalju. Kako to objašnjavae, nestala je košarka, nestaje i vaterpolo, vi se još držite?

„Ja sam uvijek blizu reprezentacije. To mi je, ovo sad prvenstvo Europe u Poljskoj, prvo veliko natjecanje. No, često sam znao biti na pripremama kao treći ili četvrti golman, kao svojevrsna rezerva, pa sam upoznao dobro sve te reprezentativne krugove i običaje. Ono što se kaže, krpario sam kada bi netko izostao ili bio ozlijeđen. Sigurno je da su neki kriteriji u reprezentaciji postavljeni na pravo mjesto od samog osnutka reprezentacije i to se tako provlači automatizmom iz generaciju u generaciju. Kako je sve postavljeno odavno prije, danas kada dođe novi igrač, ili nova dva-tri igrača , oni odmah znaju što im je za činiti, što za izbjegavati. Nema šale s reprezentacijom i dobro da je tako. Svi se novaci brzo uklope i to je jedna snaga koja se ne prestaje očitovati, brončana medalje s ovom pomlađenom generacijom to pokazuje. Osjeća se kult reprezentacije i zanos igrača koji su u njoj. Vjerujte mi, nisam siguran da bi se netko drugi toliko žrtvovao za reprezentaciju kao Duvnjak i Kopljar za vrijeme prvenstva u Poljskoj. Oni su nastupali gadno ozlijeđeni, riskirajući i kompletnu svoju karijeru. I tu je naša snaga, tu je tajna uspjeha ove reprezentacije. Em što smo dobra klapa, em što smo odgovorni prema nacionalnom dresu. Fenomenalno je to što smo mi napravili jednu smjenu generacija. A nije se osjetilo na rezultatu. Ovo što smo mi napravili tek čeka ostarjele Francuze i Španjolce. Oni planiraju to napraviti kasnije“.

Kako ste u reprezentaciji doživjeli Balića i Metličića?

„Oni su tu sa strane povučeni, kad nešto treba reći oni dođu i pomognu nam. Pogotovo na treningu pomažu kod situacija u momčadi na pozicijama koje su oni igrali. Tu su zaista velemajstori.

Izbornik Babić, je li s vama toliko nepričljiv kao pred televizijskim kamerama?

„Cijeli njegov stručni stožer dao nam je jednu toplinu i znanje. Igrom slučajem, znam izbornika Babića, radio sam s njime u Sloveniji. Ja sam bio naučen na njegov pristup. On rijetko poviče, njegova priprema za utakmice je jako dobra. Puno gledamo video i svaki igrač zna što mora raditi tijekom utakmice i sjajan je u objašnjavanju. On s nama razgovara i pojedinačno i grupno. O njemu mogu samo dobro“…

Stalno pričate da ste iznenađeni reakcijama u domovini na vaš uspjeh?

„Ovaj doček na Trgu bana Jelačića u Zagrebu bio je fenomenalan. Morate znati da smo mi bili ushićeni. Još samo neki dan prije, u trenucima odmora na prvenstvu u Poljskoj, mi igrači na internet servisima gledamo domaću glazbu i koncerte. I naiđemo tako na Prljavo kazalište, pogledamo neki video s koncerta i kažemo sami sebi – da smo barem bili tu. Kad ono, četiri dana kasnije nama na dočeku u Zagrebu svira Prljavo kazalište. Nestvarno, zar ne? Osjeća se da u momčadskim sportovima nedostaje uspjeha, tako treba i gledati euforiju oko nas. Mi rukometaši smo malo dostupniji ljudima, za razliku od nogometaša, tu smo s navijačima, na ulici, s njima, po kafićima. Ne živimo toliko u izolaciji. I ljudi nas vole, a nama ta spoznaja puno znači“.

Danas ste u redovima rukometnog giganta, PPD Zagreb uvijek je predvodnik rukometne kvalitete na ovim prostorima?

„U Zagrebu sam sretan i zadovoljan. Ja sam tu u Zagrebu spojio ugodno s korisnim. I supruga mi je iz Zagreba, uživam u sportskim događajima čiji sam protagonist, ali uživam i u obiteljskom životu i odgajanju svog mladog, dvogodišnjeg sina. Nema vam kod mene ničeg posebnog. Kadgod mogu, skočim do Rijeke i Krka. U PPD Zagrebu stalno igramo rukomet na vrhunskoj razini i konkurentni smo. I svi napredujemo kao igrači. Danas-sutra mogu u inozemstvo, vidite da nisam prestar za vratara, pa najbolji vratari na prvenstvu su bili i stariji od mene, ha, ha“…

Kada biste u jednoj rečenici morali opisati emociju osvajanja medalje na Europskom prvenstvu, kako bi ona izgledala?

„Bili smo presretni, išli smno gledati finale tek u 45. minuti, sve do tada smo bili u svlačionici i zajedno se veselili, i da bilo je i pjesme i suza radosnica“… bpz.ba